KLFM

Rock je krhak ostarjeli žanr koji svako desetljeće treba spasitelje koji će ga revitalizirati i ubrizgati mu novu krv koja će ga podići na noge, omogućiti mu da promrda kukovima i potaknuti još nekoliko otkucaja srca. Početkom 21. stoljeća glavno lice spasilačke službe bili su The Strokes, ali oni koji su odredili zbivanja i čiji zvuk još odjekuje u novoj eri bili su The White Stripes. Ta žensko-muška kombinacija bubnja i gitare, ujedno i sirova i artistička, glazbeno je funkcionirala kao prst i nokat te vratila rock njegovoj zamamnoj jednostavnosti u eri kad su američke stadione punile perfekcionističke supergrupe poput Dave Matthews Banda. Meg i Jack su u svojoj rock glazbi kombinirali punk izravnost i dylanovski folk i to je ono što čujemo na „White Blood Cells“, njihovu trećem albumu koji je snimljen kad su već bili dobro uigrani.

„White Blood Cells“ još nije rađen u maniri da bi bio velik, da bi pomicao granice – bend je nakon njega postao svjestan sebe i napravio „Elephant“ koji je obavio taj posao. On u sebi nosi potpuno usavršenu The White Stripes punk blues formulu s eponimnog prvijenca i prethodnika „De Stijl“. Posjeduje jedno od najboljih albumskih otvaranja u rock glazbi – zakucava u zemlju s „Dead Leaves and the Dirty Ground“, potom razvedri s folk ironijom „Hotel Yorba“ i potpuno osvaja s prvom polubaladom na ključnoj trećoj poziciji „I’m Finding It Harder to Be a Gentleman“. Nakon poletne prljave garažne bombe „Fell in Love with a Girl“, preostalih 12 pjesama se poput vodopada slijeva u uši.

Za „White Blood Cells“ nam nitko ne treba objašnjavati da imamo posla s bitnim rock albumom. Njega je mogao nadmašiti jedino „Elephant“, čisto kao potvrda da najvažniji rock bend s početka novog milenija više nije mogao ostati dobro čuvana indie tajna.

(Zoran Stajčić, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)

albumnadan.com