Ne znam što bi se jos pametno moglo reći o Dylanovom dvostukom albumu ( do tada nisu bili praksa ) a da već nije rečeno. Filmovi su se snimali, knjige izdavale, pjesme analizirale bezbroj puta. Mogu samo iznijeti svoje subjektivno mišljenje, zašto baš Blonde on blonde posebno vrednujem. Pa evo zašto..
Dylan je 1965 bio na vrhuncu slave. Kreativno, također. Blonde on blonde posljednji je album čuvene trilogije, redom: Bringing it all back home (65′), Highway 61 revisited (65′) i konačno Blonde on blonde (66′). Ono što fascinira je da je između izlaska Bringing it all back home i Blonde on blonde prošlo samo 14 mjeseci. 14 mjeseci za 3 albuma od kojih je jedan dvostruki. Tko više radi na takvoj razini?
Nije tajna da je Zimmy bio megaproduktivan i da su pjesme iz njega lako izlazile. Ono što fascinira kod Dylana je način na koji je on radio, pisanje tekstova i glazbe i prezentiranje skladbi bendu, osobito prisutno u praksi na Blonde on blonde.
Naime, Dylan je onomad, kao i mnogo puta tijekom karijere odlučio napraviti zaokret i probati nešto, ne baš novo, ali svakako drugačije.
Svi Dylana uvijek vežu uz The Band, talentiranu skupinu koja ga je pratila na turneji i s kojom je snimio neke bitne albume. Kako bilo, Dylan te 1965 razmišlja radikalno. Nakon kratkih pokušaja snimanja u NYC naš junak odlazi u Nashville, kolijevku country glazbe i okuplja oko sebe grupicu lokalnih, provjerenih country instrumentalista. To je otprilike kao da danas netko iz Zagreba ode snimat u Sinj ( dobro, ne baš tako ). Da se ne bi osjećao usamljeno, Dylan sa sobom vodi gitarista Robbie Robertsona i Al Koopera, decka koji je tako lijepo kasnio na klavijaturama na pjesmi Like a rolling stone sa prethodnog albuma.
*Dylan & Robertson.
Ne zna se baš mnogo o snimanju albuma, nisam čak uspio pronaći ni neke hvalevrijedne fotografije sa snimanja, ali stvari su otprilike išle ovako:
Dylan je u Nashville stigao sa par ideja, sa ne previše gotovih pjesama. Cijela se magija događala u studiju.
Snimanja su se protezala od nekih kasnih popodneva pa do kasno u noć, ponekad čak do jutra. Dinamika kojom su nastajale pjesme je genijalna. Dylan bi stvarao u kutu svoje sobe ili studija i kad bi sve već imao gotovo i posloženo, pozvao bi bend koji je za to vrijeme kartao u drugoj prostoriji. Većina pjesama bila je “prosviravana” do željene verzije, neke su dovršene u samo par take-ova i odatle vjerovatno dolazi ta svježina, taj osjećaj živog benda, taj “thin mercury” zvuk albuma, kako ga je Zimmy volio nazvati. Osim toga, Dylan se dosjetio da se za vrijeme snimanja izbace pregrade između glazbenika, tako da je cijeli proces izgledao kao jamm u maloj prostoriji za probe.
Osobno, meni je ovaj album najujednačeniji od svih koje je Dylan ikada napravio. Zvučna slika, skladbe, zagonetni stihovi, teško mu je poslije bilo snimiti bolji album od ovoga. A njegov vokal na snimkama je tako fino napušen. I opušten.
Visions of Johanna, tako genijalna u svojoj jednostavnosti, sa onim plutajućim basom za koji ti se čini da je falija, a nije.
Leopard-skin pill-box hat, blues koji nikad ne zvuči samo kao blues kad ga Dylan izvodi, sa tim smiješnim, genijalnim tekstom.
Sad eyed lady of the Lowlands, koja traje 11 minuta, za koju želiš da traje vječno.
I još 11 bisera, za prste polizat.
Side one No. 1. “Rainy Day Women #12 & 35” 4:36 2. “Pledging My Time” 3:50 3. “Visions of Johanna” 7:33 4. “One of Us Must Know (Sooner or Later)” 4:54 Side two No. 1. “I Want You” 3:07 2. “Stuck Inside of Mobile with the Memphis Blues Again” 7:05 3. “Leopard-Skin Pill-Box Hat” 3:58 4. “Just Like a Woman” 4:52 Side three No. 1. “Most Likely You Go Your Way and I’ll Go Mine” 3:30 2. “Temporary Like Achilles” 5:02 3. “Absolutely Sweet Marie” 4:57 4. “4th Time Around” 4:35 5. “Obviously 5 Believers” 3:35 Side four No. 1. “Sad Eyed Lady of the Lowlands” 11:23
THAT THIN MERCURY SOUND, MAN, THAT THIN MERCURY SOUND..
Uslijed neočekivanih, mogli bi kazati i tragičnih okolnosti, ovom je prigodom izmijenjen koncept “Nezaboravnih vatri”, izdanja u kojem emitiramo određeni značajni, odnosno kultni album po izboru jednog od nas iz bratstva/sestrinstva KLFM. Stoga je ovom prilikom svaki pripadnik kolektiva odabrao jednu skladbu dragog nam pokojnika, napisao nekoliko riječi o istoj, a pjesme su na koncu formirale svojevrsnu kompilaciju. Kako bi opus Davida Bowiea zvučao da je sažet voljom KLFM-ovaca, poslušajte ovoga četvrtka i nedjelje u 15.00 h
Da, bio je to jedan od onih albuma koje s punim pravom možemo nazvati ‘generacijskim’, i koji su se tijekom te 1985., pa i narednih godina rijetko micali s gramofona – možda tek u svrhu okretanja s ”A” strane na ”B” i obratno. Ono što je osvojilo brojne sljedbenike kako klasičnog, tako i alternativnog rocka bio je savršen odmjer utjecaja i stilova. Na prvi pogled, Love je tipično ostvarenje iz gothic rock radionice, no istovremeno se ne možete oteti dojmu kako je riječ o savršeno iznijansiranom psihodeličnom hard rocku koji srećom nije zaglavio u žabokečinama ranih sedamdesetih, već je lucidno i lukavo pratio trendove.
Dan postaje sve duži, sunce sve jače sija, a drugi album od jedne od najbitnijih australskih grupa već je trebao biti u našim rukama i ušima. Dok čekamo službenu najavu, ako je ikad i bude, možemo uživati u njihovom prvijencu, feel good remek djelu ne tako davno utemeljenog žanra zvanog plunderphonics.
