Adam Green je njujorški kantautor kojeg se u prvom redu vezuje uz anti-folk trend. No, on je ujedno i pjesnik, slikar, autor filmova – ukrako, vrlo kreativna, mada i pomalo sarkastična osoba s poremećenim smislom za humor i estetiku. No, tko od nas nije takav?!
Adam, cheeseburger & milkshake
How do you find a guy around here?
I’ve already sped through a year
I’ve already tried all the campus bars
at night even cried alone at the diner
Adam Green je njujorški kantautor, pjesnik, slikar i filmaš (i još mnogo toga) koji je karijeru započeo u drugoj polovici devedesetih kao predvodnik sastava The Moldy Peaches. Rođen je u gradiću Mount Kisco, država New York, da bi se kao tinejđer nastanio u New York Cityju. Usput, ono što su stvarali The Moldy Peaches, kao i čitav glazbeni samostalni Greenov rad se ubraja u jedan također ne pretjerano razvikani termin zvan anti-folk.
Pošto na spominjanje te kovanice većina počne kolutati očima, bilo bi zgodno kazati par dodatnih riječi o njezinu značenju. U pitanju je trend koji kasnih osamdesetih nastaje na području njujorškog Greenwich Villagea i Lower East Sidea, dakle u uglavnom boemskim ili useljeničkim četvrtima (mada ni njih nije zaobišla gentrifikacija). Stilski jest riječ o folku, no na neki način izvrnutom inside-out, te prožetim nadrealističkom pa i dadaističkom tematikom. Istina, stilovi variraju od izvođača do izvođača, tako da nema neke čvrste konstrukcije u koju bi se anti-folk mogao lako uklopiti.
Vjerojatno su prvi kantautori čiji je rad obilježeni tim terminom bili Lach i Roger Manning, iako se gledajući dublje u prošlost rudimenti anti-folka mogu pronaći u opusu jednog Daniela Johnstona, Jada Faira, Jonathana Richmana ili Jandeka, primjerice, a potpisnik ovih redaka određene korijene pravca vidi i u stvaralaštvu sastava okupljenih oko izdavačke kuće Elephant 6 (Olivia Tremor Control, Neutral Milk Hotel i dr). Kako se scena širila, obuhvatila je brojna stasajuća ili već afirmirana imena poput Becka, Ani Difranco, Mike Doughtyja, Michelle Shocked, Cindy Lee Berryhill, Palefacea i druge. Iz navedenog je očito kako je vremenom anti-folk prešao granice Manhattana, pruživši svoje pipke preko čitavih Sjedinjenih Država.
Također, trend je pustio korijenje i na drugoj strani oceana, konkretno u Velikoj Britaniji gdje se posebice afirmirao kroz Brightonsku anti-folk scenu, mada gro lokalnih izvođača dolazi iz šireg Londona (Mertle, Paul Hawkins, Filthy Pedro, Jack Hayter i dr). Pojedinci su čak i rane radove Laure Marling trpali u anti-folk košaru, no glazbeno nepismenih kretena ima svugdje… a možda su i u pravu!
Uglavnom, anti-folk se ne određuje deklaracijama i klasifikacijama; on se doživljava!
Natrag na Adama Greena. Njegov ćete doprinos anti-folku najlakše prepoznati po kratkim, više-manje durskim skladbama pjevnih i pamtljivih melodija te krajnje isčašenim tekstovima koji se ne libe provokacija. Tijekom samostalnog djelovanja (od 2002. naovamo) snimio je sedam albuma, od kojih je vjerojatno najpoznatiji Minor Love iz 2010., vjerojatno zato što je široj publici prihvatljiviji od ranijih ostvarenja. To opet ne znači da su Garfield, Gemstones ili Sixes & Sevens neslušljivo smeće – riječ je tek o nešto drugačijem i očito slobodnijem autorskom pristupu.
Već je kazano da je glazba tek jedan od Greenovih interesa, a zadnjih ju je godina donekle zanemario nauštrb drugih vidova izražavanja. OK, slikarstvom se bavio i ranije, no od 2011. je aktivan i kao autor filmova (ne treba ga ipak brkati s istoimenim redateljem). Prvi je uradak, nazvan The Wrong Ferrari u cijelosti snimljen iPhoneom tijekom autorove europske turneje, a navodno je nastajao pod utjecajem ketamina. Idući, jednako tako konfuzni i nadrealni Alladin je objavljen prošle godine (2015.). Doznate li još da u tim filmovima glume posrnule zvijezde poput Macauly Culkina, intimusa pokojnog Michaela Jacksona, dolazite do zaključka da je Green vrlo kreativna ali i sarkastična osoba, s pomalo poremećenim smislom za humor. Mada, slično kao i kod definicije anti-folka, stvar je u doživljaju.
A Gentleman’s Mistake, platno Adama Greena.
Uz napomenu da mu je prabaka bila upravo ona Felice Bauer kojoj je, dok je još živila u Europi Franz Kafka slao patetična i srceslamajuća pisma, pustimo naša promišljanja o gospodinu Greenu i počujmo što isti kaže sam o sebi. U trećem licu, naravno. Obiteljsko zaleđe mu je ionako zagarantirano.
As a skinny and effervescantly articulate teenager he was a regular fixture at East Village music clubs. His poignant and idiosyncratic song writing was matched by a contagious excitement and enthusiasm for his craft. Since then, the former troubadour wunderkind has become a notable figure to indie-pop fans around the world, making regular appearances in arts and culture magazines, television shows, music clubs and festivals. In Europe he established himself as a bone fide pop star with chart hits like Jessica, Emily and Morning after Midnight.
A za kraj ste, eto, dobili i drogice, u boji :*
autor: Vjeran Stojanac, 08/04/2016
Arhiva
U četvrtak, 19. rujna 2013., obilježeno je četrdeset godina od smrti Grama Parsonsa, čovjeka koji je američku i svjetsku glazbu zadužio u mnogo većoj mjeri no što mislite. Ovosubotnji eXit vas vodi putevima International Submarine Banda, The Byrdsa u vrijeme ‘Sweetheart of the Rodeo’ faze, ranih Flying Burrito Brothersa, te na koncu stazama koje je Gram Parsons prokrčio nedugo pred svoju preranu smrt – albumima ‘GP’ i ‘Grievous Angel’!
U večerašnjem izdanju poslušajte koncertni zapis sastava Crippled Black Phoenix s nastupa održanom u Poznanu, Poljska, koncem 2011.
Početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, dok globalni tokovi nameću različite vizure uskrsnuća taman pokopanog punka; The Dream Syndicate biraju specifičan pristup i svoj postpunkerski, garažni zvuk boje nijansama progresivnog folka kasnih šezdesetih, primarno naslijeđem The Byrdsa, Grama Parsonsa i Buffalo Springfielda. Ovaj će specifični amalgam uskoro postati poznat pod nazivom ‘Paisley Underground’, predstavljati će revoluciju na lokalnoj kalifornijskoj sceni, a utjecaj mu je itekako vidljiv u suvremenoj američkoj glazbi.
Uvjereni ste kako isključivo razvikani metropolisi diktiraju trendove? Katkad, no ne i u pravilu! Više u prilogu o ekspanziji punka u engleskim vukojebinama Leedsu i Sheffieldu!
playlist
