KLFM

Beyond Jim Morrison

Datum emitiranja ove emisije smjestio se taman na pola stolječa od dana Jimove smrti. Možda je stoga –poklapanjem zvijezda, opet – kucnuo čas za nešto temeljitiji uvid u Morrisonovu poetsku ostavštinu, odnosno barem onaj njezin dio koji je usko vezan uz glazbenu ostavštinu The Doorsa. Dvije poeme koje u pravilu padaju na pamet su An American Prayer, zajedno s još nekim ostvarenjima snimljena u govornoj formi 8. prosinca 1970., na Jimov dvadesetisedmi rođendan (preostali članovi su naknadno, 1978., dodali i prateće glazbene dionice), te Celebration of the Lizard koja je izvorno trebala zauzimati B stranu albuma Waiting for the Sun (1968.), no u konačnici je uvršten samo jedan njezin dio, skladba Not to touch the Earth. Štoviše, članovi sastava nikad nisu bili zadovoljni snimljenim verzijama (jedna je studijska konačno procurila u javnost 2003.), tako da se kao relevantna uzima ona koncertna, s albuma Absolutely Live iz 1970.

I dok je An Amercan Prayer neka vrsta generacijske žalopojke iz koje niti uz najveći trud ne možete izbiti simboliku aktualnog trenutka, Celebration… je znatno intimističkije ostvarenje koje referira na imaginarno putovanje izvedeno kroz mogući bijeg te zaključeno neminovnim povratkom.

Tumačenja su, očekivano, brojna i često u međusobnom sukobu. Treba imati na umu i to da su neki dijelovi Celebrationa nastajali zasebno (Go Insane, primjerice) te tek naknadno uvršteni u tkivo poeme. Možda je zato ovo djelo ipak najracionalnije promatrati kroz prizmu događaja iz Jimovog života, uokvirenih u jedan fiktivni bijeg kroz ‘razorene pustopoljine’ Amerike (i ne samo nje) u drugoj polovici dvadesetog stoljeća.

Poemu je teško pratiti i praktički nemoguće analizirati bez nekih temeljnih saznanja o Morrisonovom pogledu na svijet kao i o ulogama koje je preuzimao na sceni i u privatnom životu. Izgleda da je njegova fascinacija Nietzscheom i Jungom ostavila duboki trag ne samo u Jimovoj pojavnosti, već i u glazbenoj i scenskoj slici The Doorsa.

Jim je još kao tinejdžer pročitao Nietzscheovo Rođenje tragedije iz duha glazbe, djelo u najvećoj mjeri inspirirano njegovim druženjima i razgovorima s Richardom Wagnerom. Kako autor tvrdi, postoje dva oprečna načina umjetničkog stvaranja – prvi je uzvišen, skladan kao i svoj produkt, protkan vizijama sna no i dalje racionalan. Takav se vid kreativnosti pripisuje bogu ljepote, Apolonu, i odnosi se na sve umjetničke forme koje se mogu manifestirati materijom ili riječju. Nazovimo to apolonijskom ili opisnom umjetnošću.

S druge strane, glazba je apstraktni vid umjetnosti, neuhvatljiva i divlja forma koja se, kaže Nietzsche, povezuje s Apolonovom suprotnošću, bogom vina, opijanja i razvrata Dionizom. Može li umjetničko djelo funkcionirati u superponiranom obliku koji ujedinjuje poeziju i glazbu? To bi trebao biti opasan presedan koji je kroz povijest u više navrata pokazao svoje destruktivno lice. Nije li, uostalom, grčka tragedija i propala zbog Eshilovih i Sofoklovih pokušaja da apolonijski ukrote, ušminkaju njezinu izvorno divlju narav?  Izgleda da je proces uništenja nerazdvojan od spone poezije i glazbe – uostalom, Beethoven je urušio temelje klasične simfonije pridruživši jednom segmentu svoje Devete stihove Friedricha Schillera. Nietzsche je mogućnost  razriješenja ovog stoljećima tinjajućeg problema vidio u Wagnerovom pokušaju da vlastitom libretizacijom izmijeni narav opere vrativši je dionizijskim izvorima.

Sve će se ovo poprilično jako odraziti na sve one skladbe Doorsa koje se ne mogu svesti pod banalnu trominutnu pop pjesmu, a takvih je bilo podosta, no upravo će Celebration of the Lizard ostati izdvojeni primjer sazdan od dijalektičkih suprotnosti, uglazbljena teatralna scenska poema pod čijim se kulisama vodi bitka bez pobjednika, bitka u kojoj je život moguće sačuvati jedino bijegom. Kakvim? Zaključite sami.

Nije li uostalom Renzo Piano jednom naglasio da neadekvatno korištenje simbola zna biti opasno? Možda je u pravu, ali je i Kurt Vonnegut izjavio da simboli katkad znaju biti predivni.

Ne želeći dolaziti u konflikt s drukčijim tumačenjima, ovaj ću pasus pretpostaviti kao svojevrsni bridge, odnosno intermezzo. Buđenje, začudo, nastupa tek nakon početka hipotetičkog bijega. Nije li gmaz bio tek dio sna ili možda vizije pod utjecajem LSD-a (što sugeriraju neki stihovi poput ‘ne mogu živjeti kroz svako sporo stoljeće njezinih pokreta’), ostaje nepoznanica, no ženska osoba crvene kose i blijede puti nepobitno je Jimova djevojka Pamela. Ok, od čega bježimo? Od američke, ne baš bajne realnosti? Možda bijeg od činjenice da su određeni članovi The Doorsa svake godine ponavljali liječnički pregled kako bi izbjegli služenje stroju za ubijanje u Vijentamu? Jim je ionako to lako sredio, jer je već nakon prvog pregleda dobio nešto što se u našem žargonu naziva ‘žutom knjižicom’, na što tatica admiral nedvojbeno nije bio ponosan. Ili je možda Jim bježao od mračne strane vlastite osobnosti, one iste koja je na koncu nadvladala te ga odvela u propast? To bi već bilo logično tumačenje. Dakle, u kojem smo stadiju bijega?

                                                                                  The Doors

Zadnje natruhe logičkog, materijalnog svijeta padaju pred fluidnim izvijanjima nadrealističkih struktura. Jedini suvisli zaključak jest ‘bijeg se nastavlja’. Gotovo neprimjetno, bjegunac postaje neka vrsta vođe, a oko njega se okuplja nedefinirana, ali ipak osjetno prisutna sljedba. Prolaze li oni opustjelim vrtnim predgrađima devastiranim do ruba kaosa ili pak psihičkim putanjama koje ih vode do dubine u kojoj leži praiskonski mit?

Pojedini kritičari u tom kontekstu spominju postapokaliptične scene iz romana Only Lovers Left Alive američkog SF pisca Davea Wallisa, inače jednog od Jimovih dražih suvremenih autora. On će sam izjaviti da se središnja slika Slavlja guštera vrti oko bande adolescenata koji su iz grada pobjegli u slobodna prostranstva pustinje. Svake noći se nakon večere okupe oko vatre, pjevaju i pričaju priče. Možda i plešu? Iz zabave, kako bi potakli grupni duh. Također, Jim navodi da je cilj ove poeme prizivanje mračnih sila, no čitava se ta poetska scenografija ne bi trebala uzimati preozbiljno. ‘Kao kad igraš lik negativca u westernu’, nastavlja on. ‘To ne znači da si to ti. Sve bi to trebala biti ironija’.   

Nipošto nije slučajno aludiranje na neka od ključnih politički motiviranih ubojstava u recentnom periodu. Ukoliko je metak ispaljen sa šestog kata skladišta knjiga u Dallasu zauvijek poremetio mirnoću i ujuljkanost američkog sna (kao što će ga teroristički napad na New York i Washington 11. rujna 2001. zauvijek pokopati), onda je pokolj ruske carske obitelji nakon Revolucije označio definitivni kraj svake sigurnosti, bila ona definirana kao individualna, obiteljska, nacionalna, klasna. Sada već utjelovljeni vođa, bjegunac, najednom odlučuje prekinuti putovanje koje se naizgled proteže do kraja vječnosti. U tom se kontekstu može razmatrati i prizivanje krajnjeg kaosa kroz slike nebeskih tijela u divljem, ekstatičnom plesu.

Postavši vođa dostojan poštovanja, bjegunac će odbaciti posljednju masku, onaj ultimativni plašt i sebe obznaniti kao svemoćnog gušterskog kralja.

Otkud baš takva alegorija? Morrison je u više navrata naglašavao kako je iskonski, primordijalni strah od zmija, guštera i drugih gmazova nemoguće izbrisati iz kolektivnog nesvjesnog. U povijesnom biološkom kontekstu, veliki gmazovi izumiru kako bi naknadno ustupili svoje mjesto inteligentnim sisavcima.

No, ovdje je riječ o nečem drugom – Morrison se igra arhetipima. Prešavši – što opet treba shvatiti simbolički, ali i izvan okvira same poeme – četiri Jungove stepenice duhovnog sazrijevanja, on će u konačnici najaviti povratak u točku iz koje je putovanje i započelo. Sljedba je već narasla. Svima će biti izrečena imena kraljevstva.

Svi su pozvani, sva bića.

Povratak ipak krije mnoge zamke. Hoće li proces sazrijevanja ostvaren tijekom ‘putovanja’, kroz evoluiranje bjegunca u gušterskog kralja, biti dovoljna garancija sigurnosti. Nije li ‘grad njegova rođenja’ neko drugo mjesto, barem u duhovnoj domeni odvojeno od polazne točke? Nije osporena mogućnost po kojoj Morrison u suludoj igri znakovljem i značenjima u stvari referira na tzv. R kompleks, zakržljali ‘reptilski’ dio ljudskog mozga koji je po riječima neuropsihijatra Paula D. MacLeana odgovoran za neke od ‘najnižih’ poriva, uključujući teritorijalna razgraničenja, borbe oko partnera, agresiju, dominaciju i slično, ali – vrlo zanimljivo – i za ritualno ponašanje!

Ovim pitanjima ne treba razbijati glavu. Mrači se, pada noć. Povucimo se u šatore, prepustimo pustopoljinama sna, i sutra ćemo se probuditi kao novi, iznova rođeni ljudi.

CELEBRATION OF THE LIZARD

Lions in the street and roaming
Dogs in heat, rabid, foaming
A beast caged in the heart of a city

The body of his mother
Rotting in the summer ground
He fled the town
He went down South and crossed the border
Left the chaos and disorder
Back there over his shoulder

One morning he awoke in a green hotel
With a strange creature groaning beside him
Sweat oozed from its shiny skin

Is everybody in?
Is everybody in?
Is everybody in?
The ceremony is about to begin

Wake up!
You can’t remember where it was
Had this dream stopped?

The snake was pale gold
Glazed and shrunken
We were afraid to touch it
The sheets were hot dead prisons
And she was beside me
Old, she’s not, young
Her dark white hair
Her white soft skin

Now, run to the mirror in the bathroom
Look!
She’s coming in here
I can’t live through each slow century of her moving
I let my cheek slide down
The cool smooth tile
Feel the good cold stinging blood
The smooth hissing snakes of rain

Once I had, a little game
I liked to crawl back into my brain
I think you know the game I mean
I mean the game called ‘go insane’

Now, you should try this little game
Just close your eyes, forget your name
Forget the world, forget the people
And we’ll erect a different steeple

This little game is fun to do
Just close your eyes, no way to lose
And I’m right here, I’m going too
Release control, we’re breaking through, yeah

Way back deep into the brain
Way back past the realm of pain
Back where there’s never any rain
And in the labyrinth of streams beneath
The quiet unearthly presence of gentle hill people
In the gentle hills around
Reptiles abounding
Fossils, caves, cool air heights

Each house repeats a mold
Windows rolled
Beast car locked in against morning
Rugs silent, mirrors vacant
Dust blind under the beds of lawful couples
Wound in sheets
And daughters smug with semen
Eyes in their nipples

Wait
There’s been a slaughter here

Don’t stop to speak or look around
Your gloves and fan are on the ground
We’re getting out of town
We’re going on the run
And you’re the one I want to come

Not to touch the earth
Not to see the sun
Nothing left to do, but
Run, run, run
Let’s run
Let’s run

House upon the hill
Moon is lying still
Shadows of the trees
Witnessing the wild breeze
C’mon baby, run with me
Let’s run

Run with me
Run with me
Run with me
Let’s run

Not to touch the earth
Not to see the sun
Nothing left to do, but
Run, run, run
Let’s run
Let’s run

House upon the hill
Moon is lying still
Shadows of the trees
Witnessing the wild breeze
C’mon baby, run with me
Let’s run

Dead president’s corpse in the driver’s car
The engine runs on glue and tar
C’mon along, we’re not going very far
To the East to meet the Czar

The mansion is warm, at the top of the hill
Rich are the rooms and the comforts there
Red are the arms of luxuriant chairs
And you won’t know a thing till you get inside, yeah

Run with me
Run with me
Run with me
Let’s run

Some outlaws lived by the side of the lake
The minister’s daughter’s in love with the snake
Who lives in a well by the side of the road
Wake up, girl! We’re almost home, yeah, c’mon

We should see the gates by morning
We should be insisde by evening

Ohh
Let the carnival bells ring
Let the serpent sing
Let everything

We came down the rivers and highways
We came down from forests and falls
We came down from Carson and Springfield
We came down from Phoenix enthralled

And I can tell you the names of the Kingdom
I can tell you the things that you know
Listening for a fistful of silence
Climbing valleys into the shade

I am the Lizard King
Retire now to your tents and to your dreams
Tomorrow we enter the town of my birth
I want to be ready