KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Tuxedomoon

Čitava se karijera sastava Tuxedomoon može promatrati kao razbijanje prepreka i premoščivanje razdora – kako onih interkontinentalnih, tako i između akademskih korijena i pop forme, te između izričaja putem različitih formi i medija.

 

Čitava se karijera sastava Tuxedomoon može promatrati kao razbijanje prepreka i premoščivanje razdora – kako onih interkontinentalnih, tako i između akademskih korijena i pop forme, te između izričaja putem različitih formi i medija.

 

Nedavno, prilikom pisanja najave za ovoljetnji riječki nastup Tuxedomoona, jedan je novinar kojemu se sad ne mogu sjetiti imena upotrijebio kovanicu jedan od najmsterioznijih sastava osamdesetih, ne objasnivši nam pritom referira li spomenuta  misterioznost na njihov jedinstveni glazbeni izričaj ili možda na cijelu tu mutnu auru stvorenu oko sastava. Iako na prvi pogled ta izjava zvuči pretjerano – jer, Tuxedomoon svojim djelovanjem uopće nisu ograničeni na osamdesete, u kojima je, budimo iskreni, postojao lijep broj misterioznijih pa i mističnijih sastava, što god to značilo – ona ipak ima smisla, bar zbog toga što će potpunom laiku donekle dočarati pomalo mračne krajobraze njihove glazbe, ali i čudnih puteva kojima su ovi vrhunski glazbenici u pravilu hodili.

OK, Tuxedomoon jesu mističan sastav, glazbeni projekt koji počiva kako na ritmičim tako i ambjentalnim modelima naoko neizvedivog implementiranja akademskog naslijeđa u profanu punk/post punk struju, a takav su pristup praktički razvili u prvoj polovici osamdesetih. A da se priča ne bi dalje bespotrebno komplicirala, vratimo se na trenutak u San Francisco u ludim sedamdesetma. Sve započinje slučajnim susretom dvoje studenata na elektroničkom odsjeku lokalne glazbene akademije; Stevena Browna i Blaine L. Reiningera. Uočivši kako njihovi glazbeni afiniteti i interesi dijele zajedničke korijene, dvojac uskoro kreće sa serijom nastupa po lokalnim salonima i umjetničkim kružocima, a svoje djelovanje utjelovljuju pod nadrealističkim imenom Tuxedomoon.

 

U smijeru kazaljke: Blaine L. Reininger, Winston Tong,
Peter Principle i Steven Brown

 

Ti rani koncerti donekle uobličuju budući zvuk sastava, čemu će posebno pridonijeti dolazak novih članova, posebno bas gitarista Petera Principlea te nešto kasnije i  pjevača Winstona Thonga. No, trademark Tuxedoomona je na neki način definiran još u drugoj polovici sedamdesetih – nadirući i poprilično sablasni klavijatura sa inkomporiranim Brownovim frenetičnim saksofonom i povremeno Reiningerovom violinom sličnog zvuka. Istovremeno započinju suradnju sa video umjetnikom Tommyjem Tadlockom koji će svojim eksperimentima sa projekcijama i svjetlom dati novu dimenziju njihovoj glazbi. Konac sedamdesetih će približiti Tuxedomoon široj publici – sviraju kao predgrupa na nastupima benda Devo, a izlaze im i prvih par singliova obojenih electropunk senzibilitetom. Iako počeci u pravilu ne obećavaju, ne treba smetnuti s uma da su ova izdanja donijela niz kultnih pjesama koje će pratiti Tuxedomoon tijekom čitave karijere (No Tears, Joeboy the Electronic Ghost, Scream with a View)   Sastav se u to vrijeme donekle pogrešno povezuje sa njujorškom No Wave scenom, i to ponajviše zbog pojavljivanja u dokumentarnom filmu Downtown 81 autora Eda Bertoglia, rame uz rame sa istinskim predstavnicima tog žanra poput DNA ili Lydie Lunch, no i uz još neka ‘zalutala’ imena kao što su The Lounge Lizard, Blondie ili Suicide.

Kultni prvi album Half Mute će se pojaviiti početkom 1980., pokazavši nešto drukčije lice Tuxedomoona. I dalje je prisutan electropunk zvuk, no težište je pomjereno na neistražena područja suživota elektronike i konkretne glazbe. Naravno, zaštitni znak benda, isprepletena igra klavijatura i saksofona je također pristuna, i kod konzumenta se pomalo počinju kristaliziraju smjernice koje kreativni dvojac Brown/Reininger počinju povezivati sa utjecajem Davida Bowiea i Briana Enoa. Ukoliko je ova usporedba godinama bila tek nagađanje, koncem osamdesetih je dobila vjerodostojnu potvrdu u vidu izjave Stevena Browna u jednom intervjuu.

 

Koncertni su nastupi Tuxedomoona u pravilu visokoestetski
multimedijalni doživljaji.

 

Slijedi jedan od najvećih prekooceanskih transfera u povijesti suvremene glazbe, ravan možda tek onom čuvenom preseljenju Scotta Engela Walkera iz Los Angelesa u London sredinom šezdesetih. Odmah po objavljivanju Half Mutea, članovi Tuxedomoona napuštaju Sjedninjene Države, te od konca 1980. žive u Europi, raspeti između Rotterdama, Londona i Brusselsa. Postoje brojna nagađanja o pravoj prirodi ove selidbe; od nastojanja da se uklope u stasajuću europsku elektronsku scenu, preko bijega od nametnutih konzervativnih načela Reaganove Amerike, pa do nekih osobnih detalja vezanih uz Stevena Browna, inače deklariranog homoseksualca koji je navodno izjavio kako nakon ubojstva Harveyja Milka više nema što tražiti na toj strani oceana. Istina je, kao i obično, negdje u sredini, no činjenica je da je sastav tim relociranjem naišao na plodno tlo, te da su albumi poput Divine i Desire imali nemjerljiv utjecaj na europsku alternativnu glazbu. U svakom slučaju, bio je to tek početak brojnih seljenja koji će obilježiti nastavak rada Tuxedomoona – tako će početak devedesetih Steven Brown dočekati živeći u Mexico Cityju, Blaine L. Reiniger u Grčkoj, a samo će se članstvo popunjavati iz međunarodnih resusra (dovoljno je spomenuti tek belgijanca Luca Van Lieshouta, te bugarskog multiinstrumentalista Ivana Georgijeva).

Godine 1985. Tuxedomoon snimaju svoj ultimativni i po mišljenju velikog dijela štovatelja do danas još nenadmašen album Holy Wars, kojeg otvara esencija urbane paranoje, još jedan sukob bez pobjednika između odjekujućeg saskofona i distorziranog sintetizatora; skladba nazvana The Waltz. Znakovita je i In the Manner of Speaking, vokalno instrumentalna skladba pomalo sablasnog ugođaja, kao i pjesme St. John, Egypt, Some Guys te Soma, još jedan glazbeno-tekstualni izlet uneistražene oniričke predjele gdje se vizija kolje sa polusnom.

 

 

Do kraja desetljeća Tuxedomoon snimaju još dva izvrsna albuma; Ship of Fools (1986.) i You (1987.), a nakon kratkog zatišja koje će Brown i Reininger iskoristiti kako bi popunili rupe u samostalnom glazbenom izdavaštvu, opet kao kolektiv objavljuju soundtrack The Ghost Sonata (1991.), u biti dio multimedijalne cjeline utemeljene na istoimenovoj Strindbergovoj drami (Spöksonaten, 1907.).

Iako će tijekom devedesetih rad Tuxedomoona biti znatno reduciran (naravno, opet u korist samostalnih projekata članova sastava), novo će tisućljeće vratiti izgubljene poticaje. Tako 2004. obnovljeni bend uz ponovo skupljenu izvornu postavu snima povratnički album Cabin in the Sky, uradak koji se može smjestiti rame uz rame sada već kultnom Holy Wars. Svi utjecaji su skupljeni na jednom mjestu – u zvučnoj slici koju pruža opetovano presušavanje ovog albuma možete prepoznati ambijentalne strukture Bowiea i Enoa, divlju energiju naoko statičnog dronea La MonteYounga i Tonyja Conrada, niti avangardnog jazza Milesa Davisa, hipnotičku repetitivnu ritmičnost krautrocka, pa i početnički entuzijazam glazbenika skupljenih u studijima radio Kölna pod patronatom Karlheinza Stockhausena.

Istina, nasljednik će ovog remek djela, album Bardo Hotel Soundtrack (2006.) većini štovatelja Tuxedomoona zvučati pomalo ‘izvan struje’. Ključni su ljudi benda (Brown i Reininger) tom progodom odlučili cijeli projekt na neko vrijeme relocirati natrag u grad vlastitih početaka, San Francisco, nastojeći time potaknuti spontane promjene u zvučnoj slici. No zbog nepredviđenih situacija koje donosi povratak u zaboravljene predjele mladosti, Bardo Hotel Soundtrack zvuči kao niz kratkih i nepovezanih glazbenih krokija. No, u konačnici to i ne mora biti promašaj. Naime, Bardo je pariški hotel u kojemu su početkom šezdesetih glazbenik i slikar Bryon Geesin te čuveni književni inovator William S. Burroughs vršili svoje eksperimente sa cut-up pristupom rearanžiranja tekstualnog i snimljenog materijala. U tom slučaju, ishod kojeg je polučio Tuxedomoon je time približen smislu samog cut-upa, metode slučajnog kolažiranja prethodno nasumično izrezanih segmenata te skupljenih u novu cjelinu.

Njihovo zasad posljednje ostvarenje jest abum Vapour Trails iz 2007., koji se ne izdvaja naročitom inovativnošću, ali i ne pada ispod crte koju je bend sebi još davno postavio. Zatišje pred buru? Vidjet ćemo. Sama činjenica da je Tuxedomoon ljeta 2011. pojačao svoju koncertnu aktivnost poprilično obećava. Uostalom, pojmovi poput turneja te redovnog objavljivanja novih uradaka gube na važnosti – to su nametnuti okviri koji određuju i ograničavaju karijere početnika, a Tuxedomoon su već davno postali institucija.

 

 

autor: el5egundo, 27/08/2011

, , ,

Vezane objave

Arhiva

Johnny Dowd

20:00–22:30 Subota 25.2.2017.

Junkyard Americana!

Predjesenja idila: Okkervil River / Mark Lanegan / Willard Grant Conspiracy

13/09/2013.

Bablje ljeto, odnosno ‘indian summer’ je vrijeme kada se životni sokovi, zaustavljeni nepodnošljvim ljetnjim žegama iznova bude. Takva je situacija i na području glazbenog izdavaštva – u roku od tjedan dana su se pojavila tri obećavajuća albuma, ‘The Golden Gymnasium’ sastava Okkervil River, Laneganov album covera nazvan ‘Imitations’, te ‘Ghost Republic’, povratnički (no i sasvim drukčiji) uradak kultnih Willard Grant Conspiracy.

The House of Love

17/04/2015.

Možda su The House of Love tek jedan element britanske revival scene osamdesetih (The Smiths, Jesus and Mary Chain… ) koja je u pravom trenutku prizvala naslijeđe šezdesetih i na najbolji ga mogući način iskoristila. No jedno je nepobitno: čitav su taj trend obojili dotad izbjegavanim i zanemarenim dozama psihodelične nostalgičnosti, te na svoj način iznova iskoristili, odnosno redefinirali pojam “novog romantizma”!

Wilco: Wien 2010. / M.Ward – More Rain (2016.)

05/02/2016.

Ovotjedno je izdanje emisije eXit sastavljeno od dva tematska bloka. U prvom možete preslušati snimku nastupa sastava Wilco održanog 23. rujna 2010. u bečkom Gasometeru, dok u nastavku, negdje oko 22.00 h premijerno emitiramo “More Rain”, nadolazeći album M. Warda.

Tjedna rotacija

Arhiva

SUFJAN STEVENS / The Ascension

VASCO ROSSI / Bollicine (1983)

NILÜFER YANYA / Crash

ANDREW WEATHERALL / Dalton Superstore

JUANA MOLINA / ANRMAL

Valentino Bošković / Velika Praska (2020)