William S. Burroughs & Jack Kerouac: And the Hippos Were Boiled in Their Tanks

Jedno je nehotimično ubojstvo u njujorškom Riverside Parku u ljeto godine 1944. pokrenulo lanac zbivanja koja će tijekom nadolazećih godina temeljito izmjeniti lice američke i svjetske književnosti te ostaviti neizbrisiv trag u tkivu popularne kulture. O povodoma i uzrocima tog događaja govori prvo prozno djelo Williama S. Burroughsa i Jacka Kerouaca; “And the Hippos were boiled in their Tanks” (A nilski konji su se skuhali u svojim bazenima), objavljeno tek 2008., pune 63 godine nakon svojeg nastanka!

 

Svako će ubojstvo posljedično odrediti sudbinu svojeg počinitelja i tu nema dvojbi. Pojedina će ubojstva pak rezultirati popratnim elementima – bunama, ratovima, pa i civilizacijskim prevratima te se također ne može poreći istinitost navedenog. Prošla nam dva stoljeća jasno o tome svjedoče kaosom koji je uslijedio nakon likvidacije Abrahama Lincolna, Rasputina, Franza Ferdinanda, Reinharda Heydricha, Johna Fitzgeralda Kennedyja, Martina Luthera Kinga…

Bio on motiviran političkim ili osobnim razlozima, čin ubojstva do te je mjere nabijen energijom i emocijama da iste jednostavno moraju kanalizirati svojevrsni izlaz. Možete ga pronaći u hipnotičkoj toplini i anonimnosti gomile. Možete skočiti iz kazališne lože nakon što ubijete predsjednika. A ako baš želite, naći ćete se i u zujanjem projektora prožetom polumraku lažne sigurnosti Texas Theatrea u Dallasu, čekajući da vas uhite agenti FBI-ja. I na brojnim drugim mjestima. Kao što je već rečeno, i u bezbrojnim žrtvama popločanoj povijesti dvadesetog stoljeća.

No, što kada su u pitanju nastanci ili preokreti u umjetničkim trendovima? Ograničimo se za ovu priliku na književnost. Mogu li nasilne smrti usmjeravati tokove, djelovati kao katalizatori, pa na koncu i u potpunosti izmijeniti predodžbu o suvremenoj literarnoj sceni? Ukoliko smatrate kako odgovor na ovo zadnje pitanje nije potvrdan, vrijeme je da se upoznate s događajem koji se zbio u ranim jutarnjim satima 14. kolovoza 1944. u njujorškom Riverside Parku i čije će posljedice po tom pitanju biti nemjerljive.

jack-kerouac-allen-ginsberg-and-william-s-burroughs-with-lucien-carr

Hal Chase, Jack Kerouac, Allen Ginsberg i William S. Burroughs; New York 1944.

Godina je 1943. i naznake skorašnje pobjede saveznika nad Silama Osovine već lebde u zraku. Nije riječ o nekakvoj opipljivoj euforiji, već prije o predosjećaju oslobađanja od nametnutog tereta. To je upravo ono razdoblje koje poput graničnika dijeli našu vizualizaciju prošlosti na prethodne, crno-bijele segmente te nadolazeće, obojene jarkim bojama kakve su prisutne na starim Kodakovim fotografijama. Prisjetite se – prije dominacije digitale, Kodachrome je predstavljao fotografsko savršenstvo!

tumblr_lriq42JCfq1qcf3h4o1_1280

David Kammerer

Upravo te godine sedamnaestogodišnji Allen Ginsberg, sin židovskog pjesnika i nastavnika iz Pattersona u New Jerseyju, upisuje studij književnosti na univerzitetu Columbia. U obližnjem studentskom domu susreće vršnjaka Luciena Carra, dječaka rodom iz St. Louisa koji je u New York City upravo pristigao iz Chicaga, bježeći od starijeg kolege Davida Kammerera čije je seksualno ugnjetavanje Carru već postalo nepodnošljivo. No, Kammerer je svoju žrtvu pratio sve do Manhattana na kojem se i nastanio, kako bi je nastavio vrebati iz neposredne blizine. Uporedo s tim dvojcem u najveći američki grad stiže i ‘glas razuma’, njihov zajednički prijatelj rodom također iz St. Louisa, harvardski diplomac i baštinik dvije dinastičke južnjačke obitelji, William S. Burroughs (djed mu je bio jedan od konstruktora prvog uporabljivog analognog računala – uostalom, firmu “Burroughs” u nadolazećim će godinama progutati koncern IBM; dok mu je majka Laura, rođena Lee, navodno direktna potomkinja čuvenog generala iz Građanskog rata).

Ginsberg i Carr uglavnom se sastaju po barovima sjevernog Manhattana, nedaleko univerziteta, provodeći vrijeme opijajući se i kontemplirajući o Blakeu i Rimbaudu te nečemu što će vođeni Yeatsovim utjecajem nazvati ‘novom vizijom’, upoznavajući pritom sebi slične jedinke koje se skladno uklapaju u inicijalnu jezgru nečeg potencijalno velikog. To su u prvom redu studentica Edie Parker te njezin dečko, još jedan novopečeni prijatelj s Columbie, francuski Kanađanin (inače iz Lowella u Massachussetsu) Jacques ‘Jack’ Kerouac. Razmotrite li situaciju s današnje točke gledišta teško možete ostati ravnodušni prema takvoj naizgled slučajnoj koncentraciji budućih književnih genija u jednom relativno uskom, zatvorenom kružoku!

Dok se Rimbaudom nadahnuta trojka Carr – Ginsberg – Kerouac entuzijastički priprema promijeniti aktualnu literarnu scenu, mladi će anglist s Harvarda smjerno bježati od nametnutog mu krutog obiteljskog naslijeđa te, krstareći automatima i Bickfordsovim zalogajnicama u blizini sjecišta 42. ulice i Times Squarea, upoznati obrise njujorškog polusvijeta, u prvom redu dandyja i sitnog kriminalca Herberta Hunckea te još jednog budućeg pisca, Johna Clellona Holmesa. Burroughs će dakle balansirati između te dvije opcije, zadržavajući od mlađih mu kolega prišivenu ulogu ‘književnog mentora’, no istovremeno se upuštajući u sasvim nepotreban šverc, posebno kad je poznato da je tada iz obiteljske zaklade mjesečno primao najmanje 150 dolara, poprilično glomaznu svotu za četrdesete. Njegov će mu antikonformizam nažalost odrediti životni put jer, kako navodi u autobiografskom romanu Junkie, eksperimentiranje sa siretama morfija bilo je produkt puke znatiželje – dobio je par kutija uz strojnicu koju je trebao nekome ‘utopiti’. Nitko ne postaje ovisnik s namjerom.

carr052

Jack Kerouac i Lucien Carr; New York 1944.

Svi su se oni – Burroughs, Carr, Ginsberg i Kerouac – doživljavali kao skupina ‘književnih otpadnika’, mada su u to vrijeme po američkim standardima još bili normalni mladi građani, plus što te 1944. nitko od njih još nije napisao nešto vrijedno pažnje. Bit će potrebna jedna smrt, jedno ubojstvo iz nehaja kako bi se Burroughs i Kerouac, dva buduća ključna prozaika proizišla iz ove skupine, upustila u svoj prvi i to zajednički literarni poduhvat, djelo koje je s današnje točke gledišta unatoč nekim planskim odstupanjima od stvarnih događaja dragocjen dokument jednog vremena.

Vječno napeta situacija između Carra i Kammerera kulminirat će u noći s trinaestog na četrnaesti kolovoza 1944. Nakon višesatnog zajedničkog opijanja, dvojac odlazi u Riverside Park na sjevernom Manhattanu. Razgovor se uskoro pretvara u svađu i naguravanje te u jednom trenutku Carr izvlači svoj izviđački nož i ubada Kammerera u prsa. Misleći da je onesviješteni David ustvari mrtav, Lucien mu vezicama sputava ruke i noge, ubacuje nekoliko povećih kamena u njegove džepove te ga odvlači i baca u Hudson. Kammererovo je tijelo nađeno dva dana kasnije u razini 75. ulice.

Izbezumljeni Lucien Carr panično bježi do Burroughsovog stana u Greenwich Villageu te mu se povjerava, našto mu William savjetuje da ne paničari već da čitavu priču prikaže kao Davidov seksualni nasrtaj te da uzme dobrog odvjetnika. Zatim odlazi do Kerouaca s kojim cijeli dan provodi obilazeći muzeje i barove. Navečer je Lucien majci priznao što je uradio, a idućeg se jutra predao policiji.

Istog su dana zbog skrivanja dokaza, odnosno neprijavljivanja zločina za koji su znali, uhićeni William S. Burroughs i Jack Kerouac. Dok je Billova obitelj odmah platila jamstvo te mu omogućila promptni izlazak na slobodu, Jack se našao u mnogo težoj situaciji, pošto su ga roditelji njegove djevojke Edie Parker držali u šaci, uvjetujući plaćanje jamčevine hitnim vjenčanjem. Tako je i bilo – po napuštanju zatvora, Jack i Edie stupaju u brak.

tumblr_ndi1wdiFQC1ry39wso1_500

Lucien Carr, David Kammerer i Jack Kerouac; New York 1944.

Uslijedilo je suđenje čiji je ishod, unatoč prihvaćenoj varijanti o seksualnom ugrožavanju od strane Davida Kammerera, šokirao Carra i njegove prijatelje. Lucien je osuđen na varijabilnu kaznu u trajanju između jedne i dvadeset godina, a pušten je nakon dvije godine. Bio je to kraj te male i razuzdane skupine koja će se u narednim godinama obnavljati u donekle izmijenjenim postavama, no Luciena tu više neće biti. Iako će ostati u srdačnim, prijateljskim odnosima s Burroughsom, Kerouacom te posebno Ginsbergom, boemski će život ostaviti iza sebe, dovršiti studije te se zaposliti u United Press Internationalu gdje će s vremenom dogurati do funkcije glavnog urednika!

Ipak, postavlja se pitanje u kojem svjetlu promatrati Lucienov čin u noći 14. kolovoza 1944. Ne ulazeći u povode i razloge, posljedice koje je polučio vrlo su znakovite. U prvom je redu ta svojevrsna žrtva Apolonu inducirala literarni impuls  iz čije će se ljuske uskoro probiti dva novoformirana prozaika i jedan pjesnik, troje ljudi čiji doprinos suvremenoj književnosti više nitko normalan ne dovodi u pitanje. Istina, trebat će pričekati još puno desetljeće, pa i dulje, na potpuno afirmiranje ove trojke na kreativnom planu. Iako su objavljivali i ranije, upravo se Ginsbergova zbirka pjesama Howl (Urlik, 1956.), Kerouacov roman On the Road (Na cesti, 1957.) te Burroughsov Naked Lunch (Goli ručak, 1959.) s punim pravom smatraju njihovim probojnim ostvarenjima. Zasluga Luciena Carra po tom je pitanju neupitna i to ne samo zbog njegove uloge ‘katalizatora’ koji je povezao dotičnu trojku, već i kao tragičnog pojedinca čiji je nesmotreni potez pomalo apsurdno potaknuo njihovu želju za literarnim stvaralaštvom.

Nedugo nakon ubojstva u Riverside Parku, Ginsberg započinje s feljtonom Bloodsong, no primoran je prekinuti ga zbog intervencije vodećih ljudi sveučilišta Columbia kojima iznošenje ‘prljavog rublja’ vlastitih studenata definitivno nije odgovaralo.

lucienkammererIpak, sve do 2008. rijetkima je bilo poznato da su tijekom 1945. William S. Burroughs i Jack Kerouac zajednički napisali roman And the Hippos Were Boiled in Their Tanks (A nilski konji su se skuhali u svojim bazenima) koji govori upravo o ubojstvu Davida Kammerera (naslov je navodno skovao crnom humoru sklon Burroughs, prema radijskoj vijesti o požaru u cirkusu u Minneapolisu). Taj je godinama skriveni rukopis postao nekom vrstom urbane legende, egzistirajući u superponiranom stanju poput valne funkcije prije kolapsa. Stvari su se mistificirale do te mjere da su čak i najtvrdokorniji štovatelji stvaralaštva ove dvojice autora polagano prihvaćali mogućnost da se radi tek o provokaciji ili šali, o fantomskom djelu čija je jedina svrha bila upravo to – mistifikacija tih ranih, izvornih dana beat generacije.

Srećom, tih je osamnaest poglavlja, autorizirano od strane Willa Dennisona (Burroughsa) i Mikea Rykoa (Kerouaca) ugledalo danje svjetlo tri godine nakon smrti Luciena Carra (preminuo je 2005. u osamdesetoj godini života), u vrijeme kada su i svi ostali akteri tih burnih događaja iz ljeta 1944. već odavno bili mrtvi. Razlog za odugovlačenjem s objavljivanjem bio je dakle obzir prema Carru, odnosno teretu kojeg je morao nositi čitav život. Tek će nakon njegova odlaska Burroughsov literarni tajnik James Grauerholtz izvući Billov i Jackov rukopis iz arhive te kumovati njegovoj objavi.

Naime, And the Hippos Were Boiled in Their Tanks poprilično vjerno opisuje stanje koje je prethodilo ubojstvu Davida Kammerera, a kulminira samim tim činom. Naravno, imena su smjerno izmijenjena, mada je pored dvojice prepoznatljivih naratora lako moguće prepoznati ostatak ‘družine’ poput Edie Parker, Herberta Hunckeja i drugih, uz izuzetak Allena Ginsberga čiji lik namjerno nije ukomponiran u radnju kako mu eventualno objavljivanje romana ne bi štetilo po pitanju studiranja na Columbiji. Pored spomenutih Dennisona i Rykoa (Burroughs i Kerouac), u romanu se javljaju Philip Tourian (Lucien Carr), Ramsey Allen (David Kammerer), Janie (Edie Parker), Barbara Bennington (Celine Young) i drugi zakrabuljeni likovi. Zanimljivo je da oba autora ne spominju Burroughsovu tadašnju ženu Joan Vollmer, iako se navodi njezin bivši dečko, James Catchart (John Kingsland). Također, moguće su posljedice ‘ublažene’ filtriranjem i izobličavanjem stvarnih činjenica i događaja. Tako primjerice fizički opis Philipa Touriana kao kovrčavog i crnokosog nimalo ne odgovara Carrovom izgledu, ubojstvo nije izvršeno izviđačkim nožem već sjekiricom, a lokacija krvavog čina nije Riverside Park već krov neimenovanog skladišta na sjevernom Manhattanu.

Čak i uz spomenuta odstupanja, ovaj se roman, neovisno o šezdesetogodišnjem kašnjenju, može doživjeti kao prvi manifest one skupine mladih kreativaca koji su se tada, tijekom zadnjih mjeseci Drugog svjetskog rata nazivali bilo kako samo ne beat generacijom (pošto je termin skovan koncem pedesetih). Početničke greške su naravno prisutne, a sam Burroughs ga se naknadno odrekao, smatrajući ga slabim, poluuspjelim činom. No to mu ne umanjuje značaj.

Po ovim je događajima 2013. godine redatelj John Krokidas snimio relativno uspješnu dramu Kill Your Darlings. Iako se radnja ne drži u potpunosti ‘povijesnih istina’, bitno je vjerodostojnija od verzije koju su Burroughs i Kerouac iznijeli u romanu And the Hippos Were Boiled in Their Tanks. Razlog takvog pristupa krije se u činjenici da u doba nastajanja filma nitko od izvornih sudionika više nije bio živ, što je Krokidasu ujedno omogućilo korištenje stvarnih imena junaka. Svejedno, Carrov se sin Caleb, inače poznati pisac, pobunio smatrajući radnju filma Kill Your Darlings uglavnom nevjerodostojnom te držeći da scenarij prikazuje njegovog pokojnog oca u poprilično negativnom svjetlu.

kulchur.4

William S. Burroughs i Jack Kerouac u Nw Yorku 1945., u vrijeme rada na priči “And Hippos were boiled in their Tanks”

Nažalost, zla sudbina koja je obilježila rađanje možda najkreativnijeg književnog ‘bratstva’ druge polovice dvadesetog stoljeća nije tada, 1944. rekla svoje do kraja. Njezin će se mračni duh godinama nadvijati nad pojedincima iz ‘libertine cyclusa’, kako ga je nazvao Allen Ginsberg, možda jedini koji mu je uspio umaći. Jack Kerouac će postati teški alkoholičar te 1969. umrijeti od ciroze jetre u 47. godini života, a William S. Burroughs nedugo nakon Kammererova ubojstva započeti s eksperimentiranjem s opijatima čije se ovisnosti neće riješiti do kraja života, 1997. Možda je najtragičniji trenutak Burroughsovo slučajno ubojstvo vlastite supruge Joan Vollmer, šestog rujna 1951. u Mexico Cityju. William je od mladih dana bio opsjednut vatrenim oružjem i redovito je posjedovao nekoliko primjeraka automatskog ili poluautomatskog oružja. Tog je dana tijekom pijanke predložio Joan da izvedu svoju ‘malu igricu Wilhelma Tella’. Ona je postavila čašu gina na tjeme, no iz nedefiniranog razloga inače izvrstan strijelac Bill je promašio, pogodivši ženu usred čela. Ne treba napominjati da ga je ovaj jezivi događaj pratio čitavog života, ali isto tako nema dvojbe da je bitno utjecao na njegovo buduće književno stvaralaštvo. Razdvajati ova dva nehotična ubojstva uistinu nema smisla , naročito ako se u obzir uzme detalj da je svega nekoliko dana ranije Carr nakon skoro pet godina iznova susreo Williama i Joan, posjetivši ih u Mexico Cityju. U svakom slučaju, Burroughs se slično Lucienu do kraja odupirao sablastima prošlosti, stvorivši usput izniman književni opus čiji je utjecaj na suvremenu popularnu kulturu jednostavno nemjerljiv.

Isto se može kazati i za Kerouacove romane te Ginsbergovu poetsku ostavštinu, pa dijelom i za stvaralaštvo onih autora koji će se tom nikad konkretno definiranom pokretu skrivenom iza fraze beat priključiti u pedesetim godinama (Gary Snyder, John Giorno, Lawrence Ferlinghetti, Gregory Corso i dr.). Zato ne treba smetnuti s uma kako je čitava ta priča krenula jednim nehotičnim ubojstvom u njujorškom Riverside Parku ljeta 1944., ubojstvom koje je iduće godine potaklo stvaranje proznog djela And the Hippos Were Boiled in Their Tanks.

Ostalo je već legenda. Neka tako i ostane.

Vjeran Stojanac

02/04/2016

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , ,