The Smiths su s „The Queen Is Dead“ postavili vrhunac britanskog indie rocka prema kojem su se svi poslije njega morali penjati. Bilo je to u 1980-ima, u eri koja je omogućavala bendovima da zadrže kontrolu nad onim što rade bez zahtjeva velikih kompanija, a da ipak ostave neizbrisive tragove u povijesti popularne glazbe. Nazvan je prema istoimenoj pjesmi koja napada britanski klasni sustav kojeg je monarhija okosnica, jednako žestokoj poput „God Save the Queen“ Sex Pistolsa. Morrisseyev humor, melodrama i patetika daju emocionalni ton albumu, dok su aranžmani i gitara Johnnyja Marra ono što ga pokreće.
„There Is a Light That Never Goes Out“ i „Bigmouth Strikes Again“ su one svevremenske melodije Smithsa koje svi znaju, a nalaze se na albumu. No „Cemetry Gates“, „Vicar in a Tutu“ i „Some Girls Are Bigger Than Others“ se mogu naći na svakoj best of playlisti benda. The Smiths su izdali četiri albuma u isto toliko godina, a onda su prestali postojati. Ta kratka karijera stvorila je i 22 singla i 10 kompilacija. Suradnja Marra i Morrisseya je bila plodna, intuitivna i lagana – dok je trajala. Glazbu su pisali praktički neprestano, a sami su je i producirali. Stoga ne treba čuditi što je svaka pjesma na ovom albumu kompletna. Jedinstvena Morrisseyeva lirika i vokal te prštava gitara Johnnyja Marra čine njihov zvuk neponovljivim. Ovaj album i čitava njihova karijera utjecali su na cijelu britansku indie scenu, a posebno na britpop.
Uzevši sve u obzir, možemo ponoviti tvrdnju da nikada neće biti važnog britanskog indie-rock albuma poput „The Queen Is Dead“. Tko bi nas još natjerao da pomislimo kako bi prometna nesreća usred ljubavne ekstaze bila sjajan način za odlazak s ovog svijeta, a u isto vrijeme da se sprda sa svećenicima koji vole nositi žensku odjeću te daje ozbiljnu kritiku britanske monarhije koja služenjem samoj sebi stvara nepremostive razlike u društvu. Uz, naravno, zvuk koji je u isto vrijeme i melodiozno pop i čvrst poput stijene.
(Ivan Palijan, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Knjigu naručite na albumnadan.com uz 15% popusta koristeći kod KLFM15
Glazba može od dobrog filma napraviti sjajan film. Može omogućiti gledatelju da se emocionalno veže uz likove i njihove situacije, pomoći redatelju da ispriča priču; dotaknuti emocije, psihu i stvari koje ne možete vidjeti, te u nekim slučajevima podići film na jednu veću razinu. Upravo to radi Bob Dylan 1973.godine sa glazbom napravljenom za Pat Garrett and Billy the Kid američkog redatelja Sama Peckinpaha.