MARVIN GAYE / Let’s Get It On (1973)
Trinaesti studijski album Marvina Gayea objavljen je prije točno pedeset godina.
THE KINKS are the Village Green Preservation Society (1968.)
U vrijeme psihodelične revolucije i studijskih eksperimentiranja, bilo je tek pitanje vremena kada će i tradicionalno rockerski Kinksi zaći u ta, tada još pionirska i uglavnom neistražena područja. No, savršen odmjer tradicionalizma, nostalgije, te poigravanja novim tehnologijama i nadrealnim elementima na koncu je polučio neočekivano dobar album koji se za razliku od ostatka tadašnje produkcije može iščitavati i kao priča, ili ako baš želite – šarena no nipošto neozbiljna slikovnica za odrasle!
We are the Village Green Preservation Society
God save Donald Duck, Vaudeville and Variety
We are the Desperate Dan Appreciation Society
God save strawberry jam and all the different varieties
Preserving the old ways from being abused
Protecting the new ways for me and for you
What more can we do
We are the Draught Beer Preservation Society
God save Mrs. Mopp and good Old Mother Riley
We are the Custard Pie Appreciation Consortium
God save the George Cross and all those who were awarded them
We are the Sherlock Holmes English Speaking Vernacular
Help save Fu Manchu, Moriarty and Dracula
We are the Office Block Persecution Affinity
God save little shops, china cups and virginity
We are the Skyscraper Condemnation Affiliate
God save tudor houses, antique tables and billiards
Preserving the old ways from being abused
Protecting the new ways for me and for you
What more can we do
God save the Village Green.
/The Kinks, Village Green Preservation Society/
Trebalo je proći, izgleda, punih pet godina uz isto toliko objavljenih albuma da bi javnost konačno počela percipirati Kinkse na način kojeg zaslužuju. ‘Krivac’ za ovaj očekivani, no svejedno iznenađujući obrat jest album The Kinks Are the Village Green Preservation Society, djelo koje je nastajalo dulje od godinu dana, iznjedrivši tako na danje svjetlo petnaestak izvrsnih skladbi glatko prilagođenih duhu vremena i dominantnim trendovima.
Nažalost, takvo odugovlačenje, čiji je uzrok najvjerojatnije nastojanje da se postigne izričajno savršenstvo, nosi i neke negativne posljedice. Ranija su ostvarenja Kinksi izbacivali redovito u anualnom ritmu, no bez pretjeranog zadržavanja unutar studija. Ovoga su puta, suočeni s konstantno napredujućim idejama i snimateljskim tehnologijama (koje su, prisjetimo se, u drugoj polovici šezdesetih svakim albumom nekog zvučnijeg imena plasirale revolucionarne novitete) zapeli u svojem malom kreativnom svijetu, dozvoljavajući si dodatna uobličavanja, pa i eksperimentiranja s već prethodno uobličenim skladbama i zvučnim krajobrazima.
Naravno, nema u kreativnosti ništa loše, naprotiv. No, ovdje je riječ o uistinu specifičnoj situaciji u kojoj su braća Davies i društvo, žargonski rečeno, ‘propustili vlak’. Rad na albumu The Kinks Are the Village Green Preservation Society započeli su još u drugoj polovici 1967., nedugo po objavi albuma Something Else by The Kinks (koji spada u onu pionirsku, mogli bi kazati klasičnu rockersku fazu sastava), a finalni je produkt publici predstavljen tek koncem 1968. U međuvremenu su objavljeni brojni progresivni naslovi poput Sgt. Pepper‘s Lonely Hearts Club Band The Beatlesa, Their Satanic Majesties Request The Rolling Stonesa te prvijenca Pink Floyda, The Piper at the Gates of Dawn, koji su na neki način Kinksima ispred nosa preuzeli zaslužene lovorike. Istovremeno, sonična se revolucija odvijala i na drugoj strani Atlantika (debuti The Velvet Undergrounda i The Doorsa, Forever Changes sastava Love ili pak Younger Than Yesterday The Byrdsa). Sve je ovo dovelo do nepravednog odnosa snaga na terenu, prema kojemu je svježe izdan The Kinks Are the Village Green Preservation Society već tada posjedovao svojevrsnu obsolete nijansu, a tek mu je malo nedostajalo da doživi nemilu sudbinu Smilea, praktički nikad dovršenog remek djela Briana Wilsona i The Beach Boysa.
Vjerojatno se onda s pravom pitate zašto album s takvim atributima zaslužuje uvrštavanje u KLFM-ovu kolekciju kultnih ostvarenja koja su ostavila neizbrisiv trag u glazbenoj povijesti. Odgovor je jednostavan: trebalo je samo malo pričekati. Istinske kvalitete Village Greena (skratimo za naše potrebe to predugačko ime, OK?) vremenom su počele izbijati na površinu, dovodeći ovu predivnu kolekciju vrsnih skladbi u zasluženi rang. Desetljeće, dva, a za koju godinu i pet… Istinska umjetnost ne poznaje vremenski parametar, a i samo je vrijeme tek iluzija kojom pridodajemo značaj inače beznačajnim zbivanjima u našim kratkim i beznačajnim životima. Eto, upravo zato danas s pristojne distance možemo bez srama ili dvojbe Village Green nazvati jednim od ključnih albuma druge polovice šezdesetih – a priznajte, u tom razdoblju nije nedostajalo ostvarenja koja još i danas pretendiraju takvoj tituli.
Za razliku od prethodnih uradaka koji se mogu promatrati kao uspjele kolekcije odličnih kompozicija kojima možda nedostaje ključna kohezivna nit, Village Green je konceptualni album u punom smislu te riječi. Po riječima Rayja Daviesa, sastav je na ideju o tematskoj cjelini kojoj je cilj u najboljem svjetlu predstaviti ‘engleštinu’ došao dvije godine ranije, prilikom nekoliko koncerata održanih u Devonshireu. Naslućujute već: zeleni brežuljkasti krajolici, nizovi viktorijanskih dvokatnica sa stršećim dimnjacima i malim pozadinskim dvorištima, doubledeckeri i vožnja lijevom stranom, gin s tonikom, Doctor Who subotom popodne, pita od jegulja i kriket, canapé zalogajčići i čaj s mlijekom popodne u 5, huk udaljenih vlakova… Praktički, nije ni trebalo ići daleko od rodnog Fortis Greena i Muswell Hilla u sjevernom Londonu za garantiran uspjeh takvog doživljaja. No, to je tek dio priče…
… jer, postoji tu i jedan na prvi pogled neprimjetan, no itekako prisutan velški element. Opet navodimo Rayja Daviesa koji tvrdi kako je jedan od temelja ovog čudnovatog albuma dramski tekst Under Milk Wood Dylana Thomasa. Pronaći ćete ga u svim onim pjesmama koje održavaju krhku, labilnu ravnotežu između stvarnog svijeta i snovidnih krajolika, a takvih motiva na Village Greenu ne nedostaje.
Album otvara naslovna skladba The Village Green Preservation Society koja će svojom formom te korištenim instrumentarijem postaviti trasu za daljnji razvoj priče, a ona balansira između nominalne glorifikacije engleskog krajobraza, nostalgičnih tema i surrealističnog, a opet logičnog kaosa na tragu Lewisa Carrolla. Posvete nativnom Muswell Hillu očituju se kroz imena nekih stvarnih osoba: tako, primjerice, Do You Remember Walter? govori o Rayjevom prijatelju iz djetinjstva, Monica je lokalna sjevernolondonska prostitutka, a Johnny Thunder sitni delikvent iz sličnog polusvjetskog miljea.
The Kinks u domaćem okružju Muswell Hilla. U pozadini je Alexandra Palace. (1968.)
Nostalgični se elementi protežu kroz veći broj pjesama, a možda je najočitiji primjer Last of the Steam-Powered Trains – naime, te je 1968. godine britanski National Rail iz uporabe povukao sve preostale parne lokomotive. No, svoj posao po tom pitanju jednako dobro odrađuju i Sitting by the Riverside sa svojim prizivanjem djetinjstva, kao i dvije priče o požutjelim fotografijama: Picture Book i People Take Pictures of Each Other. Animal Farm, suprotno očekivanjima, ničim ne aludira na alegorijsku novelu Georgea Orwella, već je još jedan hvalospjev krajobrazu kojega je dva stoljeća ranije William Blake slikovito opisao kao England‘s green and pleasant land, a u tom se kontekstu može promatrati i Village Green (ne brkati s uvodnom pjesmom!), inače najstariji pa i ključni glazbeni broj iz ove kolekcije, preostao sa snimanja prethodnog uradka.
Duh ‘swinging Londona’ i njegov psihodelični imprint jednostavno nije bilo moguće izbjeći, a najočitiji je u otkačenim, gotovo nadrealnim kompozicijama poput Phenomenal Cat, gotovo školskog primjera korištenja melotrona pri uobličavanju savršene pop pjesme, Wicked Annabella kod koje je nemoguće ne primijetiti utjecaj tada još aktivnog Syda Barretta, beatlesoidne Big Sky te Mr. Songbird koja svojom osunčanom melodijom te izvrsno odrađenim vokalnim harmonijama na određenoj razini figurira kao prekooceanska posveta kalifornijskim Beach Boysima. Pratite li sve ove pomalo disperzirane motive i naracije u formi cjeline, a ovaj album takvu percepciju i zahtijeva, približiti ćete se onom dojmu koji je Rayja Daviesa i družinu progonio tih dana i koji je na koncu zaslužan za današnji status kojeg The Kinks Are the Village Green Preservation Society ponosno nosi.
I miss the village green,
And all the simple people.
I miss the village green,
The church, the clock, the steeple.
I miss the morning dew, fresh air and Sunday school.
And I will return there,
And I’ll see Daisy,
And we’ll sip tea, laugh,
And talk about the village green.
We will laugh and talk about the village green.
/The Kinks, Village Green/
A ukoliko u vama tinja barem minimalna klica anglofilije, imate sve predispozicije da ovaj vanvremenski album doživite na onaj način kako su ga The Kinks upravo i koncipirali te davne 1968., vjerojatno i ne znajući da upravo stvaraju jedan od ključnih uradaka ne samo britanske već i sveukupne popularne glazbe!
The Kinks are the Village Green Preservation Society ( Pye Records, 1968.)
01 The Village Green Preservation Society
02 Do You Remember Walter?
03 Picture Book
04 Johnny Thunder
05 Last Of The Steam-Powered Trains
06 Big Sky
07 Sitting By The Riverside
08 Animal Farm
09 Village Green
10 Starstruck
11 Phenomenal Cat
12 All Of My Friends Were There
13 Vicked Annabella
14 Monica
15 People Take Pictures Of Each Other
16 Mr Songbird
17 Days
Vjeran Stojanac
autor: Vjeran Stojanac, 02/06/2015
Vezane objave
Arhiva
TEENAGE FANCLUB / Bandwagonesque (1991.)
Šećer za (pred sam) kraj godine; vrijeme je darivanja i dobre volje, pa vam KLFM poklanja najfiniji komad škotskog indiepop-rocka i jednu od najboljih ploča uopće.
LOU REED / Berlin (1973.)
‘Berlin’, napisan i snimljen 1973. uz svestranu podršku vrsnog producenta Boba Ezrina (‘The Wall’, ‘The Momentary Lapse of Reason’…) skriveni je dragulj u opusu Lou Reeda; njegov prvi i zasigurno najbolji, mada i najmračniji konceptualni album. Premise koje su zaslužne za nastanak ovog djela kriju se u relativno kratkom Louovom posjetu tada još podjeljenom i betonskim zidom okruženom gradu, no i gorkim uspomenama na neuspjelu vezu s Nico, kolegicom iz prve postave The Velvet Undergrounda. Bilo kako bilo, iskrenost, eklektičnost i izvrsna produkcija smještaju ovaj poprilično turobni uradak među najbolja ostvarenja i to ne samo u okviru Redovog stvaralaštva, već i u cjelokupnoj domeni suvremene glazbe!
