Ovo je album kojeg treba slušati kad mislite da je sve propalo. I kad to jednom napravite, imate ga negdje uvijek spremnog i štujete tu njegovu neopisivu magiju. Ili nezaboravnu vatru.
Lemon Jelly su Fred Deakin i Nick Franglen. Aktivni kroz period od ’98 do ’08, izdaju 3 službena albuma. Od posljednjeg iz ’05, “’64-’95” , unazad do megaplatinastog “Lost Horizons” iz ’02 do ovog materijala, ovotjednih NEZABORAVNIH VATRI, koje se u stvari sastoji od prva tri EP-ja ( The Bath, The Yellow, The Midnight ) inicijalno snimljenih u periodu od ’98 do ’00, a konačno izdanih pod nazivom “Lemonjelly.ky”.
Lemon Jelly u nezaboravnim vatrama jer je album ljubavi i mira. Pomirbe između digitalnog svijeta sempliranja i elektronike i korijenskog delta bluesa. Žičani instrumenti frcaju kroz večinu tema i daju jedan jednostavan, površinski i dopadljiv okvir za plesne produkcijske eksperimente kojima se Deakin i Franglen bave..down bellow.
Ovo je album kojeg treba slušati kad mislite da je sve propalo. I kad to jednom napravite, imate ga negdje uvijek spremnog i štujete tu njegovu neopisivu magiju. Ili nezaboravnu vatru.
O “I’m wide awake, it’s morning” je napisana gomila recenzija i nema ih smisla ponavljati. Ionako Oberstu sklona kritika ovoga puta nije štedjela na komplimentima i to s punim pravom. Mada u načelu uglavnom akustičan, ovaj je album zadržao energičnost ranijih ostvarenja Bright Eyesa, a Conorov se poetski genij manifestira u širokoj lepezi tema u rasponu od avionskih nesreća, preko propalih emocionalnih veza, depresivnih epizoda, promašenih života, podvodnih vlakova pa do jednostavnih ali dubokih ljubavnih interakcija. Stoga zaslužuje svoje mjesto u niski nazvanoj “Nezaboravne vatre”!
