KLFM

The Hobbit: An Unexpected Journey

Prošlo je točno deset godina od posljednjega u trilogiji filmova “Gospodar prstenova”, “Povratka kralja”. Peter Jackson nije gubio vrijeme; nastavio je raditi na filmskom konceptu koji je početkom ovog tisućljeća požnjeo senzacionalan filmski uspjeh i kojega su podjednako hvalili i ljubitelji Tokienovih djela i oni koji su, preko filmova, tek počeli uranjati u maštoviti univerzum ovog sjajnog engleskog pisca. Sada je pred nama prvi u nizu od triju filmova serijala “Hobit” kojemu se iz filmske, umjetničke i tehničke perspektive ne može mnogo toga zamjeriti, pa smo stoga ovu recenziju odlučili napisati više iz perspektive velikih ljubitelja Tolkienovih djela i toga što je Jackson, ekranizirajući “Hobita”, možda mogao učiniti i drugačije.

Martin Freeman u glavnoj ulozi, kao Bilbo Baggins, i ostatak patuljačke družine s kojom ćete se družiti u novoj trilogiji Petera Jacksona.

Trinaestog je prosinca u kino dvorane diljem svijeta stigao dugo očekivani prvi dio ekranizacije priče Hobbit, koja se uz manja ili veća odstupanja može tretirati kao uvod u kultnu trilogiju The Lord of the Rings, uprizorenu čitavo desetljeće ranije od strane istog redatelja, Petera Jacksona. Pomalo neočekivano, ovaj je film već za prvog tjedna prikazivanja nadmašio najsmionija očekivanja autora i producenata, mada ni izdaleka u onoj mjeri kao trilogija koja mu je prethodila.

Detalj koji poznavateljima Tolkienovog opusa odmah upada u oči jest trajanje zamišljenog filmskog koncepta koji bi, pored upravo ekraniziranog The Hobbit: An Unexpected Journey trebao sadržavati još dva trosatna nastavka; The Hobbit: The Desolation of Smaug, te treći, zasad još neimenovani film čija bi radnja u kronološkom smislu premostila šezdesetogodišnji procjep između događaja opisanih u Hobitu i onih iz Gospodara Prstenova, i to, kako Peter Jackson najavljuje, oslanjajući se na elemente iz dodatka kultnoj trilogiji, te one iz nekih drugih tekstova, primjerice Nedovršenih priča.

Prihvatiti izazov avanture ili podleći komforu svakodnevnice: praćen patuljačkim pogledima, Bilbo (Martin Freeman) proučava tekst ponuđenog ‘ugovora’ s patuljačkom družinom.

 

No, čak i uz takav razvoj situacije, razvlačenje radnje koja na papiru nosi manje od tristo strana na skoro šest sati celuloidne vrpce nameće brojna pitanja. Usporedimo li broj stranica romana Gospodar Prstenova i trajanje pripadne mu filmske verzije, dolazimo do realtivnog omjera od petstotinjak strana za tri sata filmske radnje, što je, imajući u vidu strukturu i složenost predloška bilo sasvim razumljivo. No, prvi je dio Hobbita ostvaren na način da je nešto više od stotinjak stranica razvučeno na puna tri sata!

Peter Jackson je već na samom početku propustio izvrsnu priliku da priču započne ležerno i bez pretjerivanja. Scena kojom ‘kreće’ Tolkienova priča jest više nego zahvalna za takav start – Bilbo sjedi na klupici ispred Bag Enda i uživa u sunčanom jutru, pučkajući dimove iz lule nakon obilnog doručka, i tada nailazi čarobnjak Gandalf. No, smioni je redatelj očito smatrao kako potencijalnoj publici duguje nekakvo detaljnije i smislenije pojašnjenje događaja koji slijede (u stvari, Jackson je tek lucidno mada nepotrebno dodao kadrove koji radnju Hobbita sažimaju te jako dobro povezuju sa Gospodarom Prstenova), tako da je prvih petnaestak minuta filma pretvoreno u nepotrebni višak čiji će smisao ionako postpuno biti otkriven gledatelju.

Treba naglasiti da se Jackson ipak držao okvirnog predloška, mada je često intervenirao mijenjajući pojedine detalje u određenim scenama. Tako je primjerice promjenio redosljed kojim trinaest patuljaka predvođenih Gandalfom i Thorinom Oakenshieldom nenajavljeno pristižu u Bilbovu kuću, ili pak bitno skratio scenu u kojoj Gandalf lukavstvom oslobađa zarobljene patuljke i Bilba iz kandži planinskih trolova – da spomenemo tek neke od tih ‘sitnijih’ intervencija.

Uloga Gandalfa je u ekranizaciji “Hobita”, dakako, iznova povjerena izvrsnom Ianu McKellenu.

Znatno uočljivije razlike podrazumijevaju uvođenje pojedinih likova koji se u izvoroj priči tek šturo spominju ili čak uopće ne pojavljuju. Takav je primjerice ‘smeđi’ čarobnjak Radagast, prijatelj životinja koji je u Tolkienovoj priči usputno spomenut, dok u ekranizaciji zadobija poprilično naglašeniju ulogu – štoviše, susreće se sa Bilbom, Gandalfom i patuljicma. Ukoliko se taj zahvat može tolerirati pošto nema nekog bitnijeg utjecaja na samu radnju, eksponiranje nekih likova koji se po prvi put uvode tek u Gospodaru Prstenova je opasan presedan. Ovo se konkretno odnosi na pojavljivanje pripadnika Bijelog vijeća – Sarumana i Galadriel tijekom boravka družine u Rivendellu. Ukoliko je redatelj nastojao stvoriti dojam kontinuiteta radnji Hobita i Gospodara Prstenova, u tome je uspio, mada pod cijenu narušavanja narativnog tijeka, pa i kronologije, pošto se dotično vijeće, odnosno njegov uspjeh u protjerivanju Nekromanta iz Mrkodola (Mirkwooda) tek letimice spominje na samom kraju knjige.

‘Smeđi’ čarobnjak Radagast je jedan od onih likova koji su u romanu tek usputno spomenuti, no Jackson im je u svojem filmu dao bitno veću ulogu. Radagasta tumači Sylvester McCoy, najpoznatiji po utjelovljenju sedme inkarnacije Doctora Whoa (1986. – 1989.)

Pretpostavimo da ste prije gledanja ovog fima barem jednom pročitali papirnatu verziju Hobbita. U tom Vas slučaju bliski kadrovi kamenih divova koji po oluji stijenama igraju rukomet na prijevojima Maglenog gorja (Misty Mountainsa) i tako ugrožavaju čitavu družinu čak i pomalo iritiraju – ne zaboravimo da se u priči spominju tek kao obrisi na drugo strani doline. Zato je  ono što slijedi, i predstavlja jednosatnu kulminaciju filma The Hobbit: An Unexpected Journey uistinu pretjerano i nepotrebno naglašavanje tek jednog usputnog dijela radnje. Tolkien nije posvetio velik broj stranica okršaju sa trolovima u utrobi planine, bar ne više no sceni za koju tada još nije znao da je ključna, a kroz koju će godinu to postati – Bilbovom susretu sa podlim Golumom te pronalaženjem prstena koji svog nositelja čini nevidljivim i čija će važnost tek naknadno biti ustanovljena. Svejedno, redatelj Jackson je ovdje potpuno popustio pred zahtjevima ‘holivudizacije’, pa je potraga za izlazom iz spleta špilja uz usputne sukobe sa trolovima postala ključnim dijelom ekranizacije. Tome se i ne treba čuditi, pošto upravo takve akcijske scene imaju pozitivan učinak na komercijalnom planu, no što je previše, previše je. Urušavajuće galerije, viseće drvene platforme i ponori naizgled beskrajne dubine nemaju ništa zajedničko sa uskim hodnicima i malenim dvoranama osvjetljenim svjetlošću baklji iz Tolkienove vizije, no majstorskoj režiji i vrsnom korištenju računalnih efekata se nema što zamjeriti.

Postoji jedno pitanje koje je golicalo maštu brojnog fandoma još od onog dana kada je u javnost izašla vijest da Jackson definitivno kreće sa uprizorenjem Hobbita u formi trilogije po modelu desetljeće ranije primjenjenom na Gospodaru Prstenova: kako na najbolji način završiti prvi nastavak, a da film ima ‘glavu i rep’? Scenaristi i redatelj su se odlučili na blažu verziju cliffhangera, i taj je rizik srećom pametno odrađen; na način da se radnji omogući daljnji daljnji razvoj i kontinuitet, te da gledatelji ne izađu razočarani iz kino dvorana. Nakon pogibeljnog proboja iz dubina Maglenog gorja, patuljačka će družina upasti u još jednu zamku. Stjerani na vrhove borova na samom rubu kamene litice, Bilbo, patuljci i Gandalf već odbrojavaju svoje zadnje trenutke, no tada nailazi spasonosna eskadrila divovskih orlova koji ih otimaju iz bezizlazne situacije i nose u sigurno ozračje svojih gnijezda. Ova gotovo božanska intervencija (ne treba zaboraviti da su u Tolkienovom legendariju orlovi praktički glasnici vrhovnog ‘boga’ Manwea) jest čin nakon kojega će mnoge prethodne nedoumice i antagonizmi konačno biti prevaziđeni. Thorin Oakenshiled će konačno prihvatiti činjenicu da Gandalfov izbor malenog hobita Bilba Bagginsa kao osobe koja će imati ključnu ulogu u patuljačkom pohodu ka izgubljenom kraljevstvu nije bila nimalo ishitrena, a svi će članovi družine dobiti još jedan podsticaj u svojoj napornoj i na trenutke obeshrabrujućoj avanturi, jer; iz kamenih visova orlovskih gnijezda puca širok pogled ka istoku, gdje se u daljini okupan izmaglicom uzdiže njihov cilj, planinski lanac Erebora, planine u čijem srcu leži nekoć bogato carstvo Thorinovih očeva, sada pod paskom opasnog zmaja Smauga.

Za razliku od Gandalfa (Ian McKellen) koji je jedan od glavnih nositelja radnje kako u “Hobitu”, tako i trilogiji, Galadriel (Cate Blanchett) jedan je od onih likova koji nisu poimenice spomenuti u romanu – ona se, primjerice javlja tek u “Gospodaru prstenova”, no Jackson je očito smatrao kako će njihovo uključenje premostiti mogući procjep između dvije filmske trilogije.

Ipak, ovakav dostojan završetak prvog dijela buduće trilogije ne može proći bez dodatnih pitanja. Imamo li u vidu razmjere koje je Tolkien uveo naknadno u mapi iz Gospodara prstenova (karta iz Hobbita nije imala priloženo mjerilo), od orlovskog gnijezda do Erebora ima nešto više od 250 milja, dakle oko četiri stotine kilometara. Unatoč tome, planina je vidljiva, što bi se reklo, kao na dlanu!

Igra živaca i zagonetki u utrobi Maglenog gorja: Bilbo pretkraj prvog nastavka “Hobita” pronalazi prsten..

Uzevši u obzir mnogobrojna ‘za’ i ‘protiv’, ova je ekranizacija ipak načelno uspjela, pošto je bez suvišnih i pretjeranih iskakanja iz okvira ponudila uvid u prvi dio jedne napete i zanimljive avanture. Nažalost, postojanje književnog predloška jest onaj kamen spoticanja koji će nastaviti generirati razilaženja u mišljenjima između prosječnog kino konzumenta i osobe upućene u Tolkienov opus. Ukoliko želimo dati nekakav zaokružen zaključak o rezultatima Jacksonovog truda, treba pričekati idući nastavak; Hobbit: The Desolation of Smaug koji je upravo u fazi finaliziranja i koji bi, ako sve prođe u redu, trebao doći u svjetske kino dvorane pred Božić 2013.

 

Vjeran Stojanac