Danas uglavnom zaboravljeni kratkometražni poludokumentarni film “A Day in the Death of Donny B.” ključno je (pa i jedino) ostvarenje američkog redatelja Carla Ficka. Ipak, nesretna je ovisnička sudbina nažalost stvarnog Donnyja B. ostavila dubok trag u američkoj ‘underground’ kulturi. Možemo li nešto naučiti iz sudbinski osuđenog Donnyjevog primjera i sjeća li se itko danas tog zlogukog ali i poučnog petnestominutnog uratka?
it’s like suicide
jumping off a bridge
I know he’s killing himself
and I have a sneaking suspicion
that he knows it
also this is one of the places
where you can find a junkie
cold, narrow, steel barred cell
you’ll see them in here,
doubled up in pain sweating it out,
waiting for tomorrow
A Day in the Death of Donny B. je relativno nepoznati kratkometražni poludokumentarni film relativno nepoznatog američkog redatelja Carla Ficka (1918. – 1990.). Ipak, taj je uradak izvrsno ‘uhvatio’ atmosferu njujorškog polusvijeta kasnih šezdesetih, ukazujući na problem heroinske ovisnosti koja se tih godina poput prijetećeg oblaka nadvila nad gradom, posebice nad onim siromašnijim sjevernim predgrađima poput Harlema ili Bronxa.
Ukoliko ste rođeni u tim četvrtima, među derutnim dvokatnicama koje omeđuju ulice ili pak u nekom od projectsa u pozadini istih, a usput ste pripadnik jedne od onih šikaniranih i unaprijed na propast osuđenih etničkih zajednica poput afroameričke ili hispanoameričke, nemate mnogo izbora. Bavljenje drogom, bilo u ulozi preprodavača ili konzumenta najoportunija je, pa i jedina preostala solucija.
Fickova autorska tehnika – bilo da je riječ o scenariju, kameri ili samoj režiji – znakovito priziva tada aktualne radove Andyja Warhola, što opet i nije jedina poveznica s ovim velikanom pop arta i eksperimentalnih filmova. Možemo se na trenutak zamisliti nad sudbinama junaka pjesama Warholovih pulena, sastava The Velvet Underground (konkretno Heroin, a možda čak i više Waiting for the Man u kojoj se jasno navodi jedan od tadašnjih harlemskih ‘heroinskih’ punktova, križanje 125. ulice i avenije Lexington).
Također, rođenjem stečeno prokletstvo maloljetnog hispanoamerikanca Pedra iz pjesme Dirty Blvd Lou Reeda (album New York, 1989.) znakovito priziva Donnyjevu sudbinu, ovjekovječenu na celuloidnoj vrpci dvadeset godina ranije. No, tko je u stvari Donny B?
Po dostupnim podacima, redatelj Fick je ovu docudramu uobličio prateći i arhivirajući jedan dan u životu stvarne osobe, afroamerikanca Donnyja B. Lutanja po sjeveru Manhattana, povremene provale u parkirane automobile s ciljem stjecanja prijeko potrebnog novca ili pak artefakata koji se mogu unovčiti odnosno na blackmarketu zamijeniti za heroin koji će za koji sat-dva uzavreti u aluminjskoj žličici, ispuniti injekciju te finalno završiti u krvotoku nažalost realnog aktera ove priče, dajući mu katkotrajni dojam lažne sigurnosti – to je tipičan dan Donnyja B. A takvi su su dani sve kraći i kraći. Bol konstantno raste, bio on fizički ili duhovni, a jedini ishod u vidu smrti polagano ispunjava obzor, poput putanje Sunca koja se u jesenjim danima prividno primiče jugu skraćujući radoblja dnevne svjetlosti.
Nažalost, ovdje nije riječ o prividu.
Dokumentarac, ako ga možemo tako nazvati, prati ovisnikove dnevne ‘aktivnosti’ i protkan je pozadinskom, repetitivnom blues temom, kao i monolozima Donnyjevih prijatelja, članova obitelji te pojedinih bivših ali i trenutnih ovisnika. Poruke koje iznose su naravno dobronamjerni savjeti, no u kojoj mjeri takvi uopće imaju smisla i učinka kada je riječ o osobi čija je bolest (ne varajmo se, ovisnost nije stvar osobnog izbora već teška fizička bolest na koju pojedinac ne može utjecati) praktički neizlječiva. Prijeđete li onaj nevidljivi prag kojega svi junkieji u počecima svoje zle avanture ignoriraju, osuđeni ste na smrt.
Upravo tako, Donnyjev je život tek odgađanje neminovnosti, tragično i bolno isčekivanje usuda koji će jednom istovremeno očekivano i naglo zaključiti stranice jedne životne knjige.
Tek da spomenemo još jednu referencu na Donnyja u nepregledom ocenau popularne kulture – kultni američki kantautor Steve Wynn (Dream Syndicate, Danny & Dusty, Steve Wynn & the Miracle 3, Gutterball, The Baseball Project) je u tkivo albuma Northern Agression iz 2010. uklopio pjesmu Death of Donny B., kreiranu po glazbenoj temi iz razmatranog filma, sklapajući stihove kako iz izvornom filmu pridodane pjesme, tako i iz izjava spomenutih ‘promatrača’. Možda to neće pomoći danas već desetljećima pokojnom Donnyju, ali nekim aktualnim, pa i nadolazećim generacijama definitivno hoće… ukoliko znaju slušati te izvući poruku skrivenu između redaka.
THE DEATH OF DONNY B. – Okay, here’s the deal. I didn’t write this. But I don’t know who DID write it either. Jason discovered it as the soundtrack of a short, early 70s film on YouTube not long before we went into the studio and it became our mutual obsession for weeks. What a great film! What a great song. And late one night in Richmond we decided to record it just for kicks. Once again, a live performance, a live vocal, one take bit of magic. And, best yet, it was all documented on film by our friend Ford Loving. Go ahead, type in the title on YouTube. You might get the original film or you might get our version and they’re both worth your internet time over a cup or two of strong coffee.
/Steve Wynn/
Prisjetimo se ponekad te ne baš malobrojne, na mučnu i laganu smrt osuđene zajednice. Na koncu, pripadaju joj i neki naši bliski prijatelji… nažalost!
just another dirty gray dawn
in the death of Donny B.
say goodbye to the people Donny
you’re going away soon
good bye Donny
autor: Vjeran Stojanac, 26/02/2019
Arhiva
Šestog veljače 2016. pomalo su skromno obilježene 84 godine od rođenja jednog od najvećih francuskih i svjetskih redatelja dvadesetog stoljeća, čovjeka bez kojega ‘novi val’ praktički ne bi ni postojao; Francoisa Truffauta! Istina, godišnjica nije ‘okrugla’, no najpoetičniji filmaš dvadesetog stoljeća zasigurno je zaslužio jedno malo sjećanje. Barem na svoj rođendan!
Sredinom prosinca u svjetskim i hrvatskim kinima započelo je prikazivanje filma “The Hobbit: The Desolation of Smaug”, drugog nastavka trilogije koju je redatelj Peter Jackson osmislio na temeljima Tolkienove kultne priče “Hobit”. Očekivanja su dvojaka, pa i polarizirna, slično potencijalnoj publici koja se dijeli na standardne konzumente blockbustera, te zadrte štovatelje djela profesora Tolkiena koji će, po običaju, tražeći dlaku u jajetu analizirati svaki redateljski, odnosno scenaristički potez, što im se na koncu i ne može zamjeriti.
Radionica koje će istražiti najvažnije postavke, primjere i metode rada na području stereoskopije (trodimenzionalnog prikaza) te sudionike podučiti osnovama i praktičnim vještinama rada s 3D tehnologijom. Polaznici će, radeći u grupi, zajednički koncipirati, snimiti i montirati kratkometražni trodimenzionalni film na temu Split 1700.
Prošlo je točno deset godina od posljednjega u trilogiji filmova “Gospodar prstenova”, “Povratka kralja”. Peter Jackson nije gubio vrijeme; nastavio je raditi na filmskom konceptu koji je početkom ovog tisućljeća požnjeo senzacionalan filmski uspjeh. Sada je pred nama prvi u nizu od triju filmova serijala “Hobit” kojemu se iz filmske, umjetničke i tehničke perspektive ne može mnogo toga zamjeriti, pa smo stoga ovu recenziju odlučili napisati više iz perspektive velikih ljubitelja Tolkienovih djela i toga što je Jackson, ekranizirajući “Hobita”, možda mogao učiniti i drugačije.
playlist
