The Hobbit: The Desolation of Smaug
Sredinom prosinca u svjetskim i hrvatskim kinima započelo je prikazivanje filma “The Hobbit: The Desolation of Smaug”, drugog nastavka trilogije koju je redatelj Peter Jackson osmislio na temeljima Tolkienove kultne priče “Hobit”. Očekivanja su dvojaka, pa i polarizirna, slično potencijalnoj publici koja se dijeli na standardne konzumente blockbustera, te zadrte štovatelje djela profesora Tolkiena koji će, po običaju, tražeći dlaku u jajetu analizirati svaki redateljski, odnosno scenaristički potez, što im se na koncu i ne može zamjeriti.
Sredinom prosinca u svjetskim i hrvatskim kinima započelo je prikazivanje filma “The Hobbit: The Desolation of Smaug”, drugog nastavka trilogije koju je redatelj Peter Jackson osmislio na temeljima Tolkienove kultne priče “Hobit”. Očekivanja su dvojaka, pa i polarizirna, slično potencijalnoj publici koja se dijeli na standardne konzumente blockbustera, te zadrte štovatelje djela profesora Tolkiena koji će, po običaju, tražeći dlaku u jajetu analizirati svaki redateljski, odnosno scenaristički potez, što im se na koncu i ne može zamjeriti.
“Provalnik” na zadatku: Bilbo Baggins (Martin Freeman) u utrobi planine Erebor, suočen s opakim zmajem Smaugom.
Općenito gledajući, film je koncipiran slično kao i njegov lanjski prethodnik, The Hobbit: An Unexpected Journey. Ambiciozni se redatelj Peter Jackson još u startu našao pred dvojbom na koji način efektno ‘razvući’ radnju knjige od svega tristotinjak stranica na tri filmska uratka čije se ukupno trajanje predviđa na oko osam do devet sati.
Sve ono što je rečeno prošle godine pri recenziranju prvog dijela trilogije važi i za The Desolation of Smaug. Gledatelju koji prethodno nije upoznat s Tolkienovim opusom, odnosno njegovim najbitnijim elementima ovaj film može izgledati kao vrstan blockbuster čiji doživljaj donekle jedino kvari središnji položaj u zasad još nefinaliziranoj trilogiji, pošto mu time izmiče polazna točka, dok je završni cliffhanger lakše opravdati, jer se javlja u ključnom, mada i očekivanom trenutku.
Kao dugogodišnji štovatelj piščevog lika i djela, moram na trenutak napustiti objektivnost Jacksonovog doživljalja Pohoda na Erebor (koji je, pokazati će se, ključan događaj u kontekstu Rata za Prsten koji nastupa šezdesetak godina kasnije, te simbolički označuje kraj Trećeg razdoblja Middle Eartha) u korist izvorne vizije profesora J.R.R. Tolkiena.
Uloga čarobnjaka Gandalfa iznova je povjerena izvrsnom Ianu McKellenu.
U tom bi se kontekstu moglo naći uistinu dosta prigovora. Već smo na samom početku suočeni s prikazom čovjeka-medvjeda Beorna kao izrazito agresivnog i neprijateljski raspoloženog bića. Istina, Beorn – kako to Tolkien u knjizi govori kroz Gandalfova usta, nije niti prijatelj niti neprijatelj, no redatelj je iskoristio njegovu mogućnost transformiranja iz čovjeka u medvjeda i obratno, kako bi njegov prvi susret s Bilbom i patuljačkom družinom prikazao što dramatičnijim i napetijim. Istina je bitno drugačija, pošto se Beorn pokazao kao uzoran domaćin, koji je svoje goste pristojno upozorio da noću ne napuštaju udobnu sigurnost njegova skloništa.
Putovanje kroz jedan od najopasnijih djelova Middle Eartha, začaranu šumu Mirkwood je realizirano znatno kraće no što mogućnosti književnog predloška nude. Praktički se taj pohod sveo na dvije ključne scene – bitku s divovskim paucima, te zarobljavanje družine od strane vilenjaka kralja Thranduila. Zanimljivo je kako Jackson ovdje iznova forsira lik kraljevog sina Legolasa, kojeg Tolkien prvi put spominje tek u drugom poglavlju druge knjige prvog toma Gospodara prstenova, Elrondovom vijeću (The Council of Elrond). No, dok je u filmu An Unexpected Journey Legolas tek epizodni lik, ovdje dobiva bitno veću važnost, a posebice bode oči pojava šumske vilenjakinje Tauriel, osobe koja ne egzistira u Tolkienovom legendariju.
Lik vilenjakinje Tauriel (Evangeline Lilly) se ne javlja u izvornom Tolkienovom konceptu, a kako će fanovi velikog pisca doživjeti ovaj Jacksonov pomalo samovoljni scenaristički upliv, ostaje nam vidjeti.
Razlozi za takav potez su dvojaki – pored širenja radnje (Tauriel će u Jacksonovom modelu odigrati lavovsku ulogu pri omogućivanju bijega Bilba i patuljaka iz Thranduilovih tamnica), njezina egzistencija otvara mogućnost prikaza jedne zbog klasnih, ili bolje kazati kastnih razlika nemoguće ljubavi, one između nje i Legolasa. Ukoliko se to još i može tolerirati, njezino flertovanje sa zarobljenim Kilijem je više nego degutantno. Nemojte me pogrešno shvatiti i pomisliti da su me, ne daj Bože, pridobili naši aktualni mračnjaci koji svaki ljubavni odnos strogo analiziraju po spolu, naciji ili rasi, no to je nažalost tek mali redateljski trik kojim se uvodi moguća sasvim nepotrebna usporedna linija radnje, čime se jedan jednostavni i čarobni roman “Hobit” donekle pretvara u Gone with the Wind smješten u paralelnom svijetu. Kako sam napisao u recenziji filma The Hobbit: An Unexpected Journey, nemoguće je izbjeći plaćanje danka holivudizaciji.
Slične bi se kritike mogle uputiti i scenama koje prikazuju način dolaska družine do jezera i Jezegrada, zatim preforsiranoj ulozi strijelca Barda, dok je Bilbov dijalog sa zmajem Smaugom u utrobi Erebora nepotrebno razvučen, a lijevanje zlatnog Durina zamalo svetogrđe. Bit će zanimljivo vidjeti kako će Jackson u finalnom, trećem dijelu ekranizirati završnu Bitku pet vojski, te kakvu će ulogu dodijeliti Bilbu koji je iz čisto humanih pobuda skrio patuljcima najsvetiji primjerak iz Ereborske riznice, Arkenstone (‘Najdragulj’). No, nastaviti ovim putem, te protumačiti spomenuto vodi do najgore stvari koje ljubitelji dobrog filma mogu zamisliti, a zove se spoiler.
Bilbo i patuljačka družina u bačvama bježe iz tamnica vilenjačkog kralja Thranduila. Redatelj je ovoj, u knjizi prilično mirno opisanoj sceni pridodao dašak dinamike, no pritom se donekle udaljio od Tolkienovog predloška.
Unatoč spomenutim kritikama koje se uglavnom odnose na nepotrebne izlaske izvan tolkienovske matrice, treba spomenuti i brojne pozitivne strane Jacksonovog redateljskog pristupa, kao što su uspješno stupnjevanje radnje čime se spriječava zapadanje u predvidivost i dosadu, jako dobra kamera, lucidno korištenje računalnih efekata koji se izvrsno stapaju s klasičnim scenama, te već poslovično dobra kostimografija i scenografija koje možda i odskaču od one, u svijesti brojnih čitatelja te ilustratora desetljećima stvarane paradigme Middle Eartha, no svejedno savršeno odrađuju svoju funkciju dočaravanja jednog drugog svijeta.
Iako u knjizi tek usput spomenut, čarobnjak Radagast se, mada epizodno, javlja u oba snimljena nastavka Hobbita. Vrsno ga je odigrao Sylvester McCoy, dosad najpoznatji po utjelovljenju sedme inkarnacije Doctora Whoa u istoimenoj kultnoj BBC-jevoj seriji.
Vrijedan pohvale jest i Jacksonov pokušaj objedinjavanja radnje ove i prethodne trilogije. Tako tijekom prvih četrdesetak minuta filma svjedočimo i sceni koja nije plod scenarističke improvizacije, no isto je tako nije moguće pronaći u okviru radnje romana “Hobit”. Riječ je o susretu Thorina i Gandalfa, koji se zbio otprilike godinu dana prije događaja opisanih u An Unexpected Journey i The Desoaltion of Smaug. Kako Tolkien navodi u trećem poglavlju trećeg dijela Nedovršenih priča (hrvatsko je izdanje u prijevodu Vladimira Cvetkovića Severa, u okviru naklade Algoritam objavljeno 2005.), dvojac se naizgled slučajno susreo nedaleko naselja Bree, po čemu su otputovali u Thorinovo privremeno skrovište u planinama Ered Luina, shvativši kako pohod na planinu Erebor i istjerivanje zmaja Smauga nudi obostrane koristi – Thornov bi se narod tako vratio u svoju izgubljenu postojbinu, dok bi eliminacija zmaja Smauga kao potencijalno opasnog oružja u rukama Zla i u kontesktu predstojećeg, neizbježnog rata popravila prilično slabe izglede njegovog pozitivnog ishoda. Film nudi ponešto skraćenu verziju tog događaja, no ipak dovoljno efektnu da gledatelj može predočiti ponuđenu poveznicu, i uklopiti je u sveukupnu radnju.
Korupcija nažalost postoji i u fantastičnim svjetovima: samoproglašeni će vladar Jezergrada uglavnom pogodovati vlastitoj gramzivosti, te tako staviti na kocku sudbinu rodnog grada. Tumači ga poznati britanski glumac Stephen Fry.
Uistinu, The Desolation of Smaug jest dobar film, unatoč navedenim manama kakve su neizbježne kod blockbustera čiji se nastavci javljaju periodički, po zacrtanom planu. Ono što bi ga možda dodatno približilo publici već zapada u soljenje pameti redatelju, no većina ljudi (posebice kritičara) koji su već pogledali film smatraju da se određena minutaža može komotno izbaciti kao nepotrebna – od izvora do izvora, riječ je o tridesetak do četrdesetak minuta (iako spomenuti kritičati nisu decidirali koje scene time podrazumijevaju, mislim da bi se svi našli pri nekom optimumu).
Jedan od najljepših prizora kako u Tolkienovoj knjizi, tako i u Jacksonovoj ekranizaciji iste: popevši se na vrh stabla u Mrkodolu da bi izvidio trenutni položaj, Bilbo će uznemiriti roj šumskih leptira.
Situacija je zasad neizvjesna. Smaug je probio godinama zapečaćena vrata Erebora, te krenuo na osvetnički pohod ka Jezergradu. Pročitali “Hobita” ili ne, vrijeme je da zastanete i nadolazeće događaje ostavite (filmskoj) budućnosti, te se prepustite uživanju u ovom istovremeno kvalitetnom, ali i preforsiranom filmskom uradku. Ima istine u činjenici da svako novo gledanje otkriva pregršt prethodno skrivenih detalja, a može se katkad reći i ‘dragulja’.
Vjeran Stojanac
Napomena: Autor je tekst također objavio i na portalu VBnet, te ga dogovorno prenosi na KLFMov.
