KLFM

STEELY DAN / Pretzel Logic (1974. ABC)

Mi, vaši novi prijatelji iz emisije Minibar još nismo pokrenuli blog onako kako treba, ali smo odlučili reciklirati mnoge stare članke s napuštenog bloga, jer što bi naš narod rekao: “greota bacit”, a jedan od tih članaka se bavi mnogima najboljim albumom jedinog jazz rock benda za kojeg se može reći da je… cool. Ljeto je, slušajte Steely Dan.

Pa kaže…

Steely Dan je vaš rođak koji ima oko 40 godina, živi solo u golemom stanu, puši cigarete koje nikad niste vidjeli u našim dućanima, ponosi se divovskim akvarijem, upravo je instalirao golemi televizor kojeg nikad ne gleda, ima skupu hifi instalaciju, impresivnu kolekciju originalnih jazz i fusion CDova i za svakog od njih ima priču, ali je u playeru uglavnom Hotel California. Načitan je, ali nikad ne priča o književnosti. Ima dobar i neobičan smisao za humor, ali ne smije se svojim šalama, a nekad ni vi, jer niste sigurni koliko je ozbiljan. Mnogo zarađuje i još više troši, ali ne priča o svom poslu, samo o običnim stvarima, koje vidi iz nekog desetog kuta i uvijek nekako ispadne u pravu.

Ok, nije, Steely Dan je bend iz sedamdesetih koji se nazvao po dildou iz Burroughsovog romana, a spomenuti rođak ne postoji, ali je solidna alegorija za njihovo stvaralaštvo, jer kad bi rođak bio stvarna osoba vjerojatno vas ne bi tjerao da slušate Aja s isturenim kažiprstom i “pazi sad ovaj dio…”, ali bi mu bio najdraži bend svih vremena, jer su vjerojatno jedini uspjeli stopiti jazz i rock u nešto homogeno i nepretenciozno (a zvuči nemoguće).
Zli jezici bi dodali i “ljigavo”, ali žaliti se na povremenu ljigavost njihove glazbe je kao da se žalite da je techno repetitivan, punk banalan ili doom spor.

Doista, neiskvareno, neanalitičko uho neće primjetiti ništa neobično pustite li njihovu pjesmu na radiju, a kamoli da je glazba u pitanju poprilično teška za odsvirati i da je kompozitor odlučio potrošiti natprosječan broj čudnih akorda u četiri minute. Reći će vam samo da je uradak iz sedamdesetih, desetljeća u kojem je bilo nemoguće ući u prodavaonicu hi-fi opreme, a da vas soft-rock entuzijast prodavač ne izmaltretira “čistim zvukom” iz Fagen/Becker kuhinje, a zbog specifičnosti i klinički čiste produkcije i danas je gotovo nemoguće pronaći audiofila koji ne posjeduje Aja.
Na vinilu.
I CD-u.
I remasteriranom CD-u, onako, za usporedbu i raspravu.

Vratimo se na ljude koji vole glazbu, a to su u ovoj priči pijanist/tekstopisac/pjevač Donald Fagen i gitarist/basist Walter Becker, dva glazbeno pismena dečka iz New Yorka koje je na faksu spojila ljubav prema jazzu, američkom folk-rocku i drogama, pa je tako nekako i zazvučao njihov šesteročlani bend na teško-je-vjerovati-da-netko-može-zvučati-ovako-na-prvom albumu Can’t Buy A Thrill (1972) i logičkom nastavku Countdown to Ecstasy (1973), na kojima je Steely Dan još uvijek postojao kao klasičan bend s fiksnom postavom koji ide na beskonačne turneje i o stvarima odlučuje, manje ili više, zajednički.

https://www.youtube.com/watch?v=ea3Bofkmwlc

…a i znali su se obući.

Takav način rada dosadio je šefovima i uslijedio je potez koji ih je pretvorio u ono po čemu su postali svjetski poznati: izbacili su tj. degradirali ostatak benda na status plaćenika i pretvorili bend u prvenstveno studijski projekt, pretvorivši time buduće albume u skupe projekte na kojima će na pojedinoj pjesmi svirati najprikladiji glazbenik (najčešće osoba podvrgnuta mučenju u obliku snimanja jedne te iste dionice nekih šezdesetak puta, jer mora biti točno onako kao što je i zamišljeno). Kad bi se povremeno i udostojili svirati uživo, nikad nije bilo sigurno koga će povući na tu turneju, ali uvijek se radilo o najboljim i najskupljim glazbenicima, najčešće iz jazz ili rock miljea. Pošto su se tada ploče još prodavale u velikim nakladama, a Fagenovi šašavi akordi po električnom klaviru bili u savršenom skladu s duhom vremena, taj poslovni model očito je mogao funkcionirati, što je kulminiralo na njihovom besteselleru Aja (1977).

Aja je priča za sebe i sigurno će biti još priče i o njemu i o Can’t Buy A Thrill, ali ću sada ipak zaviriti pod haubu trećem albumu koji je metodama i rezultatom definirao klasični rani Steely Dan i s razlogom postao favorit mnogih, uključujući i mene.

Pretzel Logic je jedan od onih albuma koje je jako teško ne voljeti, jer kao da je prilagođen publici koja ima problem s koncentracijom. Kao da je snimljen s namjerom da pred financijere stvaralaštva (publika i diskografi) iznese što više stvari u što manje vremena. Pod “više” ne mislim samo na kratke pjesme i uvijek zanimljive tekstove Donalda Fagena, nego i razrađene aranžmane uz puhače, gudače, višeglasja i sve čime se može okititi zvučna slika.
Iako ih povezuje kompleksnost, prepoznatljivi glas i specifičan suhi humor, tih 11 pjesama u 34 minute se i međusobno razlikuju, pa na A strani imamo otvaranje u obliku soft-rock hita Rikki Don’t Lose That Number (koju još uvijek možete čuti na radio postajama, pogotovo u noćnim satima, jer savršeno paše uz vašu lava lampu i svileni bademantil), blještavo bijeli funk Night By Night, optimističnu Any Major Dude Will Tell You, plastificiranu americanu Barrytown i šašavu obradu jazz standarda Dukea Ellingtona East St. Louis Toodle-Oo iz 1927., ovaj put na električnim instrumentima.
Moj osobni favorit i savršen primjer Steely Dan pjesme je Parker’s Band, koja otvara B stranu.
Puna svih vrsta referenci (tekstualne i zvučne) na život pokojnog jazz velikana, Fagen stalno poziva da ćopnemo komadić “benda Charlieja Parkera” – upućeni u životni stil navedenog mogu brzo iščitati da nas pjevač, da prostite, zajebava i da je pjesma o heroinu. Slijede minijatura s mini orkestrom Through With Buzz, kvazi blues o putovanju kroz vrijeme Pretzel Logic, prog-country With a Gun, Charlie Freak o predoziranom beskućniku i Monkey In Your Soul s još malo jazz referenci.

Brz, šaren i sažet, treći je album vjerojatno najbolji početak za bilo koga sa željom za istraživanje Steely Dan, jer ima toliko toga na jednom mjestu u samo 34 minute. Kao da je bend imao želju dokazati izdavaču i svijetu da je moguće raditi na ovaj način, a rezultat je koncentrat kojeg bi mnogi drugi prelili vrelom vodom i napuhali na tri albuma. Pošto nitko ne izdaje jedan te isti album, bilo je i toga, nekad na dobar način, nekad na manje dobar, ali je Steely Dan i zajedno i u solo radovima članova i dalje ostao konzistentan, uvijek zanimljiv i jedan od rijetkih koji je uspješno sakrio svoju kompleksnost i frankenštajniranje žanrova iza zastora savršene pop pjesme. Nešto kao vaš imaginarni rođak kada kaže nešto smiješno, a zapravo je još smješnije kada saznate na koji se literarni uradak referirao.

Ali ne morate znati, bitno je da ste u ugodnom i zabavnom društvu.

Pa kaže:

A
Rikki Don’t Lose That Number
Night By Night
Any Major Dude Will Tell You
Barrytown
East St. Louis Toodle-oo

B
Parker’s Band
Through With Buzz
Pretzel Logic
With A Gun
Charlie Freak
Monkey In Your Soul

Slušajte Pretzel Logic u četvrtak u tri.
Slušajte Minibar u četvrtak u podne.
Slušajte Steely Dan svaki dan.

https://www.youtube.com/watch?v=kND8TRZap8Y

When the demon is at your door
In the morning it won’t be there no more
Any major dude will tell you