Iz nedavno objavljene knjige ‘Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati’
Sredinom 1990-ih, televizijski sitcomi bili su nam najveći doticaj s mainstream britanskom kulturom, ali onaj tko je uspio svoju pažnju prebaciti dalje od selekcije TV serija državne televizije, sve do jedinstvenog audio amalgama koji je stvarao Pulp, dobio je nešto poput uglazbljenog specijala. „Different Class“ je neka vrsta šekspirijanskog sitcoma, zapravo autentična dramedija nastala prije negoli je ta forma zavladala malim ekranima, svakako trijumf žanra u glazbenom obliku. Tragikomični stihovi savršeno odgovaraju šmokljanskoj karizmi frontmena Jarvisa Cockera. On nas, poput lika bez šminke iz filmova Tima Burtona, grabi za rukicu i vodi kroz fantazmagoriju urbane Engleske. U isto vrijeme romantiziranu i ogoljenu na suštinsku istinu. Pritom nas, uz svu glazbenu raskoš ideja i melodija, natjera da slušamo svaku riječ. Na kraju krajeva, malo tko je motiv klasnog raskoraka Engleske devedesetih uspio pretvoriti u poeziju, vic i plesni indie klasik u isto vrijeme kao što je to Cockeru uspjelo s hitom „Common People“. I „Disco 2000“ vodi na ples, inspiriran discom ranih osamdesetih, dok „Miss-Shapes“ ujedinjuje otpadnike u skoro-pa-show-tune budnici.
„Different Class“ bio je komercijalni, ali i kreativni vrhunac benda koji svira i snima od ranih 80-ih, savršeni kolaž orkestrirane teatralnosti, indie pop razigranosti, raskoši holivudskog mjuzikla i komornosti Scotta Walkera. Utoliko je i reprezentativan primjer postmodernog cušpajza tako tipičnog za devedesete, ali opet toliko originalan, jedinstven i inteligentan da se uzdiže visoko iznad plodnog tla iz kojeg je isisao ogroman raspon glazbenih sirovina. Ima tu i seksepilnosti i sleazy raskoši eurotrasha, pa čak i daška Mediterana, ali čitavo je vrijeme identitet nepogrešivo engleski. „I Spy“ je sjajan primjer, klasni rat oslikan kroz osvetničko zavođenje žene, uz glazbeni sudar teme iz Jamesa Bonda i natjecanja za pjesmu Eurovizije. „Different Class“ ima velike refrene, ozbiljnu poeziju i lirske vinjete iz modernog života, žive likove i žive slike hedonizma, ljubavi, nevjere i univerzalnost ljudskog iskustva doživljenog kroz razdoblje u kojem je album nastao. Ovo je jedan od vrhunaca britpopa, ali stvoren od onih koji preferiraju izložbe i knjige, a ne birtiju i noćne tučnjave pred kebabdžinicom nakon utakmice. „Different Class“ zvuči kao da na rock koncert morate doći u odijelu ili kao da otvarate mosh pit u dvorani za ozbiljnu glazbu.
(Velimir Grgić, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Knjigu naručite na albumnadan.com uz 15% popusta koristeći kod KLFM15
Tracklist:
| “Mis-Shapes” | ||
| “Pencil Skirt” | ||
| “Common People” | ||
| “I Spy” | ||
| “Disco 2000” | ||
| “Live Bed Show” | ||
| “Something Changed” | ||
| “Sorted for E’s & Wizz” | ||
| “F.E.E.L.I.N.G.C.A.L.L.E.D.L.O.V.E” | ||
| “Underwear” | ||
| “Monday Morning” | ||
| “Bar Italia” |
autor: Ante Marković, 07/05/2024
Arhiva
Malo toga racionalno se može napisati o ovom album a da ne bude slijed patetičnih lupetanja. Možda zato i postoji ova urednička kategorija za prosipanje vlastitih glazbenih točaka pucanja bez velike potrebe za recenziranjem na klasičan način.
Sigurno jedan od najboljih albuma 80ih. A vrlo lako i jedno od najzanimljvijih izdanja ikada. Imaš A stranu sa 4 i po mega hit singla i B stranu idealnu za šetanje keltskom šumom na ludim gljivama.
Ovotjedne Vatre donose jedan istinski klasik. Remek djelo velikog talijanskog majstora, svjetske slave, Piera Umilianija. “Svezia inferno e paradiso” iz 1968. godine nastao je kao soundtrack dokumentarnog (mondo/shockumentary) filma Luigi Scattinija. Iako je svjetsku slavu stekao kroz “Mah Nà Mah Nà” i Muppete, album sadrži znatno kompleksnije i sjajne atmosferičke swinging klasike, kao što je primjerice “Stoccolma My Dear”.
Fred Bongusto, jedan od kraljeva stila, splendor talijanske scene 70-tih i 80-tih u jednom od svojih nezaboravnih albuma.
playlist
