Da je punk mrtav, neki su govorili i koju godinu prije kada su The Clash potpisali za CBS, ali to su obične gluposti. Od samog početka se podrazumijevalo, bilo je mjerilo s obje strane Atlantika, da bend potpiše za veliku izdavačku kuću i postane slavan i bogat – znate već, uobičajena rock’n’roll priča. The Clash je jedan od rijetkih bendova kojima je to uspjelo i koji je preživio da priča svoju priču još koju godinu.
„London Calling“ je jedan od najsretnijih trenutaka u povijesti rock’n’rolla. Bend koji najozbiljnije i iskreno voli glazbu, isto tako najozbiljnije i iskreno vjeruje u svoje ideale s kojima je nastao i koje je dijelio s ostatkom punk scene. Hrabra avantura u koju se taj četverac (moramo reći, s čvrstim parom kormilara) uputio izrodila je dvostruki album koji pršti od punka, ali ne u glazbenom smislu. Od glazbenih žanrova je tu rock, reggae, funk, pop, rockabilly, hard rock, svašta što bi se mainstream publici moglo prodati u ono, ali i u bilo koje vrijeme. Iako se može činiti da je The Clash bend koji ima jače singlove nego albume (od kojih je ovaj dupli, a sljedeći je već bio trostruki), ipak je ovo album s pričom, atmosferom, bez obzira na žanrovsku raznovrsnost pojedinih pjesama.
Ovo je prije svega avantura, putovanje u potrazi za slobodom, kako kreativnog i glazbenog izražavanja, tako i za slobodom u vanjskom svijetu koji je zagađen konzumerizmom, kriminalom, socijalnom nepravdom i hrpom drugih nedaća o kojima The Clash (odnosno, Joe Strummer kao glavni autor tekstova) na „London Calling“ govori. Na trenutak se ostvarila njihova izjava o The Clash kao jedinom važnom bendu („The Only Band That Matters“), činilo se da mogu sve pa su na sljedećem albumu probali i hip hop. Svijet i urbana kultura su se već krenuli prebrzo mijenjati, ali oni su svejedno hrabro pokušavali njime vladati.
(Ivan Palijan, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Knjigu naručite na albumnadan.com uz 15% popusta koristeći kod KLFM15
Nekada glazba koja je promijenila naše živote ne mora biti iz prošlog stoljeća. Dovoljno se vratiti u prošli decenij, u 2006. i izvući izdanje The Trials of Van Occupanther.
Ovotjedne Vatre donose jedan istinski klasik. Remek djelo velikog talijanskog majstora, svjetske slave, Piera Umilianija. “Svezia inferno e paradiso” iz 1968. godine nastao je kao soundtrack dokumentarnog (mondo/shockumentary) filma Luigi Scattinija. Iako je svjetsku slavu stekao kroz “Mah Nà Mah Nà” i Muppete, album sadrži znatno kompleksnije i sjajne atmosferičke swinging klasike, kao što je primjerice “Stoccolma My Dear”.
