„We’re gonna have a good time, we’re gonna have a party!“ rečenica je kojom završava scena iz bajkerskog filma „The Wild Angels“ Rogera Cormana iz 1966., ali i kojom završava prva strofa pjesme „Loaded“, prvog singla sa „Screamadelice“ koji je izašao godinu i pol dana prije albuma i koji je postao indie dance himna te kultna traka E generacije. Priča o albumu „Screamadelica“ počela je na acid house partyju na nekom polju u Sussexu, kada se Bobby Gillespie, frontman Primal Screama, na ecstasyju upoznao s DJ-em Andrewom Weatherallom. Nakon intenzivnog druženja i partijanja, Weatherall rado pristaje producirati „Screamadelicu“. Bend je očekivao da će postojećim pjesmama samo dodati groove, međutim Weatherall mijenja stvari iz temelja aranžirajući njihove melodije i glazbu u apstraktne plesne pjesme koje su odlično funkcionirale na plesnom podiju – što Bobby Gillespie u potpunosti podržava, kreće u eksperimentiranje, dodaje svoju zaraznu energiju i pokazuje spremnost za prihvaćanje ideja plesne kulture.
„Screamadelica“ je značajan odmak od prijašnjeg zvuka Primal Screama i donosi vrlo eklektičnu mješavinu indie rocka, acid housea, gospela i psihodelije 60-ih kao savršen izraz Gillespiejevih težnji ka izazovnim glazbenim dijalozima s poviješću o kojima će se govoriti u budućnosti. Album sažima kulturni Zeitgeist E generacije koja je tražila oslobođenje i bijeg od stvarnosti – zapravo je postao strahovito dobra plesna, sonična pozadina prve britanske generacije ravera. „Come Together“, plesna himna jedinstva, slavlja i sreće, sa svojim hipnotičkim ritmom, zaraznom melodijom i gospel stihovima odvodi plesače u transcendentalno stanje, dok „Higher than the Sun“ – druga najdrogiranija pjesma svih vremena nakon „White Rabbit“ – poziva na istraživanje izmijenjene svijesti. Nakrcana referencama na halucinogena sredstva, ova pjesma zaranja u duboka introspektivna područja izmijenjenih stanja ljudskog uma, a njena eksperimentalna soničnost odvodi slušatelja na daleko psihodelično putovanje. Tome doprinosi i ikonična psihodelična naslovnica, izvanredna vizualna pratnja albuma – rad Paula Cannella, kućnog umjetnika Creation Recordsa – koja zaokružuje „Screamadelicu“ kao totemski album s početka 90-ih. – Bojan Mandić
Kad te Frusciante prozove kao najvećeg gitaristu svih vremena ili Morissey pozove svirati za prvi Marrless i post Smiths album , Viva Hate i ti tako opleteš divote kao Suedehead ili Every Day is Like Sunday, onda si ti jedan od najvećih sinova Manchestera, Vini Rielly. I tvoj bend je The Durutti Column.
Glazba može od dobrog filma napraviti sjajan film. Može omogućiti gledatelju da se emocionalno veže uz likove i njihove situacije, pomoći redatelju da ispriča priču; dotaknuti emocije, psihu i stvari koje ne možete vidjeti, te u nekim slučajevima podići film na jednu veću razinu. Upravo to radi Bob Dylan 1973.godine sa glazbom napravljenom za Pat Garrett and Billy the Kid američkog redatelja Sama Peckinpaha.
“October”, drugi album sastava U2 napušta uhodane novovalne klišeje koji su obilježili nastupni uradak “Boy”, te u sprezi sa neizbježnim sviralačkim i tekstopisačkim napretkom rezultira zrelim, te uz četiri godine mlađeg “Unforgettable Fire” zasigurno najkvalitetnijim albumom sastava. Dodatnu mu težinu daje i konceptualna zaokruženost temeljena na duhovnosti i religiji. Ukoliko vam ne smeta nešto ‘tamnija’ zvučna slika no što ste navikli kad je u pitanju U2, ovaj bi izbor za vas, posebice za one s predrasudama prema Bonu i društvu mogao biti pravo otkrivenje.