Na početku karijere Paulu Simonu bili su dovoljni samo akustična gitara, komplementarni glas Arta Garfunkela i nekoliko njujorških ulica ili blokova. U tom je jednostavnom periodu stvorio seriju neprolaznih remek-djela kojima je već vrlo mlad zacementirao reputaciju jednog od najznačajnijih autora u povijesti popularne glazbe. Od kraja šezdesetih pjesme su mu postajale glazbeno i tekstualno složenije, nastavio je stvarati iznimna djela, ali malo pomalo gubio je dodir s vlastitim osnovama i poetikom jedinog živućeg dječaka na ulicama New Yorka.
Zapravo, njegovu karijeru možemo gledati kao ona postupna udaljavanja kamere: počinje s dječakom na ulici u Queensu, potom kamera pokazuje prvo čitav New York, pa onda Ameriku (možda uz kratki zum na kondora koji leti negdje iznad Anda), a naposljetku se toliko udalji da slika obuhvaća čitavu zemaljsku kuglu. I u tom trenutku slika opet postaje kristalno jasna, a s čitavim svijetom kao pozornicom i temom, Simon ponovo pronalazi sebe i napokon stvara glazbu koja dostiže, pa i nadmašuje njegove rane radove. Djelo koja će navesti Joea Strummera na priznanje kako glazbu ne moraju stvarati samo adolescenti, nego postoje odrasli ljudi koji stvaraju glazbu za odrasle ljude. Glazbu koja jest ponajprije inspirirana južnoafričkim ritmovima i napjevima, no zapravo se koristi melosima i instrumentima iz raznih dijelova svijeta. I, lakoćom koja otkriva zašto je Simon jedan od najvećih, sve te glazbene tradicije pretvara u vlastiti, originalan izraz.
Nakon ovakvog vrhunca kreativnost je mogla nastaviti put samo prema dolje, a Simona će uskoro više početi zanimati proučavanje raznih autohtonih glazbenih izraza negoli stvaranje novih pjesama. No ako se ikada nađete u poziciji da nekom vanzemaljcu u manje od četrdeset pet minuta morate objasniti svu ljepotu i raznovrsnost našeg planeta, teško je zamisliti bolji način za to od puštanja „Gracelanda“.
(Dino Milić-Jakovlić, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
‘Before And After Science’ zatvara Enoovu art-pop tetralogiju sa sredine sedamdesetih i skoro tri desetljeća njegov je posljednji album sa prisutnim vokalnim skladbama. No, ono što ovom uratku daje autentičnost i kvalitetu jest rivalistički odnos onih ritmičkih nauštrb rasplinutih skladbi, a takva je polarizacija tek prividna pošto i u međuprostoru egzstiraju kompozicije koje se ne mogu olako uvrstiti u navedeni stereotip. U svakom slučaju, inovantan i inspirativan album koji definitivno zaslužuje mjesto u rubrici ‘Nezaboravne Vatre’!
KLF, ritualno spaljivanje miljun funti, kultna svađa sa Julianom Copeom, izložba “Is God a cunt'” liverpulskoj crkvi Sv. Petra, utemeljenje “svjetskog neglazbenog dana” i jedan izvrstan album iz 1986!
