THE VERVE / Urban Hymns (1997)
Najfiniji komad britanske psihodelije devedesetih.
MASSIVE ATTACK / Mezzanine (1998)
Nezaboravne vatre iz knjige ‘Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati’
Postoji univerzalni jezik svjetskih ljubitelja basa, a on je ispisan dimom kanabisa. Prva dva albuma Massive Attacka, „Blue Lines“ (1991.) i „Protection“ (1994.), pojavljuju se kao ugodno nadimljeno iznenađenje, relaksirajuće paljenje prvog i drugog jointa uz slo-mo rap, topli soul i valjajući usporeni breakbeat za kimanje glavama u oblaku dima. S trećim albumom „Mezzanine“ zabrazdili smo u paranoji prepušavanja u kojoj stvarnost visi o koncu, a klaustrofobija izazvana pritišćućim emocijama postaje gušća od dima koji ispunjava prostoriju.
„Mezzanine“ je doslovno dokumentarac o unutarnjim svemirima u kojima su paranoja i klaustrofobija samo jeftina zamjena za strah od nepoznatog. Jednom kad se prepustimo kotrljajućim beatovima i izgubimo se u atmosferi filigranskog urbanog noirea, shvatimo da zapravo slušamo jedan od najboljih albuma nastalih na kičmi slobodne eksploracije brojnih drugih formi (prije svega hip hopa, reggaea, duba i post-punka) kojom se lovi jedan te isti feeling. Feeling trip hopa. Trip hop je bio nespretan, ali opet solidan, samoobjašnjavajući naziv za scenu koju su 1990-ih u Bristolu stvorili Portishead, Massive Attack i Tricky. Tricky je bio dio Massive Attacka na prva dva albuma, no onda je otišao svojim solo putem, a 3D, Daddy G i Mushroom nastavili su zajedno, kao jezgra grupe čiji je život začet kao kolektiv i sound system – duh i atmosfera, glavni aduti Massive Attacka kakvog svijet poznaje, zadržani su i na trećem albumu, a opet s dovoljno velikim iskorakom u nešto naizgled potpuno novo.
Nije čudno da je to njihov najhvaljeniji i komercijalno najuspješniji album. A razlog su, naravno, pjesme. Kakva samo četvorka otvara ovu kasnonoćnu sagu – „Angel“ s prijeteće epskim vokalom legendarnog Horacea Andyja; „Risingson“ kao prog-trip-hop; „Teardrop“ i svjetlo u mraku koje pali nježnost vokala Elizabeth Fraser (Cocteau Twins); a onda i „Inertia Creeps“, gegajući povratak u podrum, šampion tjeskobne hipnotičnosti. Od downtempo instrumentala („Exchange“) do zavodljivog ponoćnog plesa („Black Milk“), „Mezzanine“ je međukat trip hop kule koji svijetli u mraku vlastitih mračnih hodnika.
(Velimir Grgić, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Tracklist:
| 1. | “Angel” | ||
|---|---|---|---|
| 2. | “Risingson” | ||
| 3. | “Teardrop” | ||
| 4. | “Inertia Creeps” | ||
| 5. | “Exchange” | ||
| 6. | “Dissolved Girl” | ||
| 7. | “Man Next Door” | ||
| 8. | “Black Milk” |
|
|
| 9. | “Mezzanine” | ||
| 10. | “Group Four” | ||
| 11. | “(Exchange)” |
autor: Ante Marković, 26/03/2025
Vezane objave
Arhiva
NIRVANA / Unplugged in New York (1994)
Iz nedavno objavljene knjige ‘Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati’
THE BEACH BOYS / Pet Sounds (1966.)
Iako u biti genijalni uradak jednog čovjeka, Briana Wilsona, ‘Pet Sounds’ kalifornijskih The Beach Boysa je u trenutku objavljivanja (1966.) svojom kompleksnom strukturom, neuobičajenim instrumentarijem i vanvremenskim melodijama postavio standarde za budućnost, koji su se posebice odrazili na britanskoj underground sceni druge polovice šezdesetih, no isto tako nijanse ovog veličanstvenog albuma odjekuju i u dobrom dijelu današnje glazbene produkcije. Uvjerite se u to preslušavajući ‘Pet Sounds’ u ovotjednom KLFM-ovom podsjetniku na kultna i nama draga ostvarenja, ruubrici ‘Nezaboravne Vatre’.
UNITED FUTURE ORGANIZATION / United Future Organizaton (1993.)
Raphael Sebbag, Toshio Matsuura i Tadashi Yabe kao U.F.O. s početka devedesetih u jednom sasvim drugačijem pristupu jazz-u. Zvali su ga Acid, Acid Jazz.
