KLFM

Noć u Getu

Nakon Noći u knjižnici u Solinu prošlog studenog kad sam prvi put slušao Tomislava Gracina s bandom, dočekali smo i Noć u Splitu s istim, malo proširenim sastavom.

Čudna je ta splitska klupska scena. Nekoliko vikenda za redom ne bude zanimljivih koncerata, a onda u jednom vikendu, pa čak i istu večer bude ih nekoliko. Tako se večer prije Gracina u Ghettu dogodio koncert izvrsnih Mangroove pred skoro praznim Judinim drvom (Toni Starešinić iz Chuia jest i glavna snaga Mangroovea). Ne znam koliko je te večeri ljudi bilo u O’Hare ili u Quasimoda (Giuliano s Aliensima i Postolar Tripper), ali znam da ih je puno bilo u Areni na piskutavom narodnjaku.

Zadnjih godina u Splitu se pojavilo više prostora u kojima se može održavati klupske koncerte, pa tako osim već etabliranih Kocke, O’Hare, Judinog drva, Quasimoda imamo revitalizirani Legends, kavanu Ovčice, Split Circus, Ghetto te kavanu HOK-a  u kojoj sam gledao vrlo dobar koncert New Gondoliersa prije mjesec-dva. Dakle, prostora imamo, no brojnost publike nije na nivou kvalitete ponuđenoga.

Slična je stvar i sa splitskom glazbenom scenom. Razmišljajući o glazbenicima koji djeluju u Splitu, shvatite da ih nije mali broj i da se broj bandova na StArtu i inim demo natjecanjima iz godine u godinu povećava, kao i kvaliteta svirke, no za bilo kakav veći uspjeh potrebno se preseliti u Zagreb koji ima nemjerljivo veću publiku za takvu vrst glazbe. Danas u Splitu i okolici imate uz New Gondolierse, Valentina Boškovića, Kundyake, Tvrtka Stijenu, Justinse i Gracina cijeli niz mladih bandova različitih glazbenih usmjerenja koji traže svoje mjesto pod splitskim rock suncem.

Zanimljivo je da u Splitu nema jedinstvene scene, nema prevladavajućeg zvuka, premda glazbenici međusobno često surađuju i razmjenjuju ideje.

No, da se vratimo na stazu. Neke od najljepših večeri u glazbenom smislu doživio sam s ekipom na neočekivanim mjestima, na „malim“ koncertima, na neobičnim mjestima koja odišu pozitivnom atmosferom, ne zbog samog prostora, nego kad ih ispune pozitivni ljudi i pozitivna glazba. Takav je bio i koncert New Gondoliersa u HOK-u, a tako je bilo i na Gracinovom predstavljanju cd-a Mono u solinskoj gradskoj knjižnici.

A takav je i prostor Ghetta. Boemski uređen, pomalo starinski, penjete se škriputavim drvenim stepenicama na kat, dolazite do šanka, naručite pivo za sebe i prijatelje, te se zaputite u prostor za koncerte koji je odvojen vratima, a taman vas čeka jedan stol za četvero, pred binom koje zapravo i nema, tek prostor ispred stolova, s instrumentima. Nešto poznatih ljudi, neki nepoznati, Gracin i ekipa za jednim stolom, cijeli bend iz Solina, pojačan gitaristom i multinstrumentalistom Franom Duilom (nekadašnjim motorom Esben pepeljuga), dakle New Gondoliersi bez Alena Čelića koji je također u publici. Do početka koncerta prostor se puni, tako da postaje i pomalo vruće.

Do sada sam već navikao što očekivati od Gracina. I tu nema popusta, jer su očekivanja visoka. Izvrstan prvijenac, najava novih stvari, prvi pravi koncert s bendom, popunjeni prostor Ghetta, sve što sam poželjeti mogao, a vjerojatno su isto željeli  i glazbenici.

Beti/Pariz, nova izvrsna stvar otvara koncert. Premda inspirirana zadnjim ružnim događajima u pariškom Bataclanu,  atmosfera me pjesme podsjetila na kultni fim Bettie Blue, posebice pratnja s neobičnim thunder tubeom koji je izazivao jezu. Bend je uigran, zvuk čvrst, Gracinu povremeno zadrhti glas, no njegovim pjesmama to i pristaje. Aranžmani, za koje pretpostavljam da su dijelom djelo gitarista Frane, savršeno pristaju pjesmama i nakon još dvije nove stvari, Mjesto gdje pripadam i Pričaj mi, obje vrlo zanimljive, zamjetljivo je da je Frane Duilo vrlo inventivan glazbenik, ritam sekcija Pjer Malkoč na basu i Veljko Popović na udaraljkama jako raspoložena za svirku, a sam Gracin siguran na akustičnoj gitari i sve sigurniji glasom. Ono što me kod ovakvih koncerata uvijek oduševi  je potpuna autorova predanost glazbi, atmosferi, uživljenost u vlastite osjećaje koje pjeva i prenosi publici. Nisu tu bitni samo tekstovi pjesama, koji su kod Gracina stvarno zanimljivi, drugačiji, bitan je upravo taj osjećaj koji svojim pjevanjem, stavom, podrhtavanjem glasa, uživljenošću, stvara i prenosi ljudima ispred sebe. Nakon tri uvodne pjesme redaju se poznate stvari s albuma Mono, prvo Nepotreban, pa jazzy blues I Got Sister, prekrasna U bojama. Gracin ostaje povremeno sam s Duilom koji se izmjenjuje na gitari i klaviru, boja Gracinove pjesme teksturama jeseni i ljeta iako je proljeće, stvara atmosferu koja me obavija i unatoč vrućini koja vlada u prostoru osjećam se ugodno. Ono što sam naglasio o Gracinovim pjesmama kad sam pisao o nastupu u knjižnici jest, da premda tekstovi odišu nekom sjetom i tugom, premda su i melodije uglavnom molske, osjećaji koji izlaze slušatelju nisu tuga i depresija, nego smirenost, ljepota i suptilna radost, pa i ono što zovem beautiful sadness, za razliku od obične.

Vrhunac koncerta izvedba je Ove muzike, Male pjesme (s bandom)  i Irene (solo) koja pojačana zvukovima i efektima električne gitare zvuči najbolje do sada.

Za kraj je tu izvrsna duga verzija Guide za koju ne želim da  prestane sa svojom plačućom gitarom s e- bowom i neponovljivom atmosferom. Pljesak je dug i zaslužen, pa je tu još jedna stvar za bis (For) s Gracinom na akustari  i kraj jedne predivne večeri, obojene nostalgijom, pozitivom, toplinom oko srca i osjećajem da ste nazočili nečem lijepom i dobrom. Ne želim zvučati patetično, ni preuveličavati stvari, ali rijetko je kad na koncertima takva sinergija glazbenika, njegovih pjesama, prijenosa energije i osjećaja publici i uzvrat publike izvođačima prisutna u ovakvoj količini kako je to bilo te večeri u Ghetta. Gracinova glazba izlazi iz srca, ne skriva se, i on ovim koncertom, a nadamo se uskoro i drugima, s još novih pjesama, postaje nezaobilazno ime splitske scene koje zaslužuje izlazak iz okova ovoga grada, posebice jer već sada ima mnoštvo kvalitetnih pjesama koje bi u nekom alternativnom univerzumu bile hitovi i svirale bi na svim radio postajama.

Nakon koncerta odlazak u noć, lijepu proljetnu, i hod pustim gradskim ulicama pod nebom punim zvijezda koje se smješkaju u svijetu koji je samo za nas.

Zdeslav Benzon