Iako su albumi „Low-Life“ i „Technique“ sjajna djela, nedostaje im ono nešto što je New Order valjda čuvao samo za pjesme koji nisu izlazile na albumima, nego kao maxi-singlovi, na 12 inča i 45 okretaja, namijenjeni puštanju u klubovima. Suština toga nečega sadržana je na „Substance“, njihovoj prvoj kompilaciji singlova i njihovih B-strana (u CD verziji), od kojih niti jedna pjesma ne traje standardnih oko tri minute namijenjenih radijskom emitiranju, nego više oko šest, namijenjenih puštanju u polumraku, pod stroboskopskom rasvjetom, za trljanje uz druga znojna tijela u onih tri ujutro koje nikada ne prestaje.
New Order je učinio house glazbu važnom i poznatom širom svijeta. Ono što je bio lokalni zvuk Chicaga i Detroita New Order je spojio s post-punk rasporedom gitare, basa i bubnja te napravio rijetku vrstu dance glazbe nastale na dekonstrukciji rocka. Ili vrstu rock glazbe na koju se može mekano ljuljati kukovima. Početkom osamdesetih su tek otkrivali synth-pop, koji se može stvarati na elektronskoj opremi koju si uglavnom nisu mogli priuštiti. Nakon par turneja u kojima su obišli daleke zemlje, napunili su se novčanim sredstvima i utjecajima. Vrhunac kreativnog perioda uhvaćen je na ovom zapisu. „Blue Monday“, „Shellshock“, „Temptation“, „Bizarre Love Triangle“ i „True Faith“, singlovi koji se nalaze na ovoj kompilaciji (većinom snimljeni u za nju namijenjenim verzijama), nastali su do 1982. do 1987. i svi su bili klupski hitovi, a to su ostali i godinama poslije.
Vrhunac dance glazbe te 1987. godine bili su Prince i Madonna, a New Order je donio taj neophodni zadah iz undergrounda. Bili su to ljudi koji su stasali u manchesterskoj Haciendi, koja je ključna za stvaranje tamošnje scene 1980-ih, ali je isto tako ugostila nastup Madonne 1984. te počela puštati house glazbu još 1986. Bend je imao dobru ideju o tome što je klupska scena i na što sliče i što trebaju klupski plesni podiji. „Substance“ je pun zapisa koji su to pokazali.
(Ivan Palijan, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Glazba može od dobrog filma napraviti sjajan film. Može omogućiti gledatelju da se emocionalno veže uz likove i njihove situacije, pomoći redatelju da ispriča priču; dotaknuti emocije, psihu i stvari koje ne možete vidjeti, te u nekim slučajevima podići film na jednu veću razinu. Upravo to radi Bob Dylan 1973.godine sa glazbom napravljenom za Pat Garrett and Billy the Kid američkog redatelja Sama Peckinpaha.
Zašto je Mess toliko bitan u evoluciji nečeg što se tada zvalo downtempo i kroz godine mijenjalo imena i epicentre da bi danas ponovo eksplodiralo kroz čitavu Balearic scenu ( gdje je Cobby i dalje aktivan ) poslušajte u ovim NEZABORAVNIM VATRAMA.