KLFM

Miserable Since 2004.

Ne bude li nekih nepredvidjenih iznenadjenja, prvi sučev zvižduk u novoj sezoni najvišeg razreda engleskog nogometa bi trebao rasparati zapadnolondonski zrak nadolazeće subote na Craven Cottageu, domu jednog od tri novopromovirana kluba u top flight, Fulham FC.

Istog dana, nekoliko sati docnije, zapoćeti će i Premierligaška avantura još jednog kluba povratnika u ligu u koju tradicijom i poviješću zasigurno pripada – Leeds United FC.

Gotovo paralelno s tim, na samoj margini pop-kulturnog reportinga i gotovo neprimjetno(pogotovo u našim krajevima), I LIKE TRAINS , jedan mali-a-veliki bend baš iz grada Leedsa, izdaje svoj deveti nosač zvuka(računajući i Extended i Long Playke) nazvan KOMPROMAT, zvukom poprilično napredniji od ranijih izdanja ali i dalje protkan njihovom karakterističnom melankonijom i sjetom, unatoč činjenici da njihovu glazbu možemo okarakterizirati kao nekakav post-indie vs. post-rock(na legendarnom debitantskom Progress Reform EP-u iz 2006. moja malenkost je njihovu glazbu okarakterizirala sa, za tu prigodu, izmišljenom kovanicom Post Doom, komplimentirajući nevjerovatno uspješnoj kombinaciji post rocka(glazba) i doom metala(vokalni aranžmani te stil pjevanja) – tipično, činilo se, za bend iz zapadnog Yorkshira, doma najznačajnijih doom bendova poput My Dying Bride ili Paradise Lost).

Put I LIKE TRAINS započeo je 2004; igrom slučaja, iste godine LUFC, nakon skoro desetljeća ipo u prvoj, pomalo neočekivano ispada u drugu englesku ligu, gdje će, uz trogodišnji izlet u treći jakosni razred, tavoriti (pre)dugih 16 sezona. Nakon odličnih igara tijekom devedesetih i prve polovice nultih, počevši od povrataka u tadašnji First Division 1990. preko osvajanja svoje treće, do danas još uvijek posljednje, titule prvaka države 1992.(ujedno i zadnja titula prije osnivanja Premiershipa kakvog poznajemo danas), pa sve do dostizanja polufinala Kupa UEFA i Lige Prvaka 2000. i 2001; uslijedio je nagli pad u neizvjesnost nižerazrednog nogometa(mnogi će nogometni znalci označiti baš drugi razred engleskog nogometa kao najteže, najkompleksnije i najneizvjesnije nogometno natjecanje na planeti!!) koji se, napokon, okončao lani, zasluženim osvajanjem prvog mjesta u tom nemilosrdnom Championshipu.

I baš kao što se David Martin, pjevač grupe I LIKE TRAINS nedavno požalio i čudio kako ih mediji i dan danas, 16 godina od postojanja benda uporno pitaju odakle im to pomalo osebujno ime, tako je i sav nogometni svijet svih tih istih 16 sezona  sa čudjenem i nestrpljenjem pratio neuspješnu LUFC borbu za povratak u društvo najboljih i, evo – tko čeka, taj i dočeka, al’ bogami se i dobro, dobro načeka – svi ćemo ove subote na Elland Roadu dočekati i taj veliki trenutak.

‘Miserable since 2004’ – proročanski je moto grupe I LIKE TRAINS; nastao, naravno, neovisno o budućim dogadjajima vezanim za LUFC i sam grad Leeds – u kojem je, sa sigurnošću možemo konstatirati, svih skoro pa milijun stanovnika miserable since 2004 iz razloga vezanih uz nogomet.

KOMPROMAT je sjajan album i sasvim legitiman kandidat za ploču godine, a nadamo se i najava uzleta samog benda koji još uvijek ne pripada prvom ešalonu otočke, kontinentalne te svjetske glazbe – isto tako, nadamo se ponovnom uzletu LUFC do samih visina otočkog, kontinentalnog, pa i svjetskog nogometa od ove sezone, te da i ILT i LUFC u tim visinama zauvijek i ostanu. Upravo je to, makar što se LUFC tiče, po povratku u Premiership sugerirao i jedan drugi Martyn, Nigel – legendarni vratar Leedsa i engleske reprezentacije, zazivajući ni manje ni više nego osvajanje titule prvaka već ove sezone.

Pa da bar nekome ova 2020. ostane upamćena po dobrom.