KLFM

Let There Be Blood

‘I supported Millwall with great gusto and was on the terraces every Saturday with the rest of the lads’

Millwall.

Opjevani nogometni klub iz jugoistočnog Londona osnovan pretprošlog stoljeća(1885.) kada je razmjerno uspješno nastupao u Southern League sve do 1920. i konačnog ulaska u English Football League sistem, gdje će se, uglavnom provodivši vrijeme u drugom ili trećem jakosnom razredu, zadržati sve do dan danas.

Klub je to daleko poznatiji po nemilosrdnim navijačima nego po nekim svojim upečatljivim predstavama na zelenim pravokutnicima ili sjajnim i uspješnim sezonama.

Millwallovi ultrasi, pioniri huliganizma na otoku(stigma nasilja se uz navijače ovog kluba vezuje već više od sto godina – do prvih je ozbiljnijih nereda na tribinama došlo još pradavne 1910. u susretu sa mrskim rivalima iz susjednog West Hama) svoje zlatne dane proživljavali su 70ih i 80ih godina dvadesetog vijeka, a njihov moto ‘no one likes us, we don’t care’ najbolje opisuje njihov odnos naspram cijele engleske nogometne i civilne zajednice. Pri tom, naravno, njima nije bilo ni najmanje važno što njihov klub tavori u nižim rankovima i ligama i ne polučuje nikakve rezultate.

Tako je bilo sve do sredine osamdesetih, kada Millwall najprije ulazi u drugu ligu, te nakon samo tri sezone napokon uspijeva, prvi i jedini put u svojoj povijesti, ući u prvoligaško društvo.

Sredinom tih istih osamdesetih svoju će filmsku karijeru započeti i jedan od tih ozloglašenih Millwall terrace boysa, Daniel Day Lewis. Nakon debitantskog ‘the Bountyja’ iz 1984, godinu iza, dok su njegovi kolege sa tribine bez njega sudjelovali u jednoj od najvećih huliganskih predstava vidjenih do tada na gostovanju kod Luton Towna, Lewis snima svoj prvi od kritike prihvaćen film ‘My Beautiful Laundrette’, i odmah na početku karijere skreće pažnju ljudi iz i oko sedme umjetnosti na sebe.

Ulazak svojih ljubimaca u najviši rang natjecanja 1988. ovaj dvojni Irac/Englez obilježava snimanjem ‘the Unbearable Lightness of Being’ – film simbolično-sudbonosnog naslova po njegov nogometni klub – neodoljiva je, naime, (a protivnicima nepodnošljiva) lakoća postojanja bila prisutna na mitskom the Denu te sezone, kada su tamnoplavi predvodjeni legendarnim Ircem Tonyjem Carcarinom te još legendarnijim Englezom Teddyjem Sheringhamom rasturali engleskim top flight travnjacima i ostvarili više nego odlično deseto mjesto na kraju sezone.

Već nagodinu, Daniel Day snima biografsku dramu My Left Foot za koju dobiva svog prvog Oscara, a Millwallovi nogometaši, baš kao da su najednom svima izrasle neke tamo lijeve noge, ne uspjevaju ponoviti uspjeh iz protekle sezone, te se, osvojivši nepopularno posljednje mjesto, ponovo vraćaju u svoj drugoligaški dom, gdje se uostalom nalaze i danas.

Daniel je do kraja toga milenija snimio još šest filmova, uključujući i sjajne ‘the Last Mohicans’, ‘In the Name of the Father’ i ‘the Boxer’, te dodatnih šest u tekućem stoljeću, medju kojima se ponajviše ističu  Scorseseov ‘Gangs of New York’, P.T. Andersonov ‘There Will Be Blood’ te Spielbergov ‘Lincoln’ – za potonja dva Daniel Day Lewis osvojiti će i dodatna dva Akademijina zlatna kipića postavši tako statuama za glavnu mušku ulogu najokićeniji glumac na svijetu. Osim po Oskarima, poznatiji i priznatiji će biti zbog nevjerovatne implementacije method actinga u svoje glumačke performanse(otud i pusti Oscari, dabome!!) – poznate su legendarne anegdote vezane uz njegove pripreme i tijek snimanja pojedinog filma, poput nastojanja da nauči češki jezik za ‘Nepodnošljivu Lakoću Postojanja’, inzistiranja da ga se tretira kao pravog pravcatog invalida tijekom cijelog snimanja ‘My Left Foot’, boravka u zatvoru bez hrane i vode kao priprema za ulogu u ‘U Ime Oca’, 18-mjesečnog vježbanja boksačkih vještina za potrebe filma ‘the Boxer’ te odbijanja korištenja moderne odjeće tijekom produkcije ‘Bandi New Yorka’.

‘I had to do my preparation. And I will admit that I went mad. I remembered the days fighting on the Millwall terraces and they stood me in good stead for Bill the Butcher’

A Millwall? Millwallova zvijezda će ozbiljnije zasjati još samo 2004. plasmanom u finale FA kupa u kojem su nažalost poraženi sa glatkih 0:3 od Man Utd-a predvodjenog Cristianom Ronaldom, Ryanom Giggsom, Royom Keanom i Ruudom van Nilstelroyom.

Sve ostale postprvoligaške i post kup-finalne sezone Lavovi sa ‘the Dena’ proveli su i provode pomalo autistično i potpuno mirno u sredinama nižerazrednih tablica(sa sporadičnim yo-yoingom na relaciji 2-3 liga), a Daniel Day takodjer odmara i uživa u više nego zasluženoj mirovini. Ostaje samo za vidjeti hoće li se i Millwallovi navijači jednoga dana napokon primiriti i postati dio kazališne moderno-nogometne publike skrojene po mjeri današnjih moćnika fudbala.

Ipak, mislim da svi znamo odgovor na to suludo pitanje….