KLFM

Mariano Mariani: Moj osvrt na splitsko ukazanje Laibacha

 

Izgladnjeloj i nenaviknutoj na ukusniju ponudu splitskoj publici je nastupio Laibach, i to u HNK. To je poslije Watersa već drugi pravi koncert u manje od godinu dana što je dovoljno za osobiti sentimentalizam i neodredivo razlikovanje znakova. Dok je lipanjska ciklona, nazvana Faust, evocirala imaginarij Ludviga Bavarskog, a nogometne halucinacije opsjedale organizme grada pod Marjanom, u kazalištu, na sceni.. dvije utvare / labuda parsifalovski su rotirala u lirskoj ekstazi neustrijeljene nevinosti. Tom rijetkom zovu odazvali se znanci, sve odreda ravnodušni skeptici fiksirani u vlastite uvide, subjektivne i ne posve privatne. Udobno se smjestili u sjedišta i zamjenili riječi slušanjem i gledanjem.

I onda je počelo. Glas čovjeka obnevidjelog od naglog prestanka opstipacije afektivno povezuje izraz i teme kojima se ukazuje na distopijske oblake što su zamračili smisao. Sa druge strane stoji ona; čista ljupkost, golubica koja transcendira umornu zapalost u neizbježnu propast. Zajedno brode bezdanom doušništva i crne oskudice. Srdit ritam i digitalni kas rastegnutih fanfara krijumčari poruku uprkos nečasnom manjku nade. Utezi, vage i mjere za dužinu – sve je na svom mjestu.

Saksofon i dva klavira

Al istinu meću pred lice ogavno!

Kad su stvari pri sebi onda neotesanac misli da je red na njega. Pa diže mobitel u zrak, kadrira, pa bi pljeskao rukama, pa kasni nakon poluvremena, pa zove svoju utvu, a ona bi čagala; ajde šta ste ostarili.

Uf kako me nervira.

Inače, odličan koncert.