KLFM

Laibach, HNK Split

Zahvaljujući domišljatosti i upornosti organizatora IKS Festivala, zbilo se nešto teško zamislivo, no na koncu svejedno spektakulrno; nešto što je pomalo djelovalo i kao riskantan potez:  treće izdanje spomenutog festivala otvoreno je nastupom kultnog Laibacha, i to ni manje ni više nego u dvorani splitskog HNK!

Iako su pojednici smatrali kako je izbor takvog prostora dvosjekli mač, sve su se sumnje i dvojbe pokazale neutemeljenima, pošto je Laibach barem u kontekstu scenskog nastupa bliži majstorski režiranoj predstavi nego tipičnom pop/rock koncertu. Gabariti pozornice nisu predstavljali problem – uostalom, Laibach je po tom pitanju vrlo prilagodljiv, a u ovom slučaju je izraženi volumen teatarske bine išao u njihovu korist. Pritom je zgodno prisjetiti se njihovog prvog splitskog nastupa (klub STOP, travanj 1989.) kada je relativno uska i niska scena onemogućila implementiranje svih artefakata i vizualnih efekata, no i taj koncert je, unatoč minimalističkom okružju svejedno pobrao nedvosmislene ovacije prisutnih.

Iz spomenutog možete isčitati još nešto – Laibach je (ako ne računamo odgođeni nastup iz svibnja 2005., te privatni koncert 300 000 VK, odnosno Dejana Kneza u jednoj splitskoj galeriji proljeća 2007.) u svojoj povijesti tek dvaput posjetio Split, što je daleko ispod prosjeka drugih gradova bivše nam države. Razlog takvom neprimjerenom vremenskom ‘gapu’ se može pravdati brojnim razlozima, od vječite nepovjerljivosti lokalne publike prema avangardnoj glazbenoj sceni (godinama je površno poznavanje ključnih albuma Deep Purplea, The Doorsa, Boba Marleyja i Led Zeppelina predstavljalo kriterij ‘glazbene potkovanosti’), pa do kulturoloških promjena koje su rezultat ne tako davnih ratnih godina i previranja koje su iste donijele, uključujući i postavljanje turbo folka i njemu srodnog pastirskog rocka u sam vrh sustava vrijednosti.

Srećom, ovaj je nastup Laibacha pokazao kako je ipak tek riječ o predrasudama, a gotovo u potpunosti ispunjen prostor Hrvatskog narodnog kazališta je potvrdio sposobnost Splita da u situacijama kada je naizgled sve izgubljeno pokaže svoje ponosno i progresivno lice. Ne, to nije nikakva hiperbola niti bilo kakvo poigravanje riječima s ciljem pretjerivanja. Laibach je održao koncert za pamćenje, zapalivši iskru u srcima šestotinjak prisutnih – jednostavno je nemoguće pronaći osobu koja je s koncerta otišla razočarana ili tek uz djelimičnu satisfakciju. To vrijedi čak i za tvrdokorne, dugogodišnje fanove Laibacha koji načelno nisu skloni trasi kojom je sastav krenuo nakon albuma WAT iz 2003., a mogućnost da će se uvijek naći pokoja cjepidlaka ne treba kvariti veličanstvenost doživljaja, jer takvi su ionako nužna statistička devijacija.

U čemu je magičnost ovog događaja, teško je striktno kazati, pošto se ovog puta preklopilo nekoliko parametara. Uz kronični nedostatak ovakvih koncerata, bitan element je i ozračje otvaranja IKS Festivala, koji svega tri dana po završetku Festivala mediteranskog filma ponovno pretvara Split u kulturnu prijestolnicu Sredozemlja (i šire!), a ekstatičnosti je doprinjelo i raspoloženje članstva Laibacha, koji ovim nastupom zaključuju skoro četiri mjeseca dugu promotivnu turneju albuma Spectre (idući je koncert zakazan tek za početak kolovoza). Na koncu, dio ‘odgovornosti’ za neponovljivu atmosferu snosi i pripadni ambijent interijera zgrade HNK Split, što, složit ćete se, nije zanemariv detalj.

Laibach je svoj nastup koncipirao kroz dva petnaestominutnim intermezzom odvojena dijela, što je inače praksa korištena na pripadnoj turneji. Prvi je dio nastupa u potpunosti predstavio aktualni uradak Spectre – istina, s prilično izmjenjenim rasporedom kompozicija, no temeljitijim se uvidom lako zaključuje da ova ‘live’ lista možda i realnije odcrtava narav i poruku albuma. Pomalo sterilan zvuk prisutan na studijskoj snimci koncertnim izvođenjem dobija uočljivu punoću i dubinu, dok je korištenje pozadinskih matrica, jednog od zaštitnih znakova Laibacha, reducirano na tolerantan minimum.

Video projekcije koje prate koncert, i koje su desetljećima neizostavan dio scenografije Laibacha (a naročito inteziviran nakon WAT-a, dakle od vremena apsoultne elektronizacije njihova zvuka) savršeno se nadopunjuju s ideološkim porukama koje, prema nekima, na Spectreu po prvi put pokazuju jasan otklon ka jednoj konkretnoj strani (mada ništa ne treba uzimati s apsolutnom sigurnošću kada je Laibach u pitanju).

Nastavak donosi izbor skladbi iz više od tri desetljeća dugačke karijere Laibacha. Najranija, industrijska faza je predstavljena pjesmama Brat Moj i Ti Ki Izzivaš, a znakovito je i uvrštavanje jedne Leben-Tod s albuma Opus Dei (1986.), kojim je sastav razradio smjernice svojeg međunarodnog proboja započetog dvije godine singlovima Boji, Panorama i Die Liebe, te albumom Nova Akropola (1985.). Jedna od mogućih zamjerki jest uočljiva promjena zvučnog izričaja, uvjetovana potpunim isključenjem gitara iz zvučne slike Laibacha (a dobar dio skladbi iz druge polovice osamdesetih i dobrog dijela devedesetih počiva na nosećoj podlozi tog instrumenta). Srećom, nedostatak uslijed  zamjene gitarskih dionica sintetičkim zvukom je uočljiv tek na spomenutoj Leben-Tod, no ukoliko ste preslušali Live at Tate Modern, koncertni zapis iz travnja 2012., shvatit ćete kako ta transformacija pomalo distorzira formu brojnih drugih skladbi koje nisu uvrštene u listu ovogodišnje turneje.

Poslovična laibachovska sklonost parodiji i travestiji se od ranih godina ogledavala u specifičnim cover verzijama skladbi drugih autora, tako da ne čudi što je drugi dio zaključen trima obradama: antologijskom Warme Lederhaut (neka vas ovo ime ne zbunjuje, riječ je o Warm Leatherette koju potpisuje The Normal, odnosno Daniel Miller, alfa i omega Mute Recordsa), Dylanovom Ballad of the Thin Man, te See That My Grave is Kept Clean čuvenog južnjačkog delta blues kantautora Blind Lemon Jeffersona.

Kulminaciju koncerta predstavlja njegov završetak u vidu tri dodatne pjesme – još jedne obrade, Love on the Beat Serge Gainsbourga, te Tanz Mit Laibach i Das Spiel is aus, dvije divlje i  ekstatičke, praktički himničke skladbe iz WAT perioda, tijekom čijeg je izvođenja veći dio prisutnih, kako onih iz partera, tako i loža ustao na noge priključivši se hiptotičkoj odjavi jednog neponovljivog rituala. Na kraju možemo tek reći jedno veliko hvala Milanu Frasu i Mini Špiler (potonja već desetak godina djeluje kao druga napadna uzdanica na bojišnici Laibacha), ostatku sastava koji je u duhu kolektiva podložan fluktuaciji članstva, te Janiju Novaku, glasnogovorniku koji se inače već dulje od desetljeća ne pojavljuje na pozornici, već koordinira video projekcijama i efektima.

Hoće li bljesak ovog sa skepsom očekivanog koncerta konačno izvući Split iz narodnjačko-zabavnjačke letargije isprekidane tek rijetkim lucidnim bljeskovima poput lanjskog uprizorenja Watersovog The Walla na Poljudu, ostaje nam vidjeti. Jedno je ipak sigurno – okupiti i oduševiti šestotinjak ljudi na nastupu jednog specifičnog glazbenog imena s probranom i reduciranom publikom, što Laibach definitivno jest, više je od trenutačnog uspjeha. U međuvremenu nam ostaje nadati se kako se stvari pomalo pokreću s mrtve točke.

Popis skladbi:

[Te Deum – Prelude (M.-A. Charpentier)]
01 Eurovision
02 Walk with Me
03 Americana
04 We Are Millions and Millions Are One
05 Eat Liver!
06 Bossanova
07 Koran
08 The Whistleblowers
09 No History
10 Resistance Is Futile
(Intermezzo)
11 Brat Moj
12 Ti, Ki Izzivaš
13 B Mashina
14 Under the Iron Sky
15 Leben-Tod
16 Warme Lederhaut (The Normal)
17 Ballad of a Thin Man (Bob Dylan)
18 See That My Grave Is Kept Clean (Blind Lemon Jefferson)
Encore:
19 Love on the Beat (Serge Gainsbourg)
20 Tanz mit Laibach
21 Das Spiel ist aus

Vjeran Stojanac