KLFM

In Memoriam – Joe Strummer: 22. 12. 2002. – 22. 12. 2014.

Približava se dvanaesta obljetnica prerane smrti Joe Strummera, utemeljitelja kultnog sastava The Clash i čovjeka čije su naizgled banalne odluke kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih bitno promjenile poimanje popularne glazbe.

No, pisati hvalospjeve o čovjeku o kojemu se manje više sve zna (i koji je uostalom lani dobio svoj spomenik u Zagrebu) uistinu nema smisla. Stoga će ova najava biti usredotočena na neke mnogima promakle, no bitne činjenice o manje poznatim detaljima iz njegova života, kao i njegovoj ulozi u The Clashu, suradnji s The Poguesima te o kasnijoj samostalnoj karijeri.

– The Clash nisu bili prvi britanski punk sastav, niti su najrazvikanje ime tog trenda koji je početkom druge polovice sedamdesetih rock vratio gdje mu je mjesto: u klubove i manje dvorane. No, definitvno su bili pioniri socijalno angažiranog punka.

– Ključni su članovi The Clasha odrasli u londonskim ‘miješanim’ četvrtima: Strummer u North Kensingtonu, a Paul Simonon u Brixtonu. Stoga ne treba čuditi prisustvo jake doze reaggea u njihovoj glazbi.

– Ukoliko se prva dva albuma The Clasha i mogu još smatrati onim klasičnim, stereotipnim punkom, ostatak je opusa bitno eklektičniji, prožet već spomenutim reaggeom, rockabillyjem, funkom, a donekle i zvukom koji se oslanja na progresivno naslijeđe, dakle upravo na onaj trend protiv kojega se punk u svojim ranim danima zdušno borio. U tom svjetlu ih se može promatrati i kao jedan od onih sastava koji su ‘pokopali’ izvorni punk, otvorivši vrata post punku.

– Ideja o distribuciji dvostrukog albuma London Calling, kao i trostrukog Sandinista! po cijeni jednog singla (6 funti!) potekla je od Joe Strummera, i trebala je ukazivati na njihovu socijalnu osviještenost u smislu omogućivanja nabavke primjerka nosača zvuka pripadnicima niže srednje te radničke klase, dakle upravo onoj publici na koju je The Clash ciljao. Očekivano, kompanije nisu pretjerano radosno gledale na takvu odluku.

– Joe je do kraja ostao uporan borac protiv establišmenta koji je, po njegovom mišljenju uključivao i glazbene managere. Jednom je prilikom izjavio kako takva vrsta ljudi zaslužuje biti skupljena u kocentracijskom logoru!

– Vjerojatno najposjećeniji koncert The Clasha je bio onaj odrađen 30. travnja 1978. u londonskom Victoria Parku, u sklopu projekta Rock Against Racism. Pretpostavlja se da je tom događaju prisustvovalo stotinjak tisuća posjetitelja.

– Nedugo po raspadu The Clasha, Joe Strummer se nakratko priključuje The Poguesima, zamjenjujući gitarista Phila Chevrona (koji se na nekoliko mjeseci povukaoiz zdravstvenih razloga) na turneji nakon albuma If I Should Fall From Grace With God.

– Joeova je suradnja s The Poguesima nastavljena idućih godina. Producirao je njihov peti, glazbeno najraznolikiji album Hell’s Ditch, a na turneji koja je uslijedila, po potrebi je uskakao zamjenjujući tada već često neuračunljivog Shanea MacGowana.

– The London is drowning, and I live by the River — tako glasi posljednji stih refrena apokaliptične  skladbe London calling. Ovdje nije u pitanju tek igra riječi, pošto je u vrijeme snimanja istoimenog albuma (1979.) Joe živio u jednom od nebodera u sklopu stambenog naselja World’s End Estate, pratički na obali Temze u južnom Chelseau. Imajući u vidu sadržaj pjesme, znakovito je i ime stambenog kompleksa!

– Joe Strummer potpisuje i brojne soundtrackove. Tako je jedan od kolaboratora na zvučnoj kulisi filma Sid & Nancy, a u cjelosti je autor glazbe za acid western Walker. Pojavio se u većem broju filmova, no posebno je dojmljiva njegova cameo uloga u Kaurismakijevom I hired the contract killer, gdje u jednoj whitechapelskoj birtiji izvodi skladbu Burning Lights.

– Kako u doba The Clasha, tako i kasnije kroz samostalnu karijeru, Joe je pratio posjetitelje bez novca za koncertne ulaznice, uvodeći ih u dvoranu na vlastiti račun, ili im pak pomažući da uđu kroz sporedne ulaze, pa i prozore WC-a!

– Nedugo po objavljivanju Combat Rocka, petog albuma The Clasha, Joe privremeno, no doslovno nestaje iz javnosti. Tim je potezom među fanovima stvorio popriličnu zabrinutost, no koji mjesec kasnije se jednostavno vratio, tvrdeći kako nije mogao podnijeti stalni pritisak medija.

– Iako se u pravilu grozio nereda i nasilja svojstvenom ostalim tadašnjim punk srodnicima, Joe nikad nije u potpunosti bio na legalnoj strani zakona. Tako su 1977. on i bubnjar Topper Headon uhićeni zbog ispisivanja grafita ‘The Clash’ na zidu jednog londosnkog elitnog hotela.

– Sudbina ponekad zna biti ironična. Iako je Joe zapamćen kao istinski ljevičar čiji su stavovi poenkad vukli i do lijevih ekstrema, njegov je stariji brat David (umro koncem sedamdesetih od overdoziranja) bio članom krajnje desnog National Fronta!

– Po razilasku The Clasha, Joe kreće u samostalne vode s pratećim sastavom The Latino Rockabilly War, snimivši dva albuma (jedan od njih je izvrsni Earthquake Weather). Ipak, njegov istinski povratak na scenu teče od sredine devedesetih, kada utemeljuje projekt Joe Strummer and the Mescaleros.

– Iako se The Clash nikada nisu iznova okupljali, zanimljivo je spomenuti jedan od posljednjih nastupa The Mescalerosa, 15. studenog 2002. U publici se nalazio Mick Jones, koji se priključio društvu na pozornici tijekom izvođenja pjesama  Bankrobber, White Riot i London’s Burning. Bio je to pretposljednji nastup Joe Strummera, koji je umro 22. prosinca iste godine od zatajenja srca.

– Na koncu, jedan relativno svjež detalj. Prije nekoliko dana je Shannon Johnson iz Monterey Bay Aquarium Reseearch Institutea objavio kako je jedna vrsta dubokomorskog puža imenovana u čast Joe Strummera; Alviniconcha strummeri. Shannon tvrdi kako postoje brojni razlozi za takvu odluku; od osobne fasciniranosti Joeovom glazbom pa do njegove bitne uloge u borbi za zaštitu okoliša.