KLFM

Grateful Dead / Anthem of the Sun (1968.)

Jedno je sigurno u povijesti popularne glazbe, kad god je up-and-coming autor nailazio na otpor producenata s kojima radi i istraživao granicu strpljenja izdavača (recimo, tražeći zvuk gustog zraka) ili je bio pod utjecajem psihoaktivnih droga, ili je imao nešto vrijedno. Ili oboje.

Jedan od tih albuma je Anthem of the Sun, prvi pravi album djece cvijeća iz San Francisca. Istoimenim debut albumom koji je izašao prošle godine nisu bili zadovoljni, jer nije vjerno prenio atmosferu kakvu su stvarali na svojim koncertima, što nije ni čudo, budući da su Garcia i društvo i danas zapamćeni kao prvenstveno live atrakcija čiji fanovi skupljaju desetke tisuća kvalitetno snimljenih bootlega. O tome nešto docnije u rubrici It’s Alive.

Danas ćemo kratko i šturo o Anthem of the Sun. Na svom drugom studijskom albumu naše se društvo poigralo u pet studija i nekoliko koncerata, spojivši sve trake u jednu slobodnu psihodeličnu cjelinu. Igrajući se sa žiletom i lijepeći trake u toj mjeri dobili su rezultat na kojem je teško da bi se i desetljeće kasnije sjetili koji trenutak albuma je odakle, a kamoli danas. U nekim trenucima njihov spoj psihodelije, folka, bluesa i svega što su naučili od Colemana i Coltranea je čak i poduplan s drugim sessionom, što u 5 dugačkih kompozicija s podkompozicijama stvara efekt snimke koja prolazi kroz konstantne metamorfoze i u konačnosti albuma kakvog je teško kopirati. Ukratko, ovaj šašavi kolektiv je tijekom snimanja ove ploče otkrio da i studio može biti jednako zabavan kao i njihovi višesatni koncerti.

Brak slobodne improvizacije i pop pjesama je bio i ostao trademark ove američke institucije, čija armija fanova jednostavno ne može biti u krivu. Iskoristite nedjeljno popodne za buljenje u strop i odmorite se slušajući himnu sunca zamišljajući da ste taman smotali i legli na travnatu površinu parka u Haight-Ashbury četvrti.

Jerry, Phil, Bob, Tom, Pigpen, Bill i Mickey zauvijek.