ladies and gentlemen and all you freaks inbetween welcome to porno paradiso the sexiest show youve ever seen
im just a lonely boy longing for romance i could have been so good but i never had the chance
and im so lovesick i could die so lovesick i could die…
/Dream City Film Club, Porno Paradiso/
Dream City Film Club jedan je od onih zapostavljenih dragulja čiji sjaj ne blijedi ni nakon pustih godina. Sastav se pojavio u poprilično nezgodno vrijeme – londonskom je i britanskom scenom tada dominirao brit-pop zvuk, tako da je njihov hibrid punka, cabareta i goth rocka prošao uglavnom nezapaženo (osim od strane onih čudaka koji su noći provodili po klubovima Camdena i Kentish Towna), no vijest o čudnovatom sastavu širila se gradom od osam milijuna duša. Spiritus movens projekta, Michael J. Sheehy je svoj glazbeni izričaj majstorski sažeo u izjavu:
I once described the Dream City Film Club sound as Marlene Dietrich taking on the Stooges and the Birthday Party in a gang bang, I was really into dark cabaret type stuff and Jacques Brel. At the start of the band, those were my big influences. In a very self conscious way I tried to merge those sounds together and then the other band members were pulling in other directions. I guess that’s what made it interesting. I find the Film Club albums very difficult to listen to. I was a different person back then and I barely recognise my younger self.
Početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, kantautor Michael John Sheehy kružio je po klubovima sjevernog Londona, održavajući povremene samostalne koncerte u noćnim barovima i sumnjivim rupama koje je s glazbenim klubovima povezivalo samo ime. Potomak irske katoličke obitelji nastanjene u londonskom Kentish Townu, Sheehy je odrastao na razmeđi crkve i puba, a u mladim je danima mrzio country glazbu koja će, ironično, u njegovoj samostalnoj karijeri imati bitnu ulogu. Kako sam tvrdi, njegovi najveći utjecaji su David Bowie, Marc Bolan, Tom Waits, Nick Cave i Tim Buckley.
Upravo je tijekom tih noćnih izbivanja upoznao Laurencea Asha i Alexa Walda, dvojac s kojim će uskoro formirati Dream City Film Club. Sudbinski se susret zbio u klubu Bull & Gate u Kentish Townu, onom istom klubu na čijoj će pozornici koncem srpnja 1995. sastav održati svoj prvi nastup. Približavanje prvog zakazanog termina natjeralo je Michaela i drugove da ozbiljno razmisle o nazivu svojeg projekta. Nakon nekoliko odbačenih varijanti, Sheehy izabire pomalo oniričko ime Dream City Film Club. Po njegovoj tvrdnji, riječ je o referenci na događaj koji se zbio koncem osdamdesetih u londonskom Shoreditchu kada je nikad pronađeni manijak zapalio kino specijalizirano za prikazivanje pornografije, a pritom je nekoliko posjetitelja izgubilo život.
Bilo kako bilo, Dream City Film Club su vrlo brzo postali kultni bend u lokalnim okvirima. Početkom 1996. izdaju svoj prvi singl Crawl, za underground fanzin Organ. Dobre kritike im omogućuju snimanje iduća dva kratkosvirajuća projekta, If I Die I Die te Perfect Piece of Trash. Urbane priče o mračnom sastavu koji zvuči kao hibrid Bauhausa, Stoogesa i Tindersticksa i čiji članovi u poprilično alkoholiziranom stanju nastupaju u kasnim noćnim terminima isključivo u klubovima sjevernog Londona dovode ih do legendarnog radijskog DJ-ja Johna Peela, tako da u prosincu ’96. snimaju svoj prvi Peel Session na hipodromu u Golders Greenu. Nekoliko singlova, širenje gradskih legendi i Peelova radijska promidžba uradili su svoje, tako da krajem godine bend potpisuje za izdavačku kuću Beggars Banquet, ulazi u studio te snima svoj prvi album nazvan jednostavno Dream City Film Club. Ovom se pločom provlaći noćni ambijent zadimljenih barova, zatvorenih lunaparkova, non stop otvorenih ‘greasy spoon’ zalogajnica i derutnih social housing stambenih blokova i nebodera u predgrađima. Od uvodne akustične kompozicije Night of Nights, preko stoogesovskog zvučnog zida u Pissboy i mračnog cabareta na tragu Toma Waitsa u Mama, nižu se poput prigušenih svjetiljki priče o gubitku i gubitnicima, o bolu, smrti, ljubavi i eventualnom dobitku. Vjerojatni vrhunac albuma je balada Porno Pardiso, Sheehyjev osobni obračun s duhovima prošlosti, pjesma koja kroz svojih pet minuta te minimalističku melodiju i tekst govori sve o jednom životu. Album završava dvanaestominutnom Til’ the End of the World, svojevrsnim baladičnim homageom Nicku Caveu.
Utjecaj prvijenca najzapostavljenijeg britanskog sastava svih vremena nije upitan, u što se možete uvjeriti slušajući KLFM-ov streaming ovog četvrtka i nedjelje od 15.00 h!
Dream City Film Club:s/t (1997.)
01 Night Of Nights 3:45
02 Shit Tinted Shades 3:41
03 Pissboy 4:32
04 Because You Wanted It 3:43
05 Filth Dealer 4:59
06 Mama 2:56
07 Porno Paradiso 4:32
08 Situation Desperate 4:36
09 Perfect Piece Of Trash 3:18
10 Vague 2:57
11 If I Die I Die 4:37
12 Til The End Of The World 6:00
Nema dvobje, “American Water” jest najbolji, ili barem najpristupačniji album Silver Jewsa. No, unatoč lepršavoj glazbenoj podlozi koja elementima predefinirane americane dodaje i natruhe drugih utjecaja, ono što ovaj album uistinu čini velikim jest Bermanov koncept sagledavanja Amerike na koncu tisućljeća iz brojnih rakursa, pa i onog vlastitog. Na koncu, dobijamo jedan od najveličanstvenijih, ali i najmračnijih albuma koje su nadobudni kritičari nesretno svrstali u rasplinute domene ‘alternativnog countryja’ i ‘indie rocka’.
‘Brilliant Trees’ iz 1984. prvi je samostalni album davida Sylviana, a pobrao je oduševljene reakcije kako fandoma tako i kritike. Prožet je funky zvukom i stiliziranim jazz ritmovima, no istovremeno fluidan i atmosferičan, ponajviše zahvaljujući neponovljivom izboru suradnika kao što su Danny Thompson, Jon Hassell, Ryuichi Sakamoto, Steve Nye, Holger Czukay te Davidovi suradnici iz bivšeg sastava Japan, Steve Jansen i Richard Barbieri. Sylvian je stvorio istinsko remek djelo, album koji dokazuje kako eksperiment, minimalistički pristup i perfekcija pop pjesme itekako mogu ići ruku pod ruku.
