Konji oko nas
Krajem septembra u kulturnom centru Rex premijerno je odigrana predstava “Volim te kao konja”. Uskoro će biti i, nazovimo to…
Kunst & Liebe Frequency Machine
Nekada smo bili djeca. Djeca, čista, naivna, prepuna strepnje i nade za život koji je pred nama. Bosonoga, ponekad nestašna, zaljubljena…Posebno mjesto za simpatije smo čuvali u spomenarima i leksikonima… A onda smo nekako olovke, bojice, pastele zamijenili oružjem. Ili pasošima sa kartom u jednom pravcu. Netko sa većim a netko sa lakšim teretom nosioca PTSP spomenice nastavili smo život, ili bolje reći, započeli novi iako onaj prethodni nije skončan. Naprotiv. Progoni poput duha.
“Ovdje su ljudi zarobljeni u zahtjevu, zarobljeni na početku, zarobljeni u sjećanjima, u uspomenama, u prošlosti, u vječito boljem juče. Zarobljeni u pokušaju. U nedovršenosti. U ponavljanju. Narod je zarobljenik neuspjeha i stagnacije. Utvrđivač promašaja. Profesionalni promatrač tuđeg propadanja. Zarobljeni početnici, to smo mi! Prerasli derani i vječiti ponavljači sedmog razreda, bez da se sjećamo i ono malo životne škole što je imamo. A, dalje ne možemo. Ne znamo. Život je jedan, a mi jadni i nijedni”.
Stoji ovaj citat na koricama “PTSP spomenara” Dragana Bursaća. Stoji i svaki put kad se iščita tako budi želju za raskidanjem tih okova omeđenih neuspjesima, sukobima, mržnjom, zlom krvlju, silovanjima, najgnusnijim zločinima. Ali to ne ide lako. Problem je artikulisati želju, naći način kako izaći iz tog začaranog kruga.
“Bursać nam je, eto, nekad bio Nikoletina, a danas nam je Dragan. Blagi, dobri Gaga za nas prijatelje, a plećati Draganetina za dušmane, fašiste i njihove pomagače, ponio je svoje teško prezime – mobiliziran baš kao prvi i pravi Nikoletina, pa baš kao i on odmetnut u partizane – da nastavi tamo gdje je njegov slavni rođak stao: s prstom na tastaturi kao na obaraču, „mitraljezac golubinjeg srca“ opkoljen višestruko nadmoćnijim neprijateljem, na čuki na kojoj je svakom čestitom Bursaću vazda bilo mjesto. Ramizom Huremagićem, izdavačem knjige i nosiocem istoimene spomenice, ništa manjim Krajišnikom velikog srca i gledali u most sa kog je život skončao “naš Brančilo”. Brančilo koji nas je učio nestašlucima, dobroti i koji nije bio spreman da ponovo dočeka zlo koje je vidio da dolazi. Šetali smo i sa Brančilom jer u svakom je trenutku bio prisutan, bilo u vidu Dragana, Ramiza ili Nebojše Đunića, dizajnera knjige i muzičkog urednika 230. KUPEK-a….
I sada i vas pozivamo da šetamo zajedno. Da se sjetimo, da ne zaboravimo.
autor: dejan kozul, 11/03/2019
Arhiva
Krajem septembra u kulturnom centru Rex premijerno je odigrana predstava “Volim te kao konja”. Uskoro će biti i, nazovimo to…
Woody Guthrie je na svojoj gitari ispisao slijedeće: “This machine kills fascists”. Od tada do danas ta gitara je bila…
„Ja sam pisac bastard, dospeo ni od kud“, govorio je Danilo Kiš a to „ni od kud“ možemo sagledavati i…
Krajem juna, leta gospodnjeg 2016, negde na brdovitom Balkanu održana je najveća smotra stripa. Balkanska smotra stripa i to mladih…
playlist