THE LEMONHEADS / It’s a Shame About Ray (1992)
Peti benda album kojeg uglavnom nose Evan Dando i Juliana Hatfield. Taman u zlatno doba grunge-a donosi ipak malo drugačiji zvuk i ostaje kao uvijek simpatična glazbena uspomena na devedesete.
DEPECHE MODE / Violator (1990)
Iz nedavno objavljene knjige ‘Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati’
Trebalo im je za to sedam albuma, ali s albumom „Violator“ Depeche Mode su konačno postali golemi bend kakav poznajemo danas. Uspjelo im je postati svjetska glazbena atrakcija za mase s albumom punim zločestih namjera. Tamnom, a u isto vrijeme svjetlucavom, poput nekog crnog obeliska koji privlači poglede, ali ne reflektira svjetlo. Jednako je uronjen u melodramu i u seksualnu perverziju, u isto vrijeme je dirljivo nježan i demonski prijeteći.
Nije da je to neko iznenađenje. Martin Gore, glavni autor u Depeche Modeu, stvarao je svoju poetiku plešući s onu stranu onoga što pristojni ljudi smatraju pristojnim. U početku je to sve bilo punk, poslije je dobilo ime synth-pop, da bi završilo u mračnom kraljevstvu koje se naziva gothic rock. „Violator“ je ispao taj crossover prema mainstream popu koji je doveo Depeche Mode pred desetke tisuća klinaca koji su po Americi punili stadione. Ti klinci su napokon našli nekoga tko je govorio o tome kako se osjećaju oni koji se ne vesele vožnji autom sa svojim frendovima na sljedeći tulum na kojem će plesati i družiti se s komadima. To su bili klinci koji su se besciljno vozili sa svojim prijateljima pitajući se što će svijet i ti isti prijatelji sljedeće učiniti kako bi ih povrijedili. To je bila 1990., a desetljeće koje je uslijedilo na top liste je dovelo izvođače koji su govorili o boli, razočaranju i noćnim morama, uz one koji su govorili o instant gratifikaciji, jedinoj konstantnoj temi u popularnoj glazbi.
Depeche Mode na albumu „Violator“ na hladan i distanciran način spajaju ta dva svijeta – životne preokupacije klinaca iz undergrounda i onih iz shopping mallova. „Violator“ je album koji je definirao Depeche Mode i učinio ih kulturno referentnim bendom. Kada pobrojimo samo obrade koje je doživio njihov „Personal Jesus“ te među njima istaknemo onu Johnnyja Casha, postaje nam to i jasnije. Možda su, prema vlastitim riječima, željeli pokvariti taj uspjeh kojeg im je bilo previše, ali svijet je u svojim očima vidio drukčije.
(Bojan Mandić, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Knjigu naručite na albumnadan.com uz 15% popusta koristeći kod KLFM15
Tracklist:
| 1. | “World in My Eyes” | ||
|---|---|---|---|
| 2. | “Sweetest Perfection” | ||
| 3. | “Personal Jesus” | ||
| 4. | “Halo” | ||
| 5. | “Waiting for the Night” |
| |
| 6. | “Enjoy the Silence” | ||
| 7. | “Policy of Truth” | ||
| 8. | “Blue Dress” | ||
| 9. | “Clean” |
autor: Ante Marković, 20/11/2024
Vezane objave
Arhiva
ELVIS COSTELLO / My Aim is True (1977)
Album nastao u 24 sata i za 2.000 funti. Tamo neke 1976. Snimljen u londonskom Highburry-u. Planeta zemlja je imala više od dva Elvisa.
WEEZER / Blue Album (1994)
Nezaboravne vatre iz knjige ‘Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati’
COWBOY JUNKIES / The Trinity Sesssion (1987.)
Prije 28 godina, poluanonimni je kanadski folk rock sastav Cowboy Junkies ušao u na jedan dan zakupljeni prostor crkve Sv. Trojstva (The Church of Holy Trinity) u Torontu, kako bi u prikladnoj akustičnoj atmosferi snimio svoj drugi album. Tog 27. studenog 1987. ništa nije upućivalo na činjenicu da će projekt radnog (i finalnog) naziva ‘The Trinity Session’ uskoro polučiti kultni status te postati jedan od ključnih katalizatora u renesansi glazbene ‘americane’. Također, bez obzira na neke pogrešne poteze benda u vidu suvišnog jubilarnog recikliranja vlastitog materijala (‘Trinity Revisited’, 2007.), ‘The Trinity Session’ i dalje ostaje skriveni dragulj folk rock glazbe, album koji ne blijedi, već prolaskom vremena samo dobija na vrijednosti i ljepoti.
