Ljubav i Moda je bila ploča osvježenja u novovalnom vakuumu ponavljanja šablona i ideja, štoviše, žanrovski je pripadala nekom davno smirenom Novom valu, zvuku 50-ih i 60-ih, a osim toga dolazila je sa juga, ˝sa okusom mora i soli˝. Možda je i dobro da je producentsku palicu držao (novovalni) Ivan Piko Stančić jer savršena ispleglanost snimke i zvuka nije, još uvijek, nešto na što je publika bila navikla na živim svirkama Đavola od 1984.g. kada su oformljeni pod tim imenom. Bio je to sirovi, ˝zvuk sa mudima˝, bez klavijature, a sa saksofonom, sličan zvuku Narodnog Blaga, pratećeg benda Marinka Fon Biškića, a ako se podsjećamo splitske scene te 1983./84., ne zaboravimo i Kineski zid, Tužne uši (Abortus), Vojnici olovnih nogu (Mea Culpa), . . .
Ideja o glazbenom, stilskom i vizualnom pravcu kojem će stremiti Đavoli došla je od Roberta Ćalete – Čarlija; njihova menadžera, tekstopisca i osobnog ˝đavoljeg˝ gurua, uvijek nasmijanog Marinka Fon Biškića te ˝privremenog pjevača˝ Nenada Belana – Nene. Da je sudbina htjela drukčije danas bi se Đavoli zvali Marinko i galebi asfalta, ali Marinko je te 1984.g. otišao u Zagreb što je za vrijeme snimanja albuma bila iznimna činjenica u hladnom i snijegovitom Zagrebu. Inače, ime Đavoli je došlo od naslova pjesme Diavoli, talijanskog emigranta u Belgiju, Rocca Granate kao i činjenice da je prepjev iste bio standard koncertne set liste Đavola.
U tadašnjem Jugotonu, kao što i Mišo Kovač – Mate potvrđuje, sve se vrtilo oko tiraže, a ploče ste mogli naći i na stalaži uz usisivač i cjedilo ako je bilo potražnje, ne uvijek i zasluženo. Koja će se ploča snimiti, osim glavnog urednika, uvelike je ovisilo i o rukovoditeljima odjela prodaje i ekonomije i drugih ogranaka. Sreća je bila u činjenici što se Siniša Škarica, baš u to vrijeme, bavio naslijeđima Matta Collinsa, Bijelih Strijela, Crvenih Koralja i drugih te mu je Čarli donio snimku Đavola sa sličnim retro zvukom kao naručenu ˝novitadu˝ pa je bilo sasvim logično da se potrudio i založio za nju kod nabrojanih (ne)glazbenih odlučitelja. Kao opći rezultat upornosti i strpljenja 1985.g. snimljen je promotivni EP Mjesečina nad getom sa četiri pjesme nakon kojega slijedi nastup u TV emisiji Stereovizija te potom Ljubav i moda.
Prije 20 godina, pred svojom punoljetnosti, zasigurno, ne bih javno priznao kako je ploča Ljubav i moda, vokalno-instrumentalnog sastava Đavoli, iz 1986.g., od neprocjenjive glazbene vrijednosti, kako za vrijeme koje je obilježila, tako i za godine koje su slijedile. Tako utiho obožavana Ljubav i moda je ˝sačuvana i pažena˝ i nakon vlastitih 30 godina ostarjela je sa stilom i smislom.
Osim ploče Ljubav i moda, planirani smo poslušati i demo snimke iz 1984. kao i prvi EP, a sve kako bi zaokružili početak karijere Đavola od 1984. do 1986.g.
A/ Đavoli trio 1984. (demo) aranžmani: Đavoli (ljubaznošću Nene Belana) (kvaliteta snimaka su ˝maksimum mogućnosti˝ s proba 1984./Split)
1. Tako lijepa (R. Granata – P. Sam / Đ. Marjanović) 2. Đavoli (G. Zoles / A. Subota) 3. Volim te draga (P. Spector / J. Barry / E. Greenwick / N. Belan) 4. Reci mi ljubavi (N. Belan) 5. Tako je volim (Ramones / N. Belan)
• bas – Dragiša Mandić • bubnjevi – Željko Hajsok • gitara i vokal – Neno Belan
B/ EP Mjesečina nad getom 1985.
A1. Kucaj opet (Keep a knockin´) (R. Penniman / N. Belan) A2. Zvuci ulice (N. Belan / R. Ćaleta Čarli) B1. Nebo vraća osmjehe (N. Belan / R. Ćaleta Čarli) B2. Večeras (pusti me) (N. Belan)
• alt sax – Truba • bas – Panda • bubnjevi – Grizli • gitara i vokal – Neno Belan • producenti – R. Belan (B1, B2), Jappa (A1, A2)
Tako to biva kad škot reggae piva. Jedan od najboljih albuma te davne 1997. ali i dugo godina nakon ostaje jedna divna glazbena uspomena i nalazi svoje zasluženo mjesto u ovim našim, osobnim, ladicama koje dijelimo sa vama.
Nedavno je reizdavanje albuma ‘The Queen is Dead’ The Smithsa povod ovotjednom izboru rubrike Nezaboravne Vatre. Svi sa imalo glazbenog znanja će reći – sa punim pravom!
90-e su bile godine kad je scena pisala fanzine, izrađivala flyere, organizirala koncerte (ne baš uvijek solidnih zvučnih performansi), brusila žice i kože, odgovarala britko i dogovorala točno, bez protetskih pomagala komunikacije. Čovjek sa pončom, Oleg Berić, basist prve postave No Commenta, čovjek koji i danas svira i promišlja mudrije i iskusnije, bio je logičan i, usudili bi se reći, jedini izbor za predstavljanje Nezaboravne vatre: Fugazi – Repeater.