
THE DAMNED / Machine Gun Etiquette (1979.)
No more getting pushed around second time around Back to haunt you with our sound second time around Za razliku…
Uslijed neočekivanih, mogli bi kazati i tragičnih okolnosti, ovom je prigodom izmijenjen koncept “Nezaboravnih vatri”, izdanja u kojem emitiramo određeni značajni, odnosno kultni album po izboru jednog od nas iz bratstva/sestrinstva KLFM. Stoga je ovom prilikom svaki pripadnik kolektiva odabrao jednu skladbu dragog nam pokojnika, napisao nekoliko riječi o istoj, a pjesme su na koncu formirale svojevrsnu kompilaciju. Kako bi opus Davida Bowiea zvučao da je sažet voljom KLFM-ovaca, poslušajte ovoga četvrtka i nedjelje u 15.00 h
Uslijed neočekivanih, mogli bi kazati i tragičnih okolnosti, ovom je prigodom izmijenjen koncept “Nezaboravnih vatri”, izdanja u kojem emitiramo određeni značajni, odnosno kultni album po izboru jednog od nas iz bratstva/sestrinstva KLFM. Stoga je ovom prilikom svaki pripadnik kolektiva odabrao jednu skladbu dragog nam pokojnika, napisao nekoliko riječi o istoj, a pjesme su na koncu formirale svojevrsnu kompilaciju. Kako bi opus Davida Bowiea zvučao da je sažet voljom KLFM-ovaca, poslušajte ovoga četvrtka i nedjelje u 15.00 h
Stay, izvrsna stvar s izvrsnog Station to Station. Iako je album dosta cjelovit ova se stvar ipak ističe, za mene. Uravnotežena kombinacija funka, soula, afro ritma. Kroz jebeni nabrijavajuči uvodni rif, dvije električne gitare se nadopunjuju izvrsnim funk rifom i psihodelijom koje idu po kičmi debelog groovy basa i dva seta bubnjeva; bongosa i klasičnog rock bubnja. Vrlo ritmičan i svjež uradak kojeg ipak prožima blaga melankolija teksta. Tekst govori o nečem što mi se čini da razumijem. Na nekako vesel način je izražena ljudska glupa nemogućnost, ograničenost koja je dio nas. Jebat ga, idemo dalje dok stvar ludo piči i razigrava se.
ZDESLAV BENZON – Always Crashing in the Same Car (1976.)
Always Crashing in the Same Car. Bilo mi se vrlo teško odlučiti između ove, Moonage Daydream i Girl Loves Me s novog albuma. No, Always Crashing in the same Car je s meni najdražeg Bowievog albuma Low, i u osnovi je čisto Ballardovska stvar. Osim toga, to je jedna od stvari koje spajaju starog glam Bowiea i novog, postpunk Bowiea. I to je inovativni Bowie s pop senzibilitetom, dodirnut Enoom u pravoj mjeri, tako da pjesma i danas zvuči suvremeno.
ANTE FRANKIĆ – Lady Grinning Soul (1973.)
Od tog razmetanja klavirom na samom početku do reketanja gitarskim feedbackom na kraju ovo je stvar koju bi vanzemaljcu ili ignorantu pustio da proba skužit zašto je Bowie Bog. Genijalnost te bondovske melodije, raskošan Davidov vokal i produkcija kojoj nimalo ne smeta sredovječnost, čine Lady Grinning Soul najoosobnije voljenom… Njegovom.
GORAN OZRETIĆ – Heroes (1977.)
Baš se nekako mislim što uopće napisati, na trenutke mi dođe da se raspišem, na trenutke da ne napišem ni slova.
Možda ipak da barem objasnim zašto Heroes pa vjerovatno jer je među prvim pjesmama što ih uopće pamtim kada sam sa svega par godina pokvario prvi očev gramofon.
Vrtili su se doma Beatlesi, Johnnie Cash, John Lee Hooker, Gary Moore, Charlie Parker itd; ali On, On je uvijek imao neko posebno mjesto u očevoj fonoteci, a stvar Heroes sa istoimenog albuma zasigurno jedna od najčešće sviranih u našem domu.
Zašto još baš Heroes, pa jednostavno jer je jedna od onih pjesama za koje poželite da traju vječno.
VJERAN STOJANAC – Sons of the Silent Age (1977.)
Sons of the Silent Age jedina je skladba s albuma Heroes, tog ključnog, ‘drugog stavka Berlinske trilogije’ koja je kreirana smjerno i planirano. Ostale su kompozicije uglavnom nastajale kao rezultat improvizacija, ‘Zaobilaznih strategija’ Briana Enoa te uvijek spasonosne cut-up metode. U svakom slučaju, pjesma koja na različitim percepcijskim razinama govori o sterilnim prostorima narušenih dimenzija, o nuspojavama heroinskog odvikavanja te posebice o vječno prisutnoj fašističkoj prijetnji koja nikad u potpunosti ne jenjava već samo oscilira (ne zaboravimo kako je Bowie tijekom sedamdesetih bio poprilično fasciniran okultnom stranom nacionalsocijalizma) nedvojbeno je nastala praćenjem nejasnog, sluzavog traga J.G. Ballarda i Williama S. Burroughsa.
Sons of the silent age
Stand on platforms
Blank looks and note books
Sit in back rows
Of city limits
Što još reći? Monstrumi u fazi hibernacije. Nevidljivi koraci odjekuju u polumraku hodnika na sedamnaestom katu derutnog stambenog bloka. Stropne svjetiljke u cilindričnim oklopima od mliječnog stakla – uglavnom pregorena skladišta kompostirajućih muha. Zujanje lifta i skrivenih električnih instalacija. Mjesec koji prosijava kroz razbijeno armirano staklo. Jednog ćeš dana platiti za sve, iako će se čin osvete odvijati tek u tišini pogleda.
DASEN PETRIĆ – Changes (1971.)
Heraklit kaže da ništa nije trajno osim promjene. Promjena je srećom trajna i trajat će vječno, bilo bi je šteta izgubiti.
IVAN POLJIČANIN – Five Years (1972.)
Five Years je pjesma s kojom započinje album The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars. Početak ili kraj!? Priča o ljudskoj prirodi svjesnoj kraja koji dolazi za pet godina: dinamična, nepredvidiva i vatrometna. Poput djeteta je, koje žarko želi nešto što ne može dobiti: kmeči, moli, dosađuje i onda negdje pred finale željeno i dobiva, a u glazbenom smislu doživljavate sve ono zbog čega rock jest ili bi trebao biti.
DINO MARELIĆ – Shake It (1982.)
Dovoljno je poslušati ovu (naoko) najnebitniju B stranu China Woman singla i zadnju numeru sa Let’s Dance remek djela da bi se shvatilo koliki je David bogomdani talent (kao izvođač i kao autor) i koliko je svjetlosnih godina bio ispred, pa… i svih ostalih. Iako se njegova zvijezda ugasila prije nekoliko dana, Davidova djela i nasljeđe trajat ce vječno. Stoga ne tugujmo previše, slavimo Njegovo visočanstvo Bowiea i Njeno veličanstvo glazbu kao da se ništa dogodilo
nije, jer:
We’re the kind of people who can shake it if we’re feeling blue,
When I’m feeling disconnected well I sure know what to do,
Shake it, baby.
IVICA MITROVIĆ – Cat People (Putting Out Fire) (1982.)
Prilično neuvjerljiv Schraderov “provokativni” erotski triler iz 1982. godine nadživio je sjajan soundtrack velikog Giorgia Morodera. Međutim, teško da bi se to dogodilo da nije Schrader pozvao Bowiea, koji je napisao tekst za naslovu stvar Cat People (Putting Out Fire). Nažalost, ovo je ostala jedina suradnja ova dva majstora, 6 minuta i 41 sekunda briljatnog popa osamdesetih, s okusom novog romantizma i baroknih darkerskih početaka 80-tih. Vrijedilo je izdržati Schraderov “art”, fascinaciju Nastassjom Kinski i dim cigareta kina “Central” te se
naježiti s Bowieom i Moroderom u odjavnoj špici.
LANA BEOVIĆ – Ashes to Ashes (1980.)
Užasno težak posao, odlučit se za jednu njegovu najdražu stvar kad ih je toliko puno imalo utjecaj na tebe. Ja sam uz Bowieja uistinu odrastala zahvaljujući mami koja je njegov veliki fan (odbijam reći “bila”). Plesanje uz cijele albume tokom osnovne škole i zajedničko gledanje koncerata koje još uvijek imamo negdje snimljene na kazetama, po tome ću pamtiti Davida Bowieja.
Ashes to ashes se uvijek pjevalo kući, isto kao i tijekom fakulteta po birtijama i parkovima s raznim ljudima, što je pokazatelj kakav utjecaj ima Bowiejev bezvremenski izričaj. I uvijek će mi uspjeti izmamiti osmijeh na lice. Mislim da bi i on htio da ga se tako sjećamo.
ANTE MARKOVIĆ – Life on Mars? (1971.)
… zbog progresije akorda, kretanja melodije i zbog teksta, naravno. Bowie je pao s Marsa.
MAJA KARAČIĆ – Rebel Rebel (1974.)
Pujanke, osam ujutro. Sivo nebo, pljusak, voda se slijeva niz ulicu dok gacam uzbrdo. Zvuk potpetica pomiješan sa šumom kiše, i Bowie. Sedmica, nacrti, tablice. We like dancing and we look divine, kvragu. Kiša po kosi i haljini, i Bowie.
IVAN BANDIĆ – Time (1973.)
Iste godine kada je izašao i Pink Floydov Time kroz veo Ludog Momka (A Lad Insane) proizašlo je mnogo osobnije shvaćanje Vremena. Ta nemilosrdna igra vremena sa životima – među ostalom i Bowievim – promatrana je kao djelo zlatne mladeži britanskih 70ih. Vrijeme kao razvratnik, kao vođa čopora, ali i kao nemilosrdan neprijatelj koji je Bowiea odvojio od mnogih mu dragih prijatelja.
Time – In Quaaludes and red wine Demanding Billy Dolls
And other friends of mine
Take your time
A Vrijeme je i samo sviralo glazbenu uvertiru na B strani albuma, pokazujući se kroz jazzovski klavir u maniri njuorlinksog teksaša. Predivna simfonija koja slijedi je Bowiev odgovor na zlokobnu srž Vremena. Nažalost i njega je sustiglo.
MARIO RAGUŽ – Space Oddity (1969.)
Space Oddity je jedna od onih stvari koje sam prve naučio svirati na gitari. Poseban je osjećaj po prvi puta nekako jedva iskopirati jednu takvu veličinu.
Sve bi krenulo dobro do “two, one, lift off”, a onda drama, pucanje glasa, plesanje po sobi i neka neobjašnjiva sreća.
Zvijezde nakon odlaska gospodina Bowiea sigurno izgledaju drugačije, ali mi ga i dalje čujemo, kao što će ga čuti i mnoge generacije iza nas.
autor: Vjeran Stojanac, 14/01/2016
Arhiva
No more getting pushed around second time around Back to haunt you with our sound second time around Za razliku…
Album “Transistor Radio” M. Warda iz 2005. jest šarolik, nostalgičan i emocijama nabijen uradak koji vjerno preslikava atmosferu jednog zaboravljenog vremena; razdoblja kada su zanesenjaci noćima bdjeli uz male tranzistorske prijemnike hvatajući signale kako legalnih, tako i piratskih radio postaja u potrazi za pjesmama uz koje će otploviti iz šture stvarnosti u nekakav bolji, alternativni svijet. Treba li tražiti bolji izbor za ovotjedno izdanje “Nezaboravnih vatri”?
playlist