KLFM

Broadchurch: ‘murder mystery’ za novi milenij!

 

Kada je četvrtog ožujka 2013. Na kanalu ITV započelo emitiranje osmodjelne televizijske drame Broadchurch, malo je tko mogao predvidjeti razmjere popularnosti koju će ista uskoro deseći. No, stvari su se počele odvijati nepredvidivim tokom: brojna je sljedba regrutirana već nakon odgledane prve epizode, a približavanjem završetka emitiranja se već može govoriti o kultnom statusu Broadchurcha. Glasine o neobičnoj seriji koja se tek na površinskoj razini može razmatrati kao kriminalistička drama se vrlo brzo šire diljem svijeta, dosezajući i ove krajeve. Srećom, domaći se RTL ovoga puta pokazao začudo hitrim, pa su Hrvati ovu izvrsnu seriju mogli pogledati već početkom tekućeg ljeta, primjerice prije Amerikanaca (poredbe radi, BBC America je sa emitiranjem započeo relativno nedavno, sedmog kolovoza).

Istina, čitav je taj zanos izazvao i određene negativne reakcije, no to je očekivana posljedica kada je riječ o britanskim dramskim serijama – gledatelji ih ili vole ili uopće ne podnose, a vrlo rijetko zauzimaju nekakav središnji, neutralni stav. Razlog takvoj polarizaciji leži u desetljećima televizijske prošlosti, odnosno u samom pristupu nastanku takvih serijala. Za razliku od preproduciranih američkih uradaka kod kojih su svi detalji dotjerani do savršenstva, a vizualni i slušni prijem praktički lišeni bilo kakvih pozadinskih ‘rupa’, britanski je model zadržao razuman kontakt sa stvarnošću. Pri snimanju se preferira studijska kamera nauštrb filmske, tako da scene uglavnom djeluju strogo i svakodnevno, dok se šupljine kakve nameće stvarnost vrlo rijetko dotjeruju. Takvi su elementi neizbježni u BBC-jevoj produkciji između šezdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, no u određenoj su mjeri preživjeli do današnjih dana. Moglo bi se kazati – srećom!

Takva je priča i sa Broadchurchom, koji je unatoč izvrsnoj produkcji karakterističnoj i za ostale otočne novomilenijske uradke zadržao neke temeljne odlike klasične britanske televizijske drame, i upravo mu takva na prvi pogled nespojiva sprega tradicionalnog i modernističkog, odnosno tipično engleskog i neizbježno globalnog pruža taj neodoljivi šarm i odmjerenu dozu mistike.

David Tennant i Olivia Colman kao istražiteljski par Hardy i Miller; ključni likovi serijala.

Treba li Broadchurch tretirati kao izdvojeni fenomen? Nipošto ne. Britanska produkcija televizijskih serija već neko vrijeme pokazuje uzlazni kvalitativni trend, svejedno je li riječ o relativno skupim programima koji nastaju pod okriljem BBC-ja, ili pak uradcima iza kojih stoje neke od manjih kompanija, primjerice ITV ili Channel 4, a zanimljivo je da se iza nezanemarivog broja takvih serija krije uglavnom ista skupina producenata, scenarista i redatelja, dakle upravo onih mladih snaga koje su početkom milenija ubrizgale svježu krv u tadašnju učmalu i predvidljivu televizijsku ponudu. Ne treba zanemariti ni utjecaj ekspanzije skandinavskog ‘murder mysteryja’ koji je zadnjih godina itekako prisutan – uostalom, bacite li pogled na izloge knjižara ili na tjedne televizijske  rasporede, velika je šansa da ćete naići na neki od pripadnih naslova, odnosno ekranizaciju istog.

No, u čemu dakle leži draž ovog serijala koji je uspio očarati čak i djelove gledateljstva nesklone kriminalističkom žanru?

U prvom redu, Broadchurch nipošto ne treba promatrati u svjetlu klasične britanske detektivske serije, kakva je primjerice već poslovična Misdomer Murders. Neke poveznice između ova dva naslova definitivno postoje; u prvom redu zločin koji će dovesti do bujanja sjemena sumnjičavosti, te tako narušiti idilične odnose u gotovo pastoralnoj idili engleske provinicje. No, dok je Midsomer štancan po dokazanom predlošku koji ujedinjuje georgijanski štih romana Agathe Christie i crno-bijeli svijet poslijeratnih egzistencijalističkih istražitelja poput škotskog Inspektora Taggarta, Broadchurch najvećim dijelom počiva na sasvim drukčijim temeljima.

Maleni idilični gradić koji je zvjerskim ubojstvom jedanaestogodišnjeg dječaka izbačen iz rutinske uljuljkanosti svakodnevnice – svi su potencijalni krivci! Fotomontaža je posuđena od uglednog Telegrapha – nadam se da se neće ljutiti!

Najuočljivija razlika leži u elementima misterije koja u pojedinim trenucima gubi prefiks ‘krimi’, te posebno u uspješno primjenjenom konceptu psihološke drame. Scenarist Chris Chibnall je uspješno realizirao ne baš jednostavan zadatak održavanja napete i mistične atmosfere tijekom trajanja svih osam nastavaka, opravdavši ukazano povjerenje, mada niti u jednom trenutku nije vidljivo referirao na određene američke uzore čiji utjecaji neće umaći iskusnijem gledatelju. Konkretno, riječ je o dvije kultne serije sa početka devedesetih; Twin Peaks i The -X- Files.

Po povratku sa odmora, narednica Ellie Miller (Olivia Colman) doživljava neugodno iznenađenje – smijenjena je, odnsono degradirana sa mjesta glavne lokalne istražiteljice. Agent koji je odgovoran za takav tok stvari jest inspektor Alec Hardy (David Tennant), čiji premještaj iz londonske Metropolitan policije u idiličnu zabit Dorseta treba sagledati u vidu kaznene mjere po osobnom izboru, nakon skandala koji su obilježili neke njegove prethodne slučajeve.

Nagađanja poput ovog su tijekom prikazivanja serijala preplavila tiskane medije i blogove. Ne, nećemo Vam otkriti krivca!

Ovaj dolazak koincidira sa zločinom koji će iz temelja protresti mirne živote stanovnika gradića ‘u kojem se nikad ništa ne događa’. Upravo na dan Ellienog povratka na posao, na lokalnoj je plaži otkriveno mrtvo tijelo jedanaestogodišnjeg Dannyja Latimera, sina njezinih bliskih prijatelja. Sjena sumnje najednom prekriva obalni gradić, a dojučerašnji susjedi počinju jedni druge motriti preko oka – u nedostatku pravog motiva i opipljivih dokaza, svaki je stanovnik gradića mogući ubojica; bilo da je riječ o Jacku Marshallu (David Bradley), vlasniku lokalne prodavaonice novina za kojeg je ubijeni Danny radio kao raznosač, povučenoj mizantropkinji Susan Wright (Pauline Quirke), ili pak mladom svećeniku Paulu Coatesu (Arthur Darvill) kojemu ovaj tragični slučaj pruža idealnu pozadinu za širenje Božije riječi. Chibnall je ovoj šarolikoj zajednici pridodao i predstavnike medija, s kojima očito nema sretna iskustva: lokalni novinar Olly Stevens (Jonathan Bailey) je prikazan kao tipičan predstavnik struke, nevolja žedni senzacionalist koji se krije ispod nevinosti dječjeg lica, a slična aura žurnalističke neosjetljivosti prati još jedno novo lice u gradiću Broadchurch;  dopisnicu Daily Heralda Karen White (Vicky McClure) koja se neće libiti ni najnižih poteza, istovremeno se ulizujući obitelji žrtve, te prijeteći Alecu Hardyju mogućim objavljivanjem detalja iz spornog prethodnog slučaja. Naravno, tu je i čitav niz međusobno isprepletenih obitelji, među ostalima one ubojičine i žrtvine, a svi su likovi prikazani slojevito, katkad sa kontradiktornih, pa i isključivih točki gledišta – odličan primjer jest novinar Olly, čija ga želja za ispravkom počinjene greške, neoprezno objavljene informacije na twitteru zamalo iskupljuje u očima gledatelja, no riječ je o beskrupuloznoj osobi koja se u postizanju cilja ne libi ucjenjivanja vlastitih sugrađana, dok je njegovo zbližavanje sa Karen strogo profesionalne naravi, s ciljem bijega iz monotonije Broadchurcha i ostvarenja karijere u Daily Heraldu.

Zapamtite – mediji su zlo, a novinari stoka koja se neće libiti izvlačiti osobnu korist iz nečije nasilne smrti (ili vam barem u najmanju ruku ogaditi omiljeni koncertni show!)

Sve će ove  nedorečene situacije – a biti će ih više no što se može pretpostaviti –  samo pojačati opći osjećaj nelagode i straha, a čitav se razvoj događaja najbolje reflektira na relaciji između Ellie i Aleca, u čijem će se ispočetka strogo poslovnom odnosu uskoro pojaviti natruhe uvažavanja, razumijevanja, pa i prijateljstva.

Kreativni tim zaslužan za realizaciju ovog vrsnog djela nije nepoznanica onima koji zadnjih godina svjedoče renesansi britanskih televizijskih serija. Scenarij potpisuje već spomenuti Chris Chibnall (Doctor Who, Torchwood, Unted, Law & Order: UK), dok redateljski stolac dijele James Strong (Doctor Who, United, Torchwood, Hustle, Holby City) i Euros Lyn (Doctor Who, Life on Mars, Sherlock, Black Mirror). Navedenoj se glumačkoj ekipi uistinu ne može naći zamjerka – pored mlađih snaga u stvaralačkom naponu poput Davida Tennanta, Arthura Darvilla ili Andrewa Buchana (prva su dvojica poznata štovateljima Doctora Whoa, najdugovječnijeg britanskog SF serijala, dok potonji nosi naslovnu ulogu u Garrow’s Low), tu je i zvijezda Eastendersa Tanya Christine Franks, te Pauline Quirke (Birds of a Feather), David Bradley, Simon Rouse i drugi.

Fiktivni gradić Broadchurch, nominalno smješten na ikoničkoj jurskoj obali Dorseta utjelovljen je u nekoliko realnih lokacija. Pojedine su scene nastale u obližnjem West Bayju, čija je čuvena plaža poslužila i piscu Ianu McEwanu kao pozadina njegova predzadnjeg romana On Chesil Beach, mada je većina materijala snimljena u Clevedonu, turističkom gradiću na obali sjevernog Somerseta nedaleko Bristola.

Clevedon, gradić na obali bristolskog kanala je (uz West Bay u Dorsetu) poslužio kao pozornica za utjelovljenje ‘Broadchurcha’.

I dok se Broadchurch ovih dana uspješno prikazuje diljem svjetskih televizijskih mreža, novopečene štovatelje muče neka druga pitanja. Iako je ovaj osmodjelni serijal potpuna i zaokružena cjelina kojoj bi eventualna dosnimavanja novih epizoda tek pripomogla u degradaciji i komercijalizaciji, neki detalji nažalost upućuju na upravo takvu sudbinu. Primjerice, na odjavnoj se špici zadnje epizode može uočiti prijeteći natpis Broadchurch will return, dok američke televizijske kuće najavljuju svoju verziju ovog serijala, što baš i nije utješno – dovoljno se pritom prisjetiti sličnih pokušaja sa Life on Mars i Sherlockom, kao i nedavnog neslavnog filmskog ‘amerikaniziranja’ kultnog BBC-jevog serijala Edge of Darkness iz 1985.

No, takva nagađanja ostavimo budućnosti. Godina 2013. niti izdaleka nije protekla, a ako će se u ovoj domeni po nećemu pamtiti, onda će to biti ova prva sezona neponovljivog Broadchurcha.

Nadajmo se, i jedina!

 

Vjeran Stojanac