KLFM

50 godina Doctora Whoa

Doctor Who je najdugovječnija i vjerojatno najpoznatija televizijska serija u žanru znanstvene fantastike. Pažnju fanova privlači još od davne 1963., i to ne samo kroz TV formu, već i kroz strip, SF romane i razne druge medije. Zanimljivo je kako se titula najdugovječnije SF serije često nepravedno dodjeljuje Star Treku, iako je njegovo emitiranje započelo 1966., tri godine nakon emitiranja prve epizode Doctora Whoa.

Naslovna “špica” prve epizode serije, emitirane 23. studenoga 1963.

Izvorni serijal neprekidno se emitirao punih 26 sezona, od 1963. do 1989., kada je odlukom BBC-jevog vodstva zamrznut, iako je nastavio živjeti kroz radio-drame i romane. 1996. snima se film Doctor Who: Enemy Within. Uslijedila je osmogodišnja stanka koju je prekinuo scenarist i producent Russell T. Davies, pokrenuvši novu sezonu Doctora Who-a u produkciji velškog BBC-ja. Nova serija emitira se od proljeća 2005. i kraj joj se ne nazire. Mi Whoviani bi rekli srećom!

Priča o Doctoru Whou započinje sredinom 1963. odlukom šefa dramskog odjela BBC-a, Sydneyja Newmana, o pokretanju znanstvenofantastične serije obiteljsko-edukativnog karaktera. Iako takva ideja na prvi pogled djeluje dosta zahtjevno i komplicirano za realizaciju, ljudi s BBC-a su već imali iskustva sa sličnim projektima. Primjerice, deset godina ranije realizirana je znanstvenofantastična TV serija Quatermass Experiment koja se može smatrati pionirom žanra u svjetskim razmjerima, a samo je u pedesetima doživjela još dvije ‘sezone’.

Uz pomoć producentice Verity Lambert i scenarista Antonyja Coburna i C. E. Webbera, Newman je uspio ideju pretvoriti u stvarnost. U kasnim popodnevnim satima 23. studenog 1963. emitirana je prva epizoda Doctora Who-a, An Unearthly Child. Bio je to dan nakon atentata na predsjednika Kennedyja.

Ron Grainer, kompozitor naslovne melodije serije “Doctor Who”, na svojem radnom mjestu u BBC-ovom Radiophonic Workshopu. (Foto: BBC)

Za danas već legendarnu uvodnu špicu bez pretjerivanja bi se moglo reći kako je postavila kanone svoje vrste. Na crnoj se pozadini javlja svjetlosni stup koji se izvija, savija i ponire u sebe. Sve je to popraćeno sablasnom glazbenom temom kompozitora Rona Grainera čiju je izvornu kompoziciju Delia Derbyshire preradila koristeći magnetske trake spojene u loopove te oscilatore u BBC-ovom Radiophonic Workshopu.

Naslovni lik je od samog početka ogrnut velom tajnovitosti. Pred nama se ukazuje vremenski putnik u liku starijeg engleskog gospodina. Njegov vremenski stroj je nazvan TARDIS što je akronim od Time And Relative Dimensions In Space, a kamufliran je u plavu policijsku telefonsku govornicu, jednu od onih kakve su se koristile u Londonu pedesetih godina dvadesetog stoljeća. Ono što kod TARDIS-a zapanjuje jest činjenica da je iznutra veći nego izvana. U običnoj telefonskoj govornici skriven je cijeli splet prostorija, konzola i hodnika.

Početak priče

Priča započinje tako što dvoje nastavnika, Ian i Barbara, potajno prate petnaestogodišnju učenicu Susan Foreman kako bi s njenim djedom porazgovarali o školskim ocjenama i obvezama. Slijedeći je, dolaze do zapuštenog dvorišta na Totter’s Laneu u sjeverozapadnom Londonu. Između gomila metalnog i drvenog otpada stoji spomenuta govornica i Susan ulazi u nju. Barbara i Ian idu za njom i otkrivaju šokantnu konzolnu dvoranu TARDIS-a. Susan nije zemaljsko dijete, već unuka misterioznog Doctora. Dok ovo dvoje nastavnika budu boravili u TARDIS-u, on će uključiti vremeplov. Tako će započeti njihove zajedničke avanture u lutanju prostorom i vremenom.

Doctorovo vozilo jest TARDIS (Time And Relative Dimensions In Space), iznutra znatno veće no što se može naslutiti pogledom izvana. Iako se TARDIS može maskirati u bilo kakav objekt, ovaj Doctorov je zbog kvara na tzv. ‘kameleonskom spoju’ ostao zarobljen u formi policijske telefonske govornice, karaktersitične za Britaniju pedesetih gosina dvadesetog stoljeća. (Foto: BBC)

Vremenski stroj TARDIS i njegovu posadu putovi vode u najzabitije kutke prostora i vremena. Doctor i suputnici će posjetiti planet Zemlju u ključnim trenucima njene povijesti, primjerice stari Rim u vrijeme velikog požara, Francusku u doba Bartolomejske noći i nekoliko stoljeća kasnije u vrijeme Građanske revolucije, Kinu u trinaestom stoljeću kada je Marco Polo započeo trend trgovine s istokom, srednjevjekovnu Englesku, carstvo Azteka neposredno prije španjolske kolonizacije…

Ali upravo su putovanja beskrajnim svemirom ono što će Barbari i Ianu otvoriti oči i otkriti svijet neslućenih mogućnosti. Jedna od prvih avantura odvodi ih na naizgled napušteni planet Skaro u čijim se podzemnim hodnicima i dvoranama krije mutirana rasa destruktivnih polurobota Daleka.

Ova stvorenja, inače stvorena po uzoru na naciste, postaju Doctorovi arhetipski neprijatelji s kojima će se često susretati i odmjeravati snage. Daleci su postali sinonim za zlo i agresiju u svijetu znanstvene fantastike. Danas možda izgledaju nezgrapno, ali je njihova pojava sredinom šezdesetih sijala strah s TV ekrana. Ti su strojevi za ubijanje nalikovali na divovske soljenke ili kante za smeće na čijem se vrhu nalazi polukugla s teleskopskim okom, a nešto niže su postavljena dva ekstremiteta, vakuumska sisaljka i neka vrsta laserske puške.

Producentska je dosjetljivost, dakle, uz komponentu vremenskih putovanja naglasila i onu prostornu, odnosno svemirsku, a da ne bi sve ostalo na Dalecima proširen je krug intergalaktičkih negativaca. Tu su i kozmički osvajači Senzoriti (bliski rođaci rase Ood iz novog serijala), zatim ratničke amazonke Dravinke i divovski kukci Zarbi, kao i Cybermeni, nekad nalik ljudima, koji su u svrhu postizanja besmrtnosti počeli dijelove svojih tijela zamjenjivati sintetskim komponentama.

Prvu je inkarnaciju Doctora utjelovio William Hartnell, tada već u svojim šezdesetim godinama. Iako su njegova lutanja češće zahvaćala vrijeme, odnosno razne zemaljske povijesne događaje, on i njegovi suputnici su često susretali i arhetipske neprijatelje poput Daleka i Cybermena. Upravo će sukob s ovim potonjima Doctora stajati glave.

Upravo će okršaj sa Cybermenima Doctora stajati glave. Izmožden prevelikom dozom radijacije, on pada na pod Tardisa ali ne umire, već se pred očima zapanjenih suputnika regenerira i postaje ponovno ista osoba, no potpuno drukčijeg fizičkog izgleda. Takav je razvoj scenarija posljedica odluke glavnog glumca, Williama Hartnella (tada već u šezdesetima) da napusti serijal, primarno zbog zdravstvenih razloga. Prethodno su, istina, odlazili stari doktorovi suputnici, primjerice spomenuti Ian i Barbara, a na njihova mjesta su dolazili novi, ali je odlazak glavnog junaka ipak bio ozbiljniji slučaj.

Producenti su se našli pred dvojbom, pošto vjerojatno pri pokretanju serije nisu očekivali takav uspjeh koji će je prolongirati na nekoliko sezona (pa i dulje). Stoga ih je Hartnellov odlazak i više nego zatekao. Postojale su dakle dvije mogućnosti: ukinuti seriju ili na neki način zamijeniti glavnog junaka. Prevagnula je ova druga odluka i od 1966. Doctor Who se nastavlja snimati s Patrickom Throughtonom u naslovnoj ulozi.

Novi je Doctor bio potpuna suprotnost svojem prethodniku; znatno mlađi od njega, pomalo neozbiljni i razigrani svemirski lutalica. Throughton je seriji dao novi impuls živosti i sa svojim imidžem istovremeno i dandyja i znanstvenika postavio kanone po kojima će se ravnati njegovi nasljednici.

Učestala putovanja u zemaljsku prošlost zamjenjuju se lutanjima svemirskim dubinama. Naravno, i dalje su prisutni stari neprijatelji poput Daleka i Cybermena, ali se javljaju i neki novi, primjerice gmazoliki Ledeni Ratnici ili mehanički Yetiji.

Hartnella je naslijedio glumac Patrick Throughton. U njegovoj je izvedbi Doctor prikazan kao svemirski lutalica, s pomalo čudnim smislom za humor i običajem sviranja frule u svrhu koncentriranja. Također, prvi koristi ime John Smith, kao i čuveni zvučni odvijač (Sonic Screwdriver). Ova će Doctorova inkarnacija skončati odlukom Time Lordova, koji ga zbog uplitanja u tijekove povijesti kažnjavaju simboličkim progonom na Zemlju.

Sezone s Troughtonom kao (drugim) Doctorom znakovite su iz dva razloga. Prvi je uvođenje UNIT-a, što je akronim od United Nations Inteligence Taskforce. UNIT je vojno ustrojena organizacija čija je zadaća obrana Zemlje od eventualnih invazija vanzemaljaca, a Doctor surađuje s njima kao znanstveni asistent.

Drugi, mnogo važniji razlog je definiranje svemirske antropomorfne rase Gospodara vremena (Time Lords) s planete Gallifrey, inače naroda kojemu pripada i glavni lik. Time Lordsi se javljaju u posljednjoj epizodi s Throughtonom u naslovnoj ulozi i kažnjavaju Doctora zbog uplitanja u tijek povijesti na raznim planetama. U ovom slučaju kazna je onesposobljavanje TARDIS-a za putovanja, progon na Zemlju i, pogađate, opet regeneracija.

Naime, Throughton je igrao Doctora od 1966. do 1969. i više nije mogao podnijeti taj tempo koji ga je odvojio od glume u kazalištu i u drugim serijama te filmovima. Producenti su opet doskočili starom triku – regeneraciji, tako da od 1970. počinje teći serijal s novim glumcem u ulozi Doctora. Iz TARDIS-a, kojeg po prvi put vidimo u boji, izaći će Jon Pertwee.

Njegove će se avanture uglavnom odvijati u progonstvu na Zemlji gdje radi kao stručni savjetnik već spomenute agencije UNIT. Suradnja s UNIT-om bila je brak iz obostrane koristi. Agenciji je trebao stručnjak upućen u pitanja izvanzemaljskih civilizacija, dok je Doctor u znanstveno-tehnološkom okružju UNIT-a lakše mogao doći do potrebnih dijelova za popravak TARDIS-a.

Treći Doctor (Jon Pertwee) ujedno je i prvi u koloru. Većina će se njegovih avantura odvijati na Zemlji, gdje će usko surađivati s organizacijom UNIT (Unified Intelligence Taskforce). Zanimljiv spoj znanstvenika i dandyja, i to bitno više od svojeg prethodnika, sklon sarkazmu, i s nogama uvijek čvrsto na tlu. Ostati će upamćen i po brojnim vozilima koje je koristio, primjerice po vlastitoj lebdjelici (Hovercraftu), te automobilu oldtimeru kojeg je nazvao Bessy.

Treća je inkarnacija Doctora djelovala autoritativno, ali uz već uobičajenu dozu dandyzma. Baršunska odijela, satenske košulje i staromodni automobil nazvan Bessie samo su dio njegove naglašene bonvivanske osobnosti.

Očekivano, stari neprijatelji i dalje ostaju u blizini, ali javljaju se i novi, poput Silurijanaca, Sontarijanaca i Sea-Devilsa. Ipak, najvažnija novost je pojavljivanje arhetipskog negativca, možemo reći Doctorovog antagonista, poprilično nepouzdane i zle spodobe poznate pod imenom Master.

Master je također pripadnik rase Time Lordova i, kao i Doctor, svojevrsni odmetnik od svojeg naroda. Prevelike ambicije, kao što je to već pravilo, dovode do deformacije osobnosti i Doctorov najbolji prijatelj iz djetinjstva postaje njegov najljući neprijatelj. Ovaj će se lik provlačiti i kroz kasnije sezone, nakon što Jon Pertwee napusti seriju.

Dolazak ‘arhetipskog’ Doctora Whoa

Od 1974. godine Doctora u njegovoj četvrtoj inkarnaciji glumi legendarni Tom Baker. Za većinu ljudi upravo će njegov lik ostati u najdubljem sjećanju kao onaj arhetipski Doctor Who. Određenu krutost svojih prethodnika Baker je ublažio svojom bohemskom, otkačenom i ležernom, ali i potpuno alienskom pojavom.

Bakera su opisivali kao kombinaciju Herberta Georgea Wellsa i Oscara Wildea. Visok i kovrčave kose, svoju je osobnost upotpunjavao ofucanim kaputom, šeširom širokog oboda i enormno dugim šarenim šalom. Njegov izraženi smisao za humor, kojeg nije gubio ni u najcrnjim situacijama, ostati će upamćen kao njegov najistaknutiji zaštitni znak. Baker, odnosno četvrta inkarnacija Doctora, bio je misterij kako za prijatelje, tako i za neprijatelje. U situaciji kada mu život visi o glavi, znao bi protivnika počastiti ironičnim komentarom te jednim od gumenih žele-bombona koje je uvijek nosio u kesici u džepu kaputa.

Većina izvornih fanova pojam Doctora povezuje upravo s uprizorenjem Toma Bakera, i to ne samo zbog zasad nadužeg staža (1974. – 1981.), već i njegove specifične osobnosti. Odjeven u obavezni kaput i šešir, s šalom dugim četiri metra, odavao je boemsku pojavu iza koje se krio mistični i pomalo cinični vanzemaljac, u mislima miljama udaljen od svojih ljudskih suputnika. Četvrti će Doctorov život skončati u antologijskoj borbi s vječnim neprijateljem Masterom, pri padu sa stubišta radio teleskopa.

No, već ste se navikli – Doctor nije jedini zaštitni znak serijala, pošto su tu i njegovi suputnici i suputnice. Upravo su njegove asistentice ostavile najviše traga; primjerice svemirska amazonka Leela (postoje glasine da je krštena po tada aktualnoj palestinskoj teroristkinji Leili Khaled) po kojoj će kasnije Matt Groening nazvati onu privlačnu jednooku djevojku iz Futurame, te posebno novinarka Sarah Jane Smith koja je u seriji ostala pune četiri godine i koja će se vratiti u trećoj epizodi druge sezone obnovljenog serijala (2005.), a nedugo potom dobiti i vlastiti show u vidu spin-offa, Adventures of Sarah Jane Smith.

U vrijeme Toma Bakera Doctor Who je postigao najveću popularnost. Krajem sedamdesetih broj gledatelja je u Britaniji dosegao brojke koje su se izražavale u desecima milijuna, a serija se počela prikazivati na svim kontinetima.

Tom Baker će ostati najduže u serijalu, punih sedam sezona tijekom kojih će snimiti više od 160 epizoda. Glumcima koji su ga zamijenili u ulozi Doctora ostavio je sjajan putokaz, ali i ogroman teret svoje osobnosti. Poslije njegovog odlaska više ništa neće biti isto. Tijekom osamdesetih još su se tri glumaca pojavila u ulozi Doctora Who-a, ali je Bakerov pečat očito bio predubok, tako da su se i likovi i producenti još godinama borili s njegovim duhom.

Baker seriju napušta sredinom 1981., u ne baš optimističnom razdoblju. Štrajkovi, nezaposlenost i rasni neredi postaju svakodnevica tačerijanske Britanije, a takav se slijed događaja definitivno odražava i kroz sveukupnu BBC-jevu produkciju. Stoga je odlučeno da peta inkarnacija glavnog junaka serije sada već dovedene do razine nacionalnog kulta (i koja je stoga promatrana kao svojevrsni indikator stanja u zemlji) bude definitivno drugačiji od svojeg ciničnog, enigmatičnog i pomalo mračnog prethodnika.

Petu inkarnaciju Doctora tumači Peter Davison, a svojom je jednostavnošću i ljudskošću sušta suprotnost Tomu Bakeru, što se uočava i izborom njegove odjeće, svedene na jednostavno odijelo za kriket. Nakon smrti suputnika Adrica, postati će prilično sakrastičan i ciničan. Naizgled mu je nedostajalo odlučnosti svojih prethodnika, pa je dvojbe često rješavao bacanjem novčića.

Bakera je naslijedio Peter Davison. Jednostavan, miran i običan, bio je vjerojatno najljudskiji od svih likova koji su glumili Doctora – ponajviše čovjek, nimalo alien, potpuna suprotnost svojem prethodniku. Pred Peterom Davisonom očito nije bio lak zadatak. Trebalo se uživiti u ulogu koju je njegov prethodnik doslovno pretvorio u svoj brand te posebice u nacionalnu instituciju.

Davisonov se pristup temelji na jednostavnosti i neupadljivosti, moglo bi se reći običnosti – kao da peti Doctor želi poručiti kako je jedan od nas. Karakteristični kaput i šal svojeg prethodnika zamijenio je običnim odijelom za kriket. Humor je i dalje ostao među Doctorovim glavnim oružjima, no sada je znatno topliji, lišen ironije i sarkazma. Pojedinci će primijetiti kako su osamdesete, obilježene dolaskom Johna Nathana Turnera na čelo producentske ekipe, ublažile neka teška i neprimjerena pitanja, no to je tek privid jer upravo će sredinom osamdesetih biti snimljena i emitirana čitava sezona, The Trial of the Timelord, koja prilično složeno analizira događaje iz Doctorova života (spomenuto se suđenje odvija na Gallifreyju, a dijelom i u Matrixu, računalu koje posjeduje podatke iz života svih Time Lordova i sposobno je emulirati realnost).

I sljedeći, šesti po redu glumac koji se okušao u ovoj ulozi djeluje poprilčno ljudski. Colin Baker (kojeg ne treba brkati s Tomom) je agresivan i nametljiv i time u usporedbi s poprilično mirnim Davisonom predstavlja onu drugu stranu ljudske prirode. Nametljivost je najbolje prikazana njegovim skoro klaunskim kaputom jarkih šarenih boja, kao i kišobranom sličnog dizajna. Poprilično samouvjeren, Colin Baker je liku Doctora Whoa vratio nešto od one opipljive snage koju je imao početkom sedamdesetih, u vrijeme Jona Pertweeja, no zakuhao i neka nova pitanja, posebice odličnom glumom u spomenutom The Trial of the Timelord.

U ovom se utjelovljenju Doctor prikazuje kao osoba nagle naravi i katkad ishitrenih odluka, no u dubini ipak erudit. Ostavljao je dojam podvojene ličnosti; mirnog i druželjubivog sugovornika koji već u idućem trenutku može reagirati eksplozijom bijesa. Takvo je uostalom i njegovo donekle klaunovsko odijelo, sašiveno od asimetričnih šarenih dijelova.

Iako je riječ o karizmatičnoj osobi i jednom od najboljih utjelovljenja Doctora Who-a, Colin nije izdržao više od dvije sezone. Razlog tomu je velikim dijelom bila i nesigurnost u vezi nastavka snimanja serije, pošto su je određeni krugovi u BBC-ju pokušavali ugasiti još od odlaska njegova prezimenjaka Toma. No, BBC daje još jednu šansu naciji omiljenom serijalu. Krajem 1986. Colin Baker odlazi iz serije, a zamjenjuje ga Doctor u svojoj sedmoj inkarnaciji, u tumačenju Sylvestera McCoya (ukoliko pratite aktualni Jacksonov Hobbit, riječ je o istom glumcu koji u ovom spektaklu utjelovljuje čarobnjaka Radagasta).

Izgledalo je kako će McCoy vratiti naslovnom liku nešto od njegove enigmatičnosti, i to je radio na posve dobar način. Njegov kostim je možda izgledao kao kombinacija odjeće njegovih prethodnika, no bez obzira na površni dojam krpanja ostataka prošlosti bio je izraz jedne jake samosvijesti. Kombinirajući mističnost Toma Bakera, agresivnost Colina Bakera te po potrebi zamalo profesorsku odmjerenost, konačno je pronašao ravnotežu koja će biti presudna i u nedavno obnovljenom serijalu. Ponekad klaun, ponekad opasan protivnik, katkad znanstvenik zadubljen u svoje misli, a utjelovljen u liku dandyja iz više srednje klase, McCoy je bio onaj klasični, arhetipski Doctor Who, misteriozni putnik kroz vrijeme, dobar uzor svojim pratiljama i pratiteljima, istovremeno tipičan Englez ali i neuhvatljivi izvanzemaljac.

Posljednju, sedmu inkarnaciju Doctora u izvornom BBC-jevom serijalu tumači škotski glumac Sylvester McCoy. Kako izborom odjeće, tako i vlastitom prirodom djeluje kao hibrid pozitivnih, ali i onih manje dobrih osobina prethodnih inkarnacija. Ipak, ovaj je Doctor uspio savršeno izbalansirati racionalni znanstveni pristup Jona Pertweeja, mističnost Toma Bakera, agresivnost Colina Bakera, te profesorsku odmjerenost.

Nažalost, krajem 1989., nakon tri sezone, završava i McCoyeva era. Ovoga puta nije riječ o samovoljnom odlasku glavnog glumca kojeg će biti moguće zamijeniti novim, već o gašenju kompletne serije. Dugo najavljivana mogućnost nažalost je realizirana i nakon punih 26 godina, na samom pragu posljednjeg desetljeća XX. stoljeća prestaje emitiranje znanstvenofantastične serije Doctor Who.

Ipak, ovo nije bio definitivni kraj. Kult Doctora Whoa nastavio se kroz radio-drame, romane, stripove i slične medije, a 1996 je čak snimljen film u kojemu je glavnu ulogu igrao Paul McGann, mada nije, ponajviše zbog pretjerane doze ‘holivudizacije’, pronašao pravi put do srca brojnih štovatelja. Vrijeme je prolazilo, ali mit se nije gasio, već naprotiv!

Ponovno ‘oživljavanje’ Doctora Whoa

Tek je 2004. godine upornošću i voljom jednog entuzijasta s BBC-ja ponovno pokrenuta milijunima ne samo Britanaca, već i brojnim ljudima diljem svijeta omiljena, pa i kultna serija. Već spomenuti Russell T. Davies, uz pripomoć kvalitetnih scenarista i redatelja – ovdje je nužno naglasiti imena poput Marka Gattisa, Stevena Moffata, Eurosa Lyna i brojnih drugih – dobija potrebna sredstva te u okviru velškog BBC-a snima 13 epizoda koje su trebale poslužiti kao indikator te pokazati ima li obnovljeni serijal snage i potencijala pridobiti kako bivše fanove, tako i publiku sastavljenu od novostasalih generacija koje se izvornog serijala jedva sjećaju.

I tako dolazimo do dugo očekivanog reanimiranja serije Doctor Who. Neki su detalji odmah u startu obećavali – primjerice, Russell T. Davies koji nije bio nikakva nepoznanica, već naprotiv čovjek koji je već ostvario karijeru na BBC-ju kao autor i dramaturg serija poput Century Falls, Casanova, Dark Season i Second Coming. Imajući u vdu njegovo iskustvo (i pozitivni financijski saldo koji je pratio njegove tvorevine), BBC je bez puno premišljanja osigurao sredstva za nastavak snimanja.

Našavši se u nezahvalnoj ulozi devete Doctorove inkarnacije, prve u obnovljenom serijalu iz 2005., Christopher Eccleston je ‘probio led’ na lukav način: za outfit je odabrao tek jednostavnu majicu i kožnu jaknu, naglašavajući da bi drugačiji izbor skretao pažnju s Doctorove osobnosti. Napadna i humorom protkana želja za stalnim gibanjem, avanturom, u stvari je posljedica ‘Vremenskog rata’ u kojemu je uništen njegov rodni planet Gallifrey, zajedno s svim stanovnicima.

 

Našavši se u nezahvalnoj ulozi devete Doctorove inkarnacije, prve u obnovljenom serijalu iz 2005., Christopher Eccleston je ‘probio led’ na lukav način: za outfit je odabrao tek jednostavnu majicu i kožnu jaknu, naglašavajući da bi drugačiji izbor skretao pažnju s Doctorove osobnosti. Napadna i humorom protkana želja za stalnim gibanjem, avanturom, u stvari je posljedica ‘Vremenskog rata’ u kojemu je uništen njegov rodni planet Gallifrey, zajedno s svim stanovnicima.

Svejedno, Rusell T. Davies se našao pred dvojbom: poštovati kanone starog serijala ili dati sebi dovoljno autorske slobode za nešto novo. Prevagnulo je ovo drugo i novi Doctor Who je imao barem po strukturi drukčiji oblik. Umjesto nekoliko povezanih epizoda od 25 minuta, prešlo se na koncepciju 45-minutnih epizoda od kojih je svaka bila zasebna priča, a eventualno su se neke radnje protezale na dvije epizode. Također, novi serijal nije bio low budget project poput prethodnika, već kvalitetno produciran i snimljen uradak. Pažnja je posebno usmjerena na vizualne efekte i kompjutersku animaciju a da to nije išlo na štetu priče, kako to obično biva u sličnim situacijama.

Devetu inkarnaciju Doctora igrao je tada već proslavljeni glumac Christopher Eccleston, poznat po ulogama u filmovima Existenz i Shallow Grave. Za razliku od svojih prethodnika, Eccleston nije izabrao nekakvu upečatljivu odjeću. Njegov se kostim sastojao od najobičnijeg kožnog kaputa. Kako je sam glumac naveo, tako je svojevoljno postupio kako bi naglasio Doctorovu osobnost.

Emitiranje novog serijala započelo je u ožujku 2005. Već je prva epizoda pokazala kako novi Doctor Who ima snagu i upečatljivost starog serijala. Rose, mladu prodavačicu u jednom londonskom dućanu, slučajni susret s Doctorom spašava od oživjelih plastičnih lutki i pretvara je u njegovu novu suputnicu. Lutajući prostorom i vremenom, Rose i Doctor će susresti stare neprijatelje poput Daleka, vidjeti kraj planeta Zemlje u sunčevoj eksploziji u petmilijuntoj godini nove ere, posjetiti London u vrijeme blitz-a, spriječiti invaziju vanzemaljaca Slitheena na Zemlju, susresti Charlesa Dickensa te uništiti plinovite parazite zvane Gelth koji lutaju svemirom tražeći tijela domaćina za nastavak svoje rase.

Uskrsli je serijal postigao rekordnu gledanost od petnaest milijuna gledatelja i vratio Doctora Whoa u sam vrh popularnosti. No, krajem sezone Christopher Eccleston napušta seriju, shvativši kako jedan projekt poput Doctora Whoa, koji je doveden do britanske nacionalne institucije, može lako uništiti njegovu karijeru i doživotno ga vezati uz taj lik. Zamjena je nađena u vidu izvrsnog glumca Davida Tennanta koji je i prije surađivao s producentom Russellom T. Daviesom.

David Tennant zamjenjuje Ecclestona nakon tek jedne odigrane sezone, no njegovo će tumačenje desete Doctorove inkarnacije steći iznimnu popularnost. Naizgled opušten i sklon šaljivim razglabanjima, postajao je opasan i agresivan neprijatelj, posebice u trenucima kad bi njegove suputnice (ili čitavo čovječanstvo) našli u smrtnoj opasnosti. Uz Toma Bakera, vjerojatno najpopularniji tumač Doctora (kliknite na sliku za veću rezoluciju

David Tennant je liku Doctora Whoa vratio mračni šarm jednog Toma Bakera, obojivši seriju svojim britkim humorom i markantnom pojavom. Zahvaljujući njemu te autoru novog koncepta serije, Russellu T. Daviesu, sezona 2005./06. vjerojatno je bila najbolja i najgledanija dotad, nadmašivši čak i prethodnu.

Ovdje je potrebno rasvijetliti neke nejasnoće oko rasporeda i termina emitiranja. Davies je zadržao godinama korišten, logičan model koji podrazumijeva jednu sezonu godišnje, s time da se epizode prikazuju jednom tjedno kroz određeni dio godine. To što emitiranje druge sezone obnovljenog serijala također započinje 2005. posljedica je dodavanja posebnih epizoda, tzv. specijala. Tako je na Božić 2005. BBC prikazao Christmas Invasion koja je poslužila kao ‘most’ između devete i desete inkarnacije Doctora te najavila ostatak druge sezone koji će biti emitiran između Uskrsa i konca lipnja 2006. Ovakav se obrazac koristi i danas, uz izuzetak četiri epizode smještene između Božića 2008. i Nove godine 2010., o čemu će još biti riječi.

Davies je okupio neke od ponajboljih britanskih dramaturga i scenarista za potrebe obnovljenog serijala. Pored njega, autorstva novih epizoda potpisuju i Mark Gattis, jedan od tvoraca kultne serije The League of Gentlemen, te Steven Moffat. Radnja više nije strogo koncipirana kao u izvornom serijalu, već se dopuštaju krupniji iskoraci. Primjerice, u epizodi Love and Monsters težište radnje postavljeno je na Eltona, adolescenta fasciniranog Doctorom, dok se sami Rose i Doctor pojavljuju tek u uvodnim i završnim scenama. Također, ta je epizoda većim dijelom snimana u obliku Eltonove ispovijesti video-kameri. Radnja epizode Girl in the Fireplace smještena je u vremenskom procjepu između napuštenog svemirskog broda i francuskog dvora u vrijeme madame Pompadour, a Rise of the Cybermen i Age of Steel zbivaju se u Londonu u paralelnom svemiru čijim nebom plove cepelini i koji pomalo podsjeća na steampunk svijet djevojčice Lyre iz romana His Dark Materials pisca Philipa Pullmana. U jednoj od epizoda vraća se čak i stara Doctorova kompanjonka iz vremena Jona Perweeja i Toma Bakera, Sarah Jane Smith (Elisabeth Sladen). Istina, samo u jednoj epizodi, ali bilo je efektno.

Za konac su ostavljene dvije spektakularne epizode, Army of Ghosts i Doomsday u kojima se Daleci vraćaju kako bi kolonizirali Zemlju, otvorivši pritom procjepe između paralelnih svjetova, a da party bude potpun prate ih i Cybermeni. Zanimljivo, sezona završava tako što Rose, nakon što spasi Zemlju, bude zauvijek izolirana u paralelnom svijetu bez mogućnosti da se više ikada susretne s Doctorom. Ovaj završetak je vjerojatno još jedna referenca na prije spominjani Pullmanov roman His Dark Materials.

Inače, kroz drugu je sezonu Davies kontinuirano provlačio pojam Torchwood, slično kao i Bad Wolf u prvoj, a značenja obaju pojmova se nekom čudnom, whovianskom logikom otkrivaju sama po sebi, u trenutku kada to najmanje očekujete. Uostalom, dio će odgonetke pružiti pojava serije Torchwood gdje glavnu rolu nosi Captain Jack, naizgled sporedan lik iz prve dvije obnovljene sezone (a pokazat će se, i puno više od toga).

Fenomen Doctora Whoa izašao je i iz filmskog, televizijskog i radijskog medija u onaj književni – objavljena su brojna djela u ovom serijalu.

Različito od Christophera Ecclestona koji je odradio tek jednu sezonu, David Tennant će lik misterioznog prostorno-vremenskog putnika odrađivati više od četiri godine. Posljednja epizoda u kojoj nosi naslovnu ulogu jest ujedno zaključna u spomenutoj sezoni prikazanoj između Božića 2008. i Nove 2010. godine i koja prilično odskače od uvriježenog obrasca koji nam nudi jedan specijal i trinaestak epizoda godišnje. U tom su razdoblju, naime, emitirane sveukupno tek četiri priče (posljednja, The End of Time je ‘razbijena’ u dva dijela unutar tjedan dana). Razlog ovom odskakanju od standarda treba tražiti ne samo u Tennantovom angažmanu na drugim projektima, već i odluci glavnog autora i izvršnog producenta Russella T. Daviesa da napusti serijal.

Moffat na čelu projekta

Mjesto ključnog čovjeka Doctor Who hijerarhije time je pripalo Stevenu Moffatu koji se prethodno dokazao kao vrstan pisac (epizode Empty Child/Doctor Dances, The Girl in the Fireplace te Blink između ostalih), no brojni su štovatelji sa zebnjom iščekivali njegove buduće poteze. Tako je izbor relativno mladog i neiskusnog Matta Smitha kao Doctora u svojoj jedanaestoj inkarnaciji od početka bio predmetom dvojbi i proturječja. Određene kritike idu na račun Smithove pretjerane zaigranosti, naizgled nespojive s odrješitošću i jakom karizmom njegovih prethodnika. Fanovi i dan danas vode debate o svrsishodnosti ovog izbora, no većina se slaže u jednom – pomalo naivni humor i prividno površan pristup problemima nužan je ispušni ventil karaktera koji je u svojih devetstotinjak godina proživio užase kakve si običan čovjek teško može i predočiti. Bilo kako bilo, finalnom epizodom sedme sezone (The Name of the Doctor) završava i Mattova epopeja i to u posebno osjetljivom trenutku, svega pola godine pred pedesetu obljetnicu emitiranja prve epizode serije (prisjetimo se, bilo je to 23. studenog 1963.).

Jedanaestu inkarnaciju tumači relativno mladi Matt Smith. Njegov pomalo naivni humor jest zaštitni mehanizam prijeko potreban kad ste se u životu, odnosno životma dugim zamalo čitavo tisučljeće nagledali za ljudsko biće nepojmljivih užasa i tragedija. Iako se kraj već naslućuje, tek ćemo ovog Božića doznati kako će uistinu skončati Mattov Doctor.

U međuvremenu se zbio jedan, po mišljenju potpisnika ovih redova, pozitivan presedan. Početkom kolovoza tekuće godine BBC izlazi u javnost s rezultatima za izbor glumca koji će prikazati Doctora u dvanaestoj, dakle predzadnjoj inkarnaciji. Unatoč nagađanjima koja su, uzimajući u obzir liberalni karakter serije, predviđala ženski lik ili možda tamnoputog Doctora, Moffat i suradnici su se odlučili za Petera Capaldija, Škota talijanskih korijena koji svojim srednjim godinama (rođen je 14. travnja 1958.) prekida trend biranja sve mlađih tumača naslovne uloge. Pored neupitnog glumačkog iskustva, Capaldi ima još jednog jokera u rukavu – slično Moffatu, od svojih je ranih tinejdžerskih godina žestoki fan serije, a u određenim je navratima čak i kontaktirao BBC sugerirajući neke svoje prijedloge i ideje.

The Day of the Doctor, ‘specijal’ emitiran nedavno u sklopu proslave pedesetogodišnje obljetnice, istina, nije ponudio odgovore na neka goruća pitanja, no barem je upotpunio pojedina tamna mjesta iz prošlosti, posebice nastojeći Doctorovu zanemarenu osmu inkarnaciju (riječ je o filmu Doctor Who: Enemy Within iz 1996. s Paul McGannom u naslovnoj ulozi) uklopiti u kanon serije.

Tijekom šesnaestogodišnje praznine između izvornog i obnovljenog BBC-jevog serijala, smiljen je igani film Doctor Who (The Enemy Within), gdje ga u osmoj inkarnaciji igra Paul McGann. Također se javlja u kratkoj epizodi The Night of the Docotr, u biti najavi jubilarca emitiranog 23. 11. ove godine, gdje se uvođenjem međuinkarncije u vidu ‘Ratnog Doctora’ (tumači ga John Hurt) pojašnjavaju neke nejasnoće o naravi i sudbini osme inkarnacije.

U epizodu kojom dominiraju jedanaesti i deseti Doctor (Matt Smith i za ovu priliku vraćeni David Tennant) pomalo se očekivano, no izvrsno uklopila ‘međuinkarnacija’, odnosno tzv. War Doctor (Ratni Doktor) u tumačenju izvrsnog Johna Hurta, kao i akteri prethodnih sezona, istina, uglavnom kao naznake likova. Uglavnom, podosta narativnih tokova i mogućnosti slobodnog tumačenja viđenog, a do nešto potpunije spoznaje morati ćemo pričekati barem Božić kada će uslijediti fanovima tako drag trenutak reinkarniranja, odnosno regeneracije, nakon čega će u proljeće 2014. kormilo preuzeti Peter Capaldi.

Bilo bi nepotpuno, pa i nepravedno priču o Doctoru Whou privesti kraju bez da spomenemo utjecaj te serije na popularnu kulturu. Primjerice, najdugovječnija SF serija nije kao što se obično misli Star Trek, već jedna druga serija, u kojoj je još davne 1965. spomenut planet Vulcan. Također, sredinom sedamdesetih u seriji se po prvi put spominje Doctorov rodni planet Gallifrey. Središnji kompjuterski sustav na planeti zove se Matrix i emulira virtualnu stvarnost. O sličnim bi se primjerima moglo pisati još jaku dugo, no to u konačnici i nije svrha ovog teksta.

Dosadašnjih 11 Doctora: William Hartnell, Patrick Troughton, Jon Pertwee, Tom Baker, Peter Davison, Colin Baker, Sylvester McCoy, Paul McGann, Christopher Eccleston, David Tennant i Matt Smith.

Ono što je uistinu bitno jest činjenica da ova izvanvremenska serija i dalje egzistira, kao i to da broj novounovačenih fanova iz dana u dan popunjava vojsku Whoviansa (jednu vojsku čijim dijelom potpisnik ovih redova zdušno želi biti).

Kažu da se tipičan Time Lord može regenerirati dvanaest puta, a ona trinaesta inkarnacija jest finalna nakon koje slijedi ništavilo smrti. Začudo, s Capaldijem smo već na broju 12. No, Doctor nije tek ‘tipičan’ Time Lord, a i dosjetke producenata i scenarista znaju biti zanimljive, čak i kada narušavaju prethodno dogovorene kanone (Moffat primjerice ovih dana govori o Mattu Smithu kao finalnom, trinaestom Doctoru, no pokazalo se već da mu ne treba uvijek vjerovati). Brojni im Whoviansi nipošto neće prigovoriti na tim simpatičnim eskapadama.

Vjerujmo u takav razvoj događaja, u nadi da je ovo tek prvih pola stoljeća. Ukoliko je suvremena znanost bitno produljila ljudski vijek, zapitajmo se što je tek onda u slučaju Time Lordova koji u pravilu žive i desetak puta dulje!

Izbor izvrsnog glumca i dokazanog ‘Dr. Who’ štovatelja Petera Capaldija za ulogu dvanaeste Doctorove inkarnacije je možda zbunio mlađi dio fandoma, no definitivno je promišljen i dobro odvagan potez. A što nam Capaldi sprema u svojoj interpretaciji Doctora, vidjet ćemo ovog Božića, te posebice dogodine na proljeće!

 

Vjeran Stojanac

Napomena: članak je prvotno objavljen na portalu VBnet.