KLFM

BOB DYLAN / Pat Garret and Billy the Kid (1973.)

 

 

Glazba može od dobrog filma napraviti sjajan film. Može omogućiti gledatelju da se emocionalno veže uz likove i njihove situacije, pomoći redatelju da ispriča priču; dotaknuti emocije, psihu i stvari koje ne možete vidjeti, te u nekim slučajevima podići film na jednu veću razinu. Upravo to radi Bob Dylan 1973.godine sa glazbom napravljenom za Pat Garrett and Billy the Kid američkog redatelja Sama Peckinpaha.

Ovaj kultni vestern sa sjajnom glumačkom postavom (Kris Kristofferson, James Coburn, Katy Jurado) je priča o starim prijateljima koji se nalaze na suprotnim stranama zakona, o rivalstvu između karizmatičnog odmetnika i pustolova Billya the Kida koji poštuje samo svoj zakon, te njegovog nekada velikog prijatelja, šerifa Pata Garretta kojemu je zadatak uhvatiti Billya.  Kroz film se provlače teme poput izdaje, ”umiranja” Divljeg Zapada i zapadnjaka bez budućnosti.

Bob Dylan, koji dolazi na set filma pozvan od strane glumca Krisa Kristoffersona (u filmu Billy the Kid) te ostvaruje svoju prvu glumačku ulogu kao Billyjev prijatelj Alias, nepogrešivo hvata sjetnu, tmurnu atmosferu filma. Iako je Dylan poznat po svojim eklektičnim tekstovima pjesama, ovdje nam ipak više pokazuje svoj talent za instrumentalnost i muzikalnost.

Najveći adut albuma je pjesma Knocking on a Heavens Door, pjesma koju su kasnije obradili glazbenici poput Erica Claptona i Guns’n’Rosesa, ali nikad nisu uspjeli uhvatiti atmosferičnost koju nam daruje Dylan. Ta nezaboravna, nježna i jednostavna pjesma se savršeno uklapa u scenu u kojoj šerif Baker, nakon što je smrtno ranjen u pucnjavi, gleda na rijeci Pecos svoju ženu koja mu uzvraća pogled pun ljubavi i tuge.

Mama, take this badge off of me/I can’t use it anymore/It’s gettin’ dark, too dark for me to see/I feel like I’m knockin’ on heaven’s door.

Ova pjesma postaje instantni hit za Dylana, kao i prijelomni trenutak u filmu kojeg podiže na višu razinu. No, tu su i skladbe poput Final Theme koja uz pomoć flauta postaje možda i najbolji instrumental na albumu, brza Turkey Chase obogaćena violinama i bendžom, te Billy koja nas sjajno uvodi u prostor Divljeg Zapada i atmosferu filma.

Bob Dylan briljantno ujedinjuje folk, rock, country i jako se dobro snalazi u ulozi kompozitora filmske glazbe. Njegova mogućnost da od već jako dobrog filma napravi sjajan film čini ovaj album nezaboravnim. Zato vas pozivam da ga poslušate na radiju KLFM u četvrtak i nedjelju od 15h, a ako niste, obavezno pogledajte film tako da doživljaj bude potpun.

Kristina