Tri godine nakon upitnog uratka Mr. Love and Justice, čuveni britanski kantautor Billy Bragg vraća se s novim albumom Tooth & Nail. Dvije stvari odmah upadaju u oči. Jedna je glazbeni odmak čitavo desetljeće unatrag, dakle u vrijeme kada je uz pomoć članstva sastava Wilco uglazbio poetsku ostavštinu (odnosno, dio iste) legendarnog Woody Guthriea, stvorivši tako antologijske albume Mermaid Avenue vol 1 & 2. Štoviše, Billy se nije ustručavao otvoreno iskazati počast velikom uzoru, pa između brojnih svojih skladbi donosi i jednu njegovu obradu, Ain’t got no Home (koju je svojevremeno jako dobro obradio i Bruce Springsteen).
Drugi bitni element jest izbor producenta – tu je zahtjevnu funkciju odradio kantautor Joe Henry, čovjek čija više od dva desetljeća duga karijera obiluje odličnim albumima, a za dva posljednja, Blood from Stars i Reverie, s pravom se može ustvrditi da su kruna njegove karijere. No, Henry nije Braggu nametao svoj zvuk, već tek atmosferični pristup u gradnji pjesme što je itekako očito na skladbama poput Chasing Rainbows, Goodbye Goodbye ili Over You. Dakle, ukoliko na albumu Tooth & Nail i pronađete eventualni pretičak bluesa, nemojte za to kriviti dežurnog krivca zvanog producent.
Billy je tako želio, i to s punim pravom, jer staru publiku ionako neće izgubiti, a možda je vrijeme za još jedan pohod na Nove zemlje s one strane Oceana!
Pomalo zbunjujuće, unatoč povratku izričaju koji se vezuje uz zadnje godine prošlog milenija, dakle uz Billyjeve najangažiranije dane još od munjevitog proboja sa albumom Life’s Riot with Spy vs. Spy (1983), Tooth & Nail tematski uglavnom bježi od generacijskih pitanja. To je u stvari poprilično introspektivan uradak, obojen nekim osobnim gubicima i dobicima koji su obilježili nekoliko zadnjih godina Braggova života, te samim tim pitkiji i obuhvatniji.
Iako vas ovaj album neće natjerati na razbijanje izloga i podizanje barikada, definitivno će vas navesti na promišljanje o onome što ste postigli, kao i onome što još morate napraviti. Očigledno je to Billiy Braggu svojstven mali trik kojim će, unatoč prividnom pomjeranju fokusa na intimnije predjele ljudskog života, zadržati dosljednost i provokativnost!
Ukoliko je Martinov prvijenac trasirao put, onda je nedavno (koncem siječnja) objavljeni “Arts & Leisure” odvažan i pomno planiran korak u zadanom pravcu. Ovaj je uradak istovremeno razigran i ozbiljan, intimistički i svjetovan, prožet emocijama i blagim humorom. Album je bravura nenametljivih i pitkih melodija uokvirenih nepretencioznim, brutalno staloženim i prilično jasnim stihovima, bolje rečeno – pričama. Ispričana iskustva i promišljanja proživljavate zajedno sa autorom svaki put kad ih slušate, upravo na mjestu i vremenu gdje Vas uspiju odvesti ili gdje jeste.
Na prvi dan ljeta slušamo album koji je čisto proljeće. Raskošni aranžmani, gitare koje napadaju, nešto što je neko nekad s razlogom nazvao “Shoegaze 2.0.”
