Tri godine nakon upitnog uratka Mr. Love and Justice, čuveni britanski kantautor Billy Bragg vraća se s novim albumom Tooth & Nail. Dvije stvari odmah upadaju u oči. Jedna je glazbeni odmak čitavo desetljeće unatrag, dakle u vrijeme kada je uz pomoć članstva sastava Wilco uglazbio poetsku ostavštinu (odnosno, dio iste) legendarnog Woody Guthriea, stvorivši tako antologijske albume Mermaid Avenue vol 1 & 2. Štoviše, Billy se nije ustručavao otvoreno iskazati počast velikom uzoru, pa između brojnih svojih skladbi donosi i jednu njegovu obradu, Ain’t got no Home (koju je svojevremeno jako dobro obradio i Bruce Springsteen).
Drugi bitni element jest izbor producenta – tu je zahtjevnu funkciju odradio kantautor Joe Henry, čovjek čija više od dva desetljeća duga karijera obiluje odličnim albumima, a za dva posljednja, Blood from Stars i Reverie, s pravom se može ustvrditi da su kruna njegove karijere. No, Henry nije Braggu nametao svoj zvuk, već tek atmosferični pristup u gradnji pjesme što je itekako očito na skladbama poput Chasing Rainbows, Goodbye Goodbye ili Over You. Dakle, ukoliko na albumu Tooth & Nail i pronađete eventualni pretičak bluesa, nemojte za to kriviti dežurnog krivca zvanog producent.
Billy je tako želio, i to s punim pravom, jer staru publiku ionako neće izgubiti, a možda je vrijeme za još jedan pohod na Nove zemlje s one strane Oceana!
Pomalo zbunjujuće, unatoč povratku izričaju koji se vezuje uz zadnje godine prošlog milenija, dakle uz Billyjeve najangažiranije dane još od munjevitog proboja sa albumom Life’s Riot with Spy vs. Spy (1983), Tooth & Nail tematski uglavnom bježi od generacijskih pitanja. To je u stvari poprilično introspektivan uradak, obojen nekim osobnim gubicima i dobicima koji su obilježili nekoliko zadnjih godina Braggova života, te samim tim pitkiji i obuhvatniji.
Iako vas ovaj album neće natjerati na razbijanje izloga i podizanje barikada, definitivno će vas navesti na promišljanje o onome što ste postigli, kao i onome što još morate napraviti. Očigledno je to Billiy Braggu svojstven mali trik kojim će, unatoč prividnom pomjeranju fokusa na intimnije predjele ljudskog života, zadržati dosljednost i provokativnost!
Vjeran Stojanac, 19/03/2013.
autor: Vjeran Stojanac, 19/03/2013
Arhiva
Nepune dvije godine nakon izvrsnog albuma ‘Low Highway’, Steve Earle se, potpomognut pratećim sastavom The Dukes vraća, kako kritike kažu, još boljim ostvarenjem ‘Terraplane’. Koliko će uoćljiv odmak ka bluesu dijelovati na njegov fandom u pozitivnom, odnosno negativnom smislu? Zaključite uz aktualni album tjedna!
Helado se ponovo malo više igra sa elektronikom i ritmom i iz te igrarije opet imamo malo remek djelo.
Josh Tillman aka Father John misty nedavno je objavio novi album. Slušamo ga zajedno ove srijede i subote.
Nedavno je enigmatični Kenny Dixon Jr. aka Moodymann u svojem dvorištu u Detroitu organizirao roštilj te pozvao određeni krug prijatelja…
playlist
