KLFM

NICK CAVE / PUSH THE SKY AWAY

Pretpostavljam da poznavateljima Caveova djela neće promaći ne baš sitan detalj iz naslova: nenavođenje naziva njegovog pratećeg sastava The Bad Seeds. Čak ukoliko se opravdam ograničenim mjestom koje mi zadana wordpress tema pruža u takve svrhe, očigledno je da je riječ o smjernom potezu.

Istina! Spomenuti je kolektiv bio mnogo više od običnog ‘pratećeg sastava’, i dobrih je petnaestak godina timski surađivao sa Nickom, pomažući mu u ne baš rijetkim dvojbama glede formata, aranžmana, tempa i svih tih sitnih kreativnih zadovoljstava koja su nezaobilazni dio procesa nastajanja dobre pjesme. Štoviše, dvojica su suradnika od samih početaka The Bad Seedsa imala privilegiraniji status – jedan od njih je Blixa Bargeld, tada predvodnik berlinskog eksperimentalnog projekta Einstürzende Neubauten, koji je svojim neortodoksnim pristupom gitari stvarao paranoično kakofonična sazvučja pred kojima je drhtao i Nebeski tron, te posebice Mick Harvey, Caveov suradnik još iz tinejđerskih dana, čiji je smisao za paklenu eklektiku davao finalni touch i oblikovao čitavu tu mračnu auru poznatu sa ranih albuma. Nažalost, Cave je vremenom podigao vlastite stvaralačke kriterije, te počevši od albuma Boatman’s Call (1997.) sve skladbe razrađivao u tišini vlastitog doma, te ih u prostoriju za uvježbavanje donosio u manje više konačnoj formi na koju je tek trebalo nakalemiti dodatnu instrumentalizaciju. To i ne bi bio upitan potez da gazda istovremeno nije napravio još jedan ključni obrat, drastično smanjivši ovlasti ove dvojice u korist Warrena Ellisa, novopridošlog člana The Bad Seedsa (čije je – budimo iskeni – skladateljsko, aranžersko i sviralačko umijeće svejedno neupitno).

Blixa je bend napustio nakon apsolutnog promašaja zvanog Nocturama (2003.), dok je Harvey nastavio mlaku suradnju sve do albuma Dig, Lazarus, Dig! (2007.), te konačno otišao početkom 2010., upravo u vrijeme početka prvih priprema za uradak o kojem govorimo; upravo objavljeni album Push the Sky Away.

The Bad Seeds danas: Martyn P. Casey, Warren Ellis, Nick Cave, Jim Sclavunos i Thomas Wydler. Nedostaje klavijaturist Conway Savage čiji je status u The Bad Seedsima već nekoliko godina dvojben, te povratnik iz ‘pionirskih’ dana, Barry Adamson.

 

Petnaesto djelo potpisano imenom Nick Cave and the Bad Seeds predstavlja čak začuđujuće skladnu zbirku od devet neloših naslova kojima ipak nedostaje određeni sitni detalj da bi ih se doživilo kao kompletne, zaokružene pjesme. Sada više nije riječ o manjku dva ključna igrača, pa ni o Ellisovom uplivu, jer Push the Sky Away je (poput već spominjanog Boatman’s Calla ili njegova rafiniranijeg nasljednika No More Shall We Part) praktički samostalni album Nicka Cavea.

Prva, jasno vidljiva falinga je nedostak energije. Nemojte me pogrešno shvatiti; Nickova životna priča obiluje situacijama u kojima bi šokirao sljedbu snimavši relativno tihe albume, no uvijek je ostajala mogućnost nenadanog naleta skrivenog zvučnog zida (poslušajte Sorrowful Wife ili Oh My Lord sa No More Shall We Part) koja bi stvari u konačnici postavila na svoje mjesto. Prava zamjerka ide na račun svojevrsne pretjerane uravnoteženosti, moglo bi se reći i forsirane niveliranosti glazbene podloge, što primjerice nije bio slučaj na Lazarusu. Skladbe se pred slušateljem nižu poput jednoličnih perli na struni, nesposobne mu pokazati svoje istinsko ‘ja’, a problem se intezivira kada taj isti slušatelj shvati da je riječ o vjerojatno najboljem materijalu kojega je Caveov posrnuli genij iznjedrio korz zadnjih desetak godina.

Pitate se što je razlog ovom očitom paradoksu? Kao i vi, mogu samo nagađati, no najrealnija je opcija da Cave, kao i mnogi drugi plodni autori teško ostvaruju solidne rezultate u borbi na više polja. Sada, kada je spontanost i silovitost neupitno ostavljena za uradke potpisane imenom Grinderman, albumi The Bad Seedsa mogu predstavljati tek blijede varijacije na nekadašnja remek djela koja je u prvom redu krasila nervozna neizvjesnost krajnjeg ishoda.

Jer, uz tek nešto drukčiji pristup, ovo je mogao biti briljantni uradak koji bi nezadovoljnicima i grintavcima pokazao kako je Nick Cave i dalje sposoban ne samo stvoriti duboke i refleksivne pjesme, već i kompletnu zbirku istih koja je sposobna nositi se sa imenom i reputacijom svojeg tvorca, krčeći mu iznova put ka prijestolju na kojem je nekoć dostojno sjedio. No on će, očito isuviše saživljen sa greškama svojeg uzora Leonarda Cohena, izabrati srednji, kompromisni put, a barem je nama, nekadašnjim (i sadašnjim) caveovcima jasno da takve metode teško donose dobre rezultate.

Push the Sky Away se može dakle promatrati kao naizgled homogena kuća izgrađena od majstorski oblikovanih cigli među koje je zidar zaboravio staviti dovoljno kvalitetnog veziva, tako da je jedan zločesti vuk može s lakoćom otpuhati, i pri tom pobiti svih šest-sedam praščića, ili barem sav taj njihov uzaludni trud.

Zanemarite kuću koja podsjeća na precizno projektiranu bespravnu gradnju, jer ista je, mada bez suvišnog kiča ionako već bila osuđena na propast.

Tragedija je u nečem drugom – žali Bože cigli!

 

Ocjena: 5/10

Vjeran Stojanac, veljača 2013.