KLFM

Crippled Black Phoenix / No Sadness or Farewell

Kako izgleda, Crippled Black Phoenix nas ove godine jako vole. Ne samo da su proljetnom turnejom iznova zahvatili Zagreb, koji im je, ako je vjerovati čelniku sastava Justinu Greavesu ostao u lijepoj uspomeni, već i nepunih godinu dana nakon svojeg zasad najambicioznijeg projekta, dvostrukog albuma (Mankind) The Crafty Ape objavljuju svoj novi uradak, No Sadness or Farewell, uz napomenu da je krajem ljeta objavljen i prvi koncertni zapis benda; Poznan 2011 AD.

No Sadness or Farewell je izvorno zamišljen kao najavni EP za novu turneju Crippled Black Phoenixa, krštenu Long Live Independence (i koja je započela sredinom listopada nastupima u Njemačkoj). Ipak, sa svojih se 45 minuta ovo ostvareje definitivno svrstava u kategoriju albuma.

Šest priloženih kompozocija slijede modele utvrđene na (Mankind) the Crafty Apeu, no prizivaju i  atmosferičnost ranijih uradaka. Tako uvodni instrumental How We rock priziva pomalo ambijentalne trenutke sa albuma  200 Tons of bad Luck, a potencijalni bi hit Hold On uz malko manje ambicioznu produkciju mogao zvučati kao klasični broj iz mračnije polovice britanskog post punka. One armed Boxer je simpatična minijatura čiji se na prvi pogled neuočljivi slojevi otkrivaju svakim ponovnim slušanjem, a sa svojih tri minuta i dvadeset sekundi je i najkraća skladba na albumu, dok  What have We gotto lose  već poslovičnom razvojnom linijom od akustike na granici čujnosti pa do monumentalnog završetka najbolje utjelovljuje duh Crippled Black Phoenixa. Zaključna Long Live Independence jedan je od onih silovitijih brojeva koji očaravaju i hipnotiziraju kortljajućim ritmom i sveprisutnim zvučnim zidom – usporednice se mogu povući sa Laying Traps ili Rise up and Fight, i predstavlja najbolji mogući način odjave albuma.

Dizajn omota je posebna priča, i naglašava taj intimistički moment, za razliku od prethodnog albuma koji je odisao svjetovnošću i buntom. Taj je vizualni element, kao i sam ton uradka  posljedica jednog tužnog događaja koji je obiležio Justinovo ljeto 2012. Naime, njegov je teško bolesni mačak Toad nažalost uginuo koncem srpnja, i u tom je kontekstu slika iskorištena za cover itekako bolno jasna.

Izgleda da učestale izmjene vokalnih solista, koje prate Crippled Black Phoenix od samog početka nisu rezultat vječne potrage za pjevačem koji bi zadovoljio Justinove visoke kriterije, već pravilo kojim se rad sastava održava u formi, uz na taj način omogućenu dozu neizvjesnosti i svježine. Iako većina štovatelja još nije prežalila izvrsnog kantautora Joe Volka, pjevača u fazi I Vigilante albuma (2010. – 2011.), kao ni Matta Simpkina kojeg je zagrebačka publika mogla upoznati na ovoproljetnom nastupu u Tvornici, tu je već jedno novo ime – John E. Visitc, po imenu vrlo lako izdanak ovih krajeva, koji je upravo na No Sadness or Farewell pokazao svoje zavidne pjevačke kvalitete. Hold On i Jonestown Martin

Bilo kako bilo, No Sadness or Farewell je zgodan album za poslijepodnevna opuštanja, ali i detaljna, analitička preslušavanja, koji nenametljivo ali jasno najavljuje nove poteze u strategiji Justina i benda. Crippled Black Phoenix su očito u naponu snage, i lijepo je vidjeti da unatoč stalnoj fluktuaciji članstva osovina Oxford – Bristol – Glasgow savršeno funkcionira!