KLFM

STEVE EARLE / LOW HIGHWAY

Jednom davno, tijekom osamdesetih – prije no što je odradio zasluženu zatvorsku kaznu zbog posjedovanja opijata i vatrenog oružja, Steve Earle je bio neka vrsta wunderkinda američke roots rock scene. Bruce je taman briljirao nizom odličnih albuma (Darkness on the Edge of Town, The River, Nebraska, Born in the USA), i svaki izvođač srodnog izričaja je u pravilu dočekivan hvalospjevima i bacanjem lovorika, čak i kada je bila riječ o očitim promašajima i one hit wonderima poput stanovitog kanađanina Briana Adamsa. Takva sretna sudbina nije zaobišla ni Steve Earlea, kojemu je u tim pionirskim godinama pedigre pomogao znatno više od talenta, kojeg je (budimo iskreni) neosporno imao – i još uvijek ga ima!

Godine 1986., kada je snimio svoj nastupni album Guitar Town, bio je nepoznanica tek onima koji su letimično i nezainteresirano pratili događaje na teksaškoj rock/country sceni. Naime, Steve se još kao osamnaestogodišnjak družio sa doajenima državnog folka, uključujući Allana Coea, Guy Clarka, te posebice čovjeka koji će na njega ostaviti nemjerljiv utjecaj; pokojnog Townesa Van Zandta (ovi su događaji dokumentirani u naknadno objavljenom video materijalu Heartworn Highways). No, ono što je znakovito i interesantno jest njegov drugi album, Exit 0 (1987.), potpisan sa ‘Steve Earle and the Dukes’. Svejedno, spomenuti prateći sastav nema smisla tražiti u idućih par Steveovih ostvarenja – ostali su tek uspomena koja je svoj doprinos dala tom drugom LP-ju, te kronološki pripadnom live ostvarenju Shut Up and Die like an Aviator.

U međuvremenu se dogodilo štošta – odsluženje kazne, spektakularni povratak na scenu Steve Earlea ‘očišćenog’ od heroina i alkohola, pa i novomilenijsko ustoličenje pomalo kultnih razmjera. Ali, sve to bez The Dukesa koji su, kako bi se dalo naslutiti ostali dio neke mračne, konfuzne prošlosti. Ili je tako smatrano do travnja 2013!

Jer petnaesti album ovog vrsnog kantautora koji se majstorski snalazi na raskrižjima folka, rootsa, bluegrassa i countryja nije potpisan tek njegovim imenom, već je promoviran – pazite sad – kao Low Highway by Steve Earle & The Dukes And Duchesses! Steve se dakle odrekao rizika suradnje sa inače kvalitetnim session glazbenicima oformivši, nadajmo se, stalni prateći bend, što je potez koji nosi višestruke koristi.

Tijekom prvog desetljeća novog milenija, Steve je snimao vrhunske albume, odreda remek djela. Niz je započeo 2000. albumom Transcedental Blues, a slijedili su Jerusalem (2002.), Revolution Starts Now (2004.), nešto manje primječiv Washington Square Serenade (2007.). Godine 2009. snima album obrada skladbi svojega pokojnog prijatelja i mentora, akustičnu kompilaciju nazvanu jednostavno Townes, a 2011. još jedan iznenađujući uradak, I’ll Never Get Out Of This World Alive, konceptualno djelo koje mu je poslužilo kao predložak za istoimeni roman objavljen godinu dana kasnije, u kojemu se javlja i duh Hanka Williamsa (po čijoj su pjesmi album i pripadni roman nazvani).

Low Highway se može promatrati kao album čiji segmenti zadiru u Earleovo stvaralaštvo kroz navedeno razdoblje, no u konačnici se temelji na nešto blažem, folk rock izričaju, mada niti ostali njemu karakteristični elementi nisu zanemareni. Uvodna, naslovna balada na tragu je Steveovih majstorskih ostvarenja poput Over Yonder, Ellis Unit One ili Christmas in Washington, dok će Calico Country i Burnin’ It Down slušatelje podsjetiti na najbolje trenutke albuma sa početka milenija.

That All You Got?, izvedena kao duet sa Allison Moorer ima nešto od energične bezbrižnosti i optimizma albuma I Feel Alright (1996.), prijelomne polče koja je prije petnaestak godina najavila veliki povratak iskupljenog i ‘drug cleaned’ Steve Earlea na scenu.

Love’s Gonna Blow My Way je neočekivana old fashioned honky tonk blues pjesmica, možda svjesno umetnuta kao neka vrsta intermezza ili interludija na polovici albuma. No, zato iduća After Mardi Gras pomalo zbunjuje – umjesto opipljive nervoze cajuna i ljepljivosti noći New Orleansa, Steve smjerno servira nešto što može proći kao solidna i ne pretjerano naglašena roots rock pjesma. Ništa zato, već će iduća Pocket Full Of Rain (koja imenom zaziva Waitsa, no srećom ostaje tek na tome) zasjati u punom sjaju onog Earlea kakvog znamo desetljećima, a izbor klavira kao nosećeg instrumenta (umjesto sveprisutne gitare) treba promatrati kao tek jedan gazdin hir, koji se aranžerski solidno uklopio.

Stiže još jedno polubaladično smirenje uz Invisible, skladbu koja je možda najbliža kontemporarnom poimanju Americane – pedal steel gitara je savršeno uklopljena u background, mada ponekad tek na granici čujnosti. A ako u pjesmi Warren Hellman’s Banjo možda i uočite pretičak bluegrass sounda, to definitivno morate zahvaliti heroju iz naslova. Riječ je o čovjeku koji je utemeljio anualni Hardly Stritcly Bluegrass Festival – dakle, smatrajte to nekom vrstom posvete, ali i svjetionikom koji nam signalizira kako Steve Earle još uvijek jako dobro balansira između omiljenih mu pravaca i stilova. Uostalom, iduća pjesma Down The Road Part II potvrđuje rečeno. Ukoliko Vam ove dvije skladbe ponalo odskaču od ostatka Low Highwayja, ništa zato – vrijeme je da na četrdesetak minuta prekinute preslušavanje, i u svoj player gurnete album The Mountain(1999.), kojega je Steve snimio uz svesrdnu pomoć bluegrass Del McCoury Banda.

Dvije zaključne skladbe donose onog svima dragog, prepoznatljivog Stevea. 21st Century Blues spada u kategoriju onih vanvremenskih kompozicija koje bi jednako dobro figurirale kako na pomalo zaboraljenom Copperhead Roadu (1988.) ili Exit 0 (1987.), tako i na nešto novijim uradcima poput spomenutih Jerusalem (2002.) i Revolution Starts Now (2004.).

A odjava? Istina, Steve Earle je jedan od onih glazbenika koji dosta polažu za skladbu smještenu na sam kraj albuma. Ipak, nemojte se zavarati, jer tipična folk balada Remember Me ne nosi nikakve generacijske poruke kako je to primjerice bio slučaj sa Christmas in Washington sa albuma El Corason (1999.). Izgleda da je pravi smisao ove skladbe nostalgija za prošlošću, za mladim i divljim danima (sjećate li se Steve’s Last Rumble?), ili pak odavanje počasti preminulim prijateljima, u prvom redu Townesu Van Zandtu natruhe čijeg se stila mogu uočiti u glazbenim i aranžerskim elementima pjesme?

Ovu pomalo konfuznu recenziju – konfuzija inače nastaje kada određeni album slušate previše, skačete sa osmog na drugi broj, pa na peti, pa opet repeat čitavu noć sve dok se nešto prije sedam probudite mamurni i neispavani pa Vas na poslu gledaju kao neuspjelog hibrida narkomana, alkoholičara, insomniaka i zombija – no svjesni jednog vrhunskog duhovnog putovanja američkim zabitima – je možda najbolje završiti tekstom kojega je štovani nam Steve Earle priložio na koricama albuma Low Highway. Uostalom, reći će Vam više od čitave moje priče, ne samo iz razloga što su recenzije u pravilu individualna natezanja, već zato što su to njegove osobne riječi.

A Steve Earle najbolje zna što radi, i što mu je u budućnosti činiti!

I’ve been on every interstate highway in the lower forty-eight states by now and I never get tired of the view,” he writes. “I’ve seen a pretty good chunk of the world and my well-worn passport is one of my most prized possessions, but for me, there’s still nothing like the first night of a North American tour; everybody, band and crew, crowded up in the front lounge, eating Nashville hot chicken and Betty Herbert’s homemade pimento cheese, swapping the same tired old war stories half shouted over the rattle and hum of the highway. And I’m always the last one to holler good night to Charlie Quick, the driver, and climb in my bunk because to me it feels like Christmas Eve long ago when I still believed in Santa Claus. God I love this.

Vjeran Stojanac/KLFM; 13/04/2013.