KLFM

BBC Radiophonic Workshop

Najproduktivnija i svakako najinovativnija “tvornica” elektroničke glazbe u pedesetima bio je BBC-ov legendarni studio u Maida Valeu, u Londonu, poznatiji pod imenom Radiophonic Workshop. Osim glazbe novog doba koja je nastajala na ovom mjestu korištenjem ranih elektroničkih instrumenata i brojnih drugih domišljatih metoda, ovdje su nastajale i središnje teme plus pozadinska glazba i efekti za serije kao što su Quatermass and the Pit, Doctor Who i Blake’s 7. Da nije bilo BBC-ovog Radiophonic Workshopa, upitno je kako bi uopće zvučala glazba Pink Floyda, Briana Enoa, ili pak Radioheada – svi su oni bili inspirirani radom inženjera i entuzijasta iz jedne prizemnice u Delaware Roadu…

Delia Derbyshire na montaži u sobi broj 12 u Radiophonic Workshopu. (Foto: BBC)

Pedesetih je godina dvadesetog stoljeća elektronička glazba zakucala na velika vrata pronašavši svoju široku primjenu u sklopu zvučnih pozadina televizijskih emisija i radio prijenosa. U prvom redu zahvaljujući naporima francuskog inženjera i kompozitora Pierrea Schaeffera, zvukovi kreirani umjetnim putem spajani su rame uz rame sa uobičajenim prirodnim tonovima stvarajući tako elektroakustični amalgam nazvan Musique Concrète; odnosno, konkretnom glazbom.

Delia na svojem radnom mjestu u sobi broj 12. Uređaj u samom dnu slike desno jest ‘Glowpot’, kontrola za pojačavanje signala (‘gain’). (Foto: BBC)

Uz dužno poštovanje prema Studiju za elektroničku glazbu pri radio Kölnu, gdje su svoje prve korake izveli velikani poput Herberta Eimerta i Karlheinza Stockhausena, najproduktivnija ‘tvornica’ ovog žanra je ipak bila BBC-ov studio u ulici Delaware kod Maida Valea u Londonu. Ta danas već legendarna duguljasta jednokatnica desetljećima je predstavljala “kuhinju” u kojoj su glazbeni i tehnički entuzijasti uz često minimalna sredstva stvarali glazbu novog doba, u skladu sa vlastitim vizijama i u okviru zahtjeva matične kuće.

Cijela ta priča započinje sredinom pedesetih godina dvadesetog stoljeća, kada tadašnji čelnici BBC-a, uvidjevši porast trenda konkretne glazbe te njegovu uporabljivost u radiofoničnoj i televizijskoj produkciji utemeljuju Radiophonic Effects Committee, tijelo koje godine 1958. formira Radiophonic Workshop pod ravnanjem Desmonda Briscoea. Novorođenoj se organizaciji dodjeljuju dvije prostorije u sklopu studija u Maida Valeu, nekoć skladišni prostor numeriran kao rooms 13 & 14.

Pogled na studio u Maida Valeu, gledano sa sjevera. Neugledna građevina, jednokatnica, u osnovi je bila izgrađena od čelika, ali s vanjštinom uređenom u edvardijanskom stilu. Radiophonic Workshop nalazio se u nekoliko soba u prednjem dijelu zgrade, lijevo od glavnog ulaza, kao i u još nekoliko soba u sredini zgrade. (Foto: BBC)

Pionirski dani Radionice nisu bili nimalo laki. Prikladne aparature još  nije ni bilo, tako da su se tehničari koristili standardnim magnetofonima i klasičnim načinima snimanja prirodnih zvukova, koje su potom po potrebama programa pretvarali u zadane efekte. Među tim ranim artefaktima bile su i limenke napunjene šljunkom, metalne cijevi, pa čak i prastari bakreni rezervoar za vodu! No, unatoč deficitarnoj opremi, entuzijasti već iste godine postižu zavidne rezultate, kreirajući zvučnu pozadinu za treći dio znanstvenofantastičnog serijala o profesoru Bernardu Quatermassu (Quatermass and the Pit).

Ovaj početni uspjeh djeluje kao dvostruka odskočna daska, motivirajući djelatnike Radiophonic Workshopa ka daljnjim istraživanjima, te istovremeno otvarajući oči glavešinama BBC-ja koji konačno odlučuju odriješiti kesu u svrhu nabave konkurentnijih tehnikalija. Studio u Maida Valeu tako dolazi u posjed višekanalnih magnetofona sa mogućnošću reguliranja brzine većeg broja vrpci, kao i prvih naponski reguliranih sintetizatora koji su, za razliku od današnjih elegantnih klavijatura bili predimenzionirani ormari isprepleteni mrežom žica i potenciometara. Sinkronizacija vizualnog i zvučnog materijala vrši se na dvjema Prevostovim magnetoskopskim uređajima, pregledniku i uređivaču. Sobe 13 i 14 bile su tih ranih šezdesetih pravi zakrčeni labirinti, pošto je sva sofisticiranija oprema još uvijek radila na načelu vakuumskih cijevi – vrijeme tranzistorskih poluvodiča tek treba doći.

Shema jednostavnog modulatora kakav se koristio u Radiophonic Workshopu za stvaranje glasova Daleka. Modulator čine četiri diode od germanija i dva 600-omska audio transformatora. Signal niske frekvencije, obično ispod 30 Hz, bio je puštan na ulaz broj 2 (Input 2). (Foto: BBC) Shema koja prikazuje kako se jedan ili dva magnetofona mogu koristiti za stvaranje efekta kašnjenja. Korištenjem triju magnetofona, kao u sobi 12, mogu se postići još bolji efekti. Traka se također može postaviti u petlju kako bi se stvorili zvukovi koji se pojačavaju ili smanjuju u skladu s potrebama. Ovaj je model (istina, u ponešto modificiranoj i pojednostavljenoj verziji) koncem sedamdesetih koristio i glazbenik Robert Fripp, nazvavši ga pritom “Frippertronic”. (Foto: BBC)

Uz sve pohvale pripadnoj mašineriji, srce Radiophonic Workshopa ipak je ostala njegova posada koje je iz godine u godinu brojčano rasla. Tehnički školovanim kadrovima pridružuju se mladi glazbenici sa završenim konzervatorijima, što rezultira promjenama na ‘izlaznoj vrpci’ studija, koji više ne proizvodi samo gole pozadinske efekte, već istinsku konkretnu glazbu. Među zapaženijim imenima koja su tih dana defilirala zgradom u ulici Delaware su i George Martin (budući producent Beatlesa), Brian Hodgson, John Baker te Delia Derbyshire. Upravo je ova potonja, tada tek svježe diplomirana matematičarka, zaslužna za ključni prijelomni trenutak u radu studija.

Početkom 1963, BBC donosi odluku o pokretanju  znanstvenofantastičnog serijala koji bi trebao ciljati na šire slojeve gledateljstva i istovremeno konkurirati rastućoj agresivnoj američkoj produkciji sličnog programa. Komponiranje  središnje glazbene teme za projekt, koji je u međuvremenu kršten imenom Doctor Who, povjereno je dokazanom autoru filmskih melodija, Ronu Graineru.

Ron Grainer, kompozitor naslovne melodije serije “Doctor Who”. (Foto: BBC)

Iako Grainerova klavirska partitura prolazi na natječaju, nužne su promjene u aranžmanu kako bi sama tema poprimila prikladnu dozu kozmičke mistike. Tu stupa na scenu mlada Delia, tada dvadesetpetogodišnjakinja, koja uz pomoć dostupne aparature prerađuje Grainerov notni predložak u danas općepoznatu i kultnu melodiju. Sam je Grainer bio toliko oduševljen ishodom da je, otvoreno se zapitavši “pa jesam li ja ovo komponirao?”, ponudio gospođici Derbyshire pravo koautorstva.

Činjenica da se njeno ime nikada nije spominjalo na špici serije posljedica je isključivo politike Radiophonic Workshopa koji je tada još izbjegavao isticanje zasluga pojedinaca nauštrb kolektiva. Bilo kako bilo, njezin je aranžman Grainerove skladbe uvelike nabolje promijenio dotad poprilično maćehinski odnos BBC-a prema podružnici u Maida Valeu!

Delia Derbyshire koristila je kao svojevrsni instrument i metalnu svjetiljku. No, koristilo se za stvaranje zvukova u Radiophonic Workshopu još doista svašta – limenke napunjene šljunkom, metalne cijevi, pa čak i prastari bakreni rezervoar za vodu! (Foto: BBC) Arhivirane trake na kojima je snimljena pozadinska glazba serije “Doctor Who”, na fotografiji iz 1993. (Foto: BBC)

Sedamdesete su bile zlatno doba Radiophonic Workshopa. Zastarjela se oprema zamjenjuje modernijim inačicama, primjerice sekvencerima, analogno-digitalnim pretvaračima i polifonim sintetizatorima. Među tehničkim se novotarijama posebno ističe divovski sintetizator EMS Synthi 100 sa integriranim osmerokanalnim mikserom, kojemu je osoblje ubrzo skovalo nadimak Delawre Dinosaur. Svejedno, najveće će promjene u Radionici izazvati priliv novih snaga koje će u interne kreativne procese ubrizgati dozu svježe krvi. Jedan od njih je Malcolm Clarke, akademski obrazovani estetik koji radiofonsku glazbu tretira kao vrhunsku umjetnost te na taj način pristupa pisanju i izvođenju iste.

Peter Howell u Studiju A. S lijeve je strane oprema za stvaranje zvučnih efekata, a s desne je strane sustav NoNoise. (Foto: BBC)

Sličan je i pristup Paddyja Kingslanda, vrhunskog gitarista čije su izvedbe u pravilu izbjegavale pretjerana korištenja nagomilane aparature. S druge strane, tu je i Richard Yeoman-Clark koji prednost daje tehnološkoj strani projekta, predstavljajući sebe kao zanimljiv hibrid inženjera i skladatelja. Peter Howell je, pak, najčudniji od svih novopridošlica – svoje će vrhunske rezultate ostvarivati bez prethodnog glazbenog i tehničkog predznanja! Ovo će šaroliko društvo, uz svesrdnu pomoć starosjedilaca  tijekom desetljeća ostvariti vrhunske rezultate; što u vidu samostalnih skladbi, a što kroz rad na predefiniranom području kreiranja materijala za BBC-jeve drame i serije.

Peter Zinovieff sa svojim EMS ‘Putney’, uređajem sličnim VCS3, ali napravljenim tako da stane u kovčeg. Peter je, posve prikladno, snimljen pored mosta Putney u zapadnom Londonu. (Foto: BBC)

U tom se razdoblju, pored već redovite i poslovične suradnje na novim epizodama Doctora Whoa, Radionica angažira na još jednom pokušaju britanskog pariranja američkoj SF produkciji – serijalu Blake’s Seven, projektu koji će unatoč solidnoj glumačkoj ekipi i originalnoj priči u prvom redu ostati zapamćen upravo zbog doprinosa vizionara iz ulice Delawre. Krajem sedamdesetih, Radiophonic Workshop godišnje stvara zvučne efekte i pozadinsku glazbu za tristotinjak emisija, kako za radijski, tako i za televizijski medij. Dovoljno je spomenuti naslove poput dječjeg programa Blue Peter, dokumentarnog serijala Tomorrow’s World, ekranizacije romana Douglasa Adamsa, The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy, te radijske verzije čuvene Tolkienove trilogije The Lord of the Rings.

Osamdesete također nose pozitivna strujanja za Radiophonic Workshop, kako u kreativnom, tako i u komercijalnom smislu. Posebna zanimljivost jest trend uvođenja mini i mikro računala u procese stvaranja i montiranja glazbe i videa, primarno zahvaljujući interpoliranju MIDI interfacea koji omogućuje povezivanje računalnih jezgri sa glazbenom periferijom. Donedavno preskupi i ekskluzivni uređaji postaju dostupni širim masama, tako da se kreativne granice pomiču prema dotad neslućenim granicama.

Također, BBC nastoji držati korak sa ostalim tehnološkim inovacijama u ovoj domeni, tako da se studio u Maida Valeu obogaćuje mikserima sa čak 24 kanala, kao i novim Yamahinim DX7 sintetizatorima, sada već malim elegantnim prijenosnim klavijaturama koje izgledom nemaju nikakve veze s ‘ormarima’ sa početka sedamdesetih. No, najvažnija inovacija desetljeća zasigurno jest uvođenje Appleovih Macintosh računala sa pripadnim MIDI konektorima. Primarno korišteni model Mac Plus vremenom se zamjenjuje naprednijom inačicom Mac II te konačno Quadrom 900. Posljedica navedenih promjena jest da Radiophonic Workshop sada postiže konkurentne rezultate za kraće vrijeme i sa volumenski manjim sadržajem opreme.

Brian Hodgson je zvuk materijalizacije TARDIS-a dočarao trljajući ključ glavnih vrata studija o žice starog, zamalo raspadnutog koncertnog klavira čije je kučište još desetljećima stajalo u prostorijama Workshopa!

Ali, nagli boom informatičke tehnologije postaje dvosjekli mač za kreativne jedinice koje su dotada, uglavnom zbog financijskih mogućnosti, polagale ekskluzivna prava na korištenje sofisticiranih uređaja, pa je logično da će se djelovanje njegove oštrice na neki način odraziti i na Radiophonic Workshop. Činjenica da su osobna računala s mogućnošću kreiranja tonskih zapisa i manipuliranja istim postala dostupna pojedincima iz svih slojeva društva nipošto ne ide u prilog prijašnjim monopolistima zvuka.

Desmond Briscoe, ravnatelj BBC-ovog Radiophonic Workshopa, snimljen uz svoj equalizer. (Foto: BBC) Fotografija iz lipnja 1965. John Baker provjerava spojeve u sobi broj 12 i pokušava se snaći u spletu brojnih kablova koji su bili potrebni za spajanje svih uređaja. Mali uređaji pri vrhu fotografije su BBC-ova Type B pojačala. (Foto: BBC)

Logičnim slijedom, tijekom devedesetih Radiophonic Workshop kao zasebna kreativna jedinica pri nacionalnoj radiotelevizijskoj kući sve više gubi na važnosti, jer, jednostavno nije moguće u potpunosti izbjeći primamljive ponude rastućeg broja vanjskih suradnika, pošto tržište diktria svoja pravila kojima se moraju povinovati čak i giganti poput BBC-ja. Studio u ulici Delaware polako napuštaju ključna imena poput Dicka Millsa, Briana Hodgstona i Malcolma Clarkea, a njegovo održavanje u koraku sa galopirajućim razvojem tehnologije postaje neprofitabilno, tako da se nakon nekoliko godina tavorenja uz privremena rješenja ova jedinica konačno ukida u ožujku 1998.

Zatvaranje BBC Radiophonic Workshopa ipak nije značio kraj umjetničkog djelovanja cijele jedne generacije koja je svojim radom u studijma Maida Valea promjenila globalnu percepciju konkretne, ambijentalne i ‘pozadinske’ glazbe. Pojedinci i dalje nastavljaju sa vlastitim projektima, koristeći stečeno iskustvo i tako na indirektan način šireći utjecaj jedinice kojoj su godinama pripadali. 19. svibnja 2009, u Roundhouseu je održan jubilarno-memorijalni koncert povodom pedeset godina od osnutka Radiophonic Workshopa na kojemu su nastupili najbitniji kreativci iz ulice Delawre, primjerice Peter Howell, Roger Limb, Paddy Kingsland i drugi, uz posebnu posvetu preminulim kolegama Deliji Derbyshire, Johnu Bakeru i Daphne Oram.

Članovi sastava Pink Floyd u posjetu BBC-ovom Workshopu, 1967. (Foto: BBC)

Izgleda kako je pola stoljeća sasvim pristojno razdoblje za procjenu nečije uloge u umjetničkim i tehnološkim turbulencijama druge polovice dvadesetog stoljeća, no jedno iz dana u dan postaje sve očitije: utjecaj Radiophonic Workshopa na britansku umjetničku scenu je nemjerljiv, i ostaje nam samo nagađanje kako bi ključna imena progresivne glazbe poput Briana Enoa, Pink Floyda, Roberta Frippa ili Radioheada uopće zvučala da prije pola stoljeća jedna skupina entuzijasta nije krenula s realizacijom vlastitih ideja u jednoj duguljastoj prizemnoj zgradi londonske ulice Delaware, W9.

 

Vjeran Stojanac

NAPOMENA: članak je izvorno u nešto sažetijoj verziji objavljen na ugašenom sajtu bivšeg radija KL; a egzistira u manje-više sličnoj formi na portalu www.velikabritanija.net.