KLFM

Barbez – Ciao Bella/Johnny Dowd

a)      Barbez – Ciao Bella

Šest godina nakon izvrsnog albuma Force of Light, na kojemu je Dan Kaufman na svoj specifičan način uglazbio, ili bolje kazati, sagradio atmosferičnu glazbenu strukturu oko stihova Paula Celana, bruklinški sastav Barbez se vraća s uradkom Ciao Bella. Kako već sam naslov sugerira, fokus je ovoga puta pomjeren na obrade nekih od pjesama talijanskih partizana u Drugom svjetskom ratu, no to je tek dio priče, paravan iza kojeg se krije istinska okosnica albuma – posveta više od dvije tisuće godina staroj glazbenoj tradiciji rimskih Židova; tradiciji koja odskače od uvriježenih strogih podjela i klasifikacija koje podrazumijevaju isključivo sefardsku glazbu i istočnoeuropski Klezmer.

Barbez

Idejna skica albuma seže još u 2009., kada je Dan Kaufman, spiritus movens Barbeza otputovao na nekoliko mjeseci u Rim, kako bi pod patronatom skladatelja Yotama Habera proučavao glazbeno naslijeđe lokalne židovske zajednice. Upijeno znanje je zajedno s utiscima i uspomenama iz glavnog grada Italije pretočio u ovo iznimno ostvarenje kojemu finalni šarm daje specifična postava Barbeza koja pored gitara, basa i bubnjeva već tradicionalno uključuje vibrafon i teremin (na ovom potonjem briljira neponovljiva Pamelia Kurstin, čiji je majstorski pristup instrumentu domaća publika već imala prilke upoznati kroz dva zagrebačka nastupa benda; koncem 2004., te u proljeće 2008.), dakle krajnje neotrodoksan instrumentarij ne samo kada je riječ o (uvjetno kazano) rock skupinama, već i avangardnijim projektima.

Naslovnica albima ‘Ciao Bella’ – okupljena masa prilikom govora socijalističkog lidera Pietra Nennija ispred rimske bazilike Di Massenzio

Ambijent dodatno pojačava fotografija iskorištena za naslovnicu – riječ je o slici snimljenoj 11. ožujka 1948.,  gdje se radničkoj masi okupljenoj pred mecima i gelerima prorešetanom bazilikom Di Massenzio obraća socijalistički lider Pietro Nenni. Još vidljivi tragovi nedavnog rata i posljedica vladavine fašističkog režima koji je Talijane rascjepio u dva suprotstavljena tabora, a manjine, posebice onu Židovsku doveo praktički pred istrebljenje su izrazito efektan dodatak glazbenoj temeljnici, i na određeni način predstavljaju sponu između dvije noseće potke albuma, no i bez te se vizualizacije možemo zapitati: živi li fašizam još i danas? U Italiji definitivno da, iako su njegovi vodeći eksponenti maskirani pod krinkom navodno pravedne borbe protiv globalizacije i neoliberalnog ‘berluskonizma’. Uvrštavanje stihova mučki ubijenog talijanskog redatelja Piera Paola Pasolinija također nije slučajan, već smislen odabir s jasnom porukom.

Uistinu, svijet je globalno selo, a bruklinški glazbeni genij Dan Kaufman to ponajbolje zna, kao što je i svjestan opetovanih rehabilitacija i manifestacija zla koje je, ljudi su se barem tako nadali, zauvijek trebalo biti poraženo u svibnju 1945.

OK, zaboravimo na te mračne teme, i uživajmo u ovih četrdesetak minuta vanvremenske glazbe… iako će se neke slike iz ponora povijesti nastaviti nametati tijekom slušanja.

Jednostavno zato što bitka još traje. Nadajmo se da će u skoro vrijeme biti napokon okončana i da će pobjediti Snage svjetla.

Ili, kako bi to Celan i Kaufman rekli, Force of Light!

 

b)     Johnny Dowd

Johnny Dowd je rođen 29. ožujka 1948. u Forth Worthu, Texas. Tako započinje praktički svaki tekst kojemu je cilj ukratko ili poduže proanalizirati život i stvaralaštvo dotične persone. No, navikli ste na pomaknutu strukturu ovih ‘najava’, i znate da autoru napisa nipošto nije cilj prepisivati sa wikipedije, niti iznositi općepoznate kronološke činjenice ionako dostupne u relevantnoj literaturi, tek uz napomenu kako su česte poredbe s Waitsom i Caveom apsurdne koliko i Dowdovi stihovi. Pokušajmo onda krenuti od geografske odrednice.

Već i ptice na grani znaju da je savezna država Texas zadnjih desetljeća iznjedrila ponajbolje američke kantautore; od Townesa Van Zandta, Willie Nelsona i Krisa Kristoffersona, preko Guy Clarka, Steve Earlea, Lyle Lovetta, Rodney Crowella, Jimmy Dale Gilmorea, Roberta Earla Keena, Billy Joe Shavera, pa do Scotta H. Birama, Elliotta Smitha i Justina Townesa Earlea – da spomenemo tek neke elemente te bogate lepeze.

Johnny Dowd

No, ime Johnnyja Dowda se vrlo rijetko spominje u tom zemljopisnom kontekstu. Razlog tomu dijelom (no, uskoro ćete shvatiti – tek dijelom!) jest činjenica da je dotični još u djetinjstvu započeo onaj sveamerički proces mijenjanja lokacija i saveznih država – između ostalog, do pete je godine života već živio u Tennesseeju i Oklahomi. Neko je vrijeme boravio i u Kaliforniji, a u Memphis se vraća 1965., nakon razvoda roditelja, a te da bi se na koncu skrasio u gradiću Ithaca, New York.

Srećom, stara poslovica kaže da možeš potjerati stvorenje iz Texasa, ali nikad iz njega u potpunosti izbiti, istjerati taj čudnovati duh kojeg teksašani upiju rođenjem. Rekli bi pravnici, Iur Sole – pravo rodnog Sunca! Ipak, Johnny Dowd se po nečemu bitno razlikuje od imena navedenih na početku teksta.

Svi su oni, naime, stvorili prepoznatljiv stil temeljen na folku, countryju, bluesu ili pak kombinacijama navedenih utjecaja u varijabilnim omjerima. To se u određenom može reći i za Johnnyja Dowda, konkretno za njegovu ranu fazu, kada je djelovao unutar sastava Jokers s početka osamdesetih, te Neon Baptist ranih devedesetih. No, Wrong Side of Memphis (1997.), prvi uistinu samostalni album, odnosno rad koji je sada potpisan isključivo imenom Johnny Dowd donosi poprlilično drugačiju zvučnu sliku. Kompozicije izlaze iz očekivanih okvira često balansirajući na rubu prihvatljivosti, barem kada je o tradicionalnim okvirima riječ. Dowdova je nastupna ploča prožeta mračnom tematikom tipičnog southern gothica, i potpisnika ovih redaka podsjeća na Williama Faulknera u luđačkoj košulji. Može i ovako – zamislite da se radnja romana To Kill a Mockingbird spisateljice Harper Lee odvija u paralelnom svemiru gdje američki Jug utjelovljuje nekoliko zadnjih krugova pakla, i gdje Scout u naletu ludila spaljuje Boo Radleyja u krušnoj peći… jeste li vizualizurali? Onda vjerojatno polako naslućujete ambijent ‘pogrešne strane Memphisa’. Nižu se balade o ubojstvima, griješnicima i prokletstvu: Welcome Jesus, John Deere Yeller, Idle Conversation, Ft. Worth; Texas, Ballad of Frank and Jessee James, Papa Oh Papa…, skladbe tek prividno odjevene u klasično folk/country ruho, jer sama struktura pjesama u simbiozi sa neortodoksnim izborom instrumenata – sintetizator, između ostalih – kreira sasvim neočekivan i isčašen doživljaj. Možda je opus kantautora Jim Whitea, koji djelovanje započinje otprilike u isto vrijeme (i s kojim će Dowd 2006. ostvariti suradnju na projektu Hellwood) najbliža poredba?

Ovo definitivno stoji, jer štoviše, Dowd će odigrati bitnu rolu u dokumentarcu Searching for a Wrong-Eyed Jesus, nadrealnoj priči o američkom Jugu koja je 2003. nastala kao plod suradnje scenarista Steve Haismana i redatelja Andrewa Douglasa, a po motivima Whiteova albuma Mysterious Tale of how I shouted Wrong-Eyed Jesus. Scena u brijačnici je doslovice antologijska, kao i Dowdova izvedba pjesme Murder, sirovog dvoakordnog bluesa kojeg Johnny izvodi pod sivim nebom na groblju automobila.

Ukoliko je Wrong Side of Memphis najavio Dowdovu samostalnu karijeru, predstavivši već poznatog autora u novom, prigušenijem svjetlu, album Pictures from the Life’s other Side ide korak dalje. Ovdje Johnny već okuplja prateći sastav, koji ga uz određene iznimke prati i dan danas (primjerice na trenutačnoj europskoj turneji koja, očekivano, zaobilazi morlačke krajeve), što mu omogućuje daljnja eksperimentiranja u zvuku. Iskreno, jeste li sposobni predočiti teksaškog kantautora čije se kompozicije mogu obilježiti jazz festivale, ili se pak provući kroz tipičnu funky, pa i hip-hop DJ listu, svejedno ostajući u nativnoj folk domeni?

Albumi koji se nižu čitav novi milenij (spomenimo tek Temporary Shelter, Pawnbroker’s Wife i Cemetry Shoes), zaključno sa dva zasad posljednja koji se taman promoviraju u našem sjevernom susjedstvu (No Regrets i Do the Gargon) možda i ne donose nekakav primjetan napredak u odnosu na očekivani Dowdov zvuk, no to i nije nešto čemu bi trebalo prigovoriti, pošto je njegov opus u cijelosti već pomaknut iz songwriterskog  mainstreama. Istina, na pojedinim se ostvarenjima Johnny u određenoj mjeri vraća klasičnom izričaju (klasičnom u smislu kompatibilnosti s ljudima čija imena, ponavljam, bodu oči na početku ovog napisa), no to su rijetki trenuci opuštanja, pošto će se on već narednim albumom vratiti u vlastite vode spajanja naizgled nespojivog.

O Dowdu ne treba pisati litanije, pošto je njegov štih potrebno (i jedino moguće) doživjeti slušnim čulom. Stoga se, štovani slušatelji, udostojite preslušati mali, dvosatni izbor iz opusa ovog vrhunskog i neobičnog kantautora, jer ćete samo tako biti u stanju donijeti osobni objektivni sud. A Dowdov je opus itekako vrijedan temeljitog preslušavanja, posebno ukoliko spadate u skupinu puritanaca koji s prezirom i gnušanjem gledaju na suživot tradicionalnog i eksperimentalnog. Jer, u tom bi slučaju Johnnyjeve skladbe mogle na Vas djelovati iscjeliteljski i prosvjetiteljski!