Aki Kaurismäki odnosno lucidni suživot filma i glazbe
10:00–12:00 Četvrtak 15.3.2018.
Kaurimäkijevi su filmovi, uz one Wima Wendersa i Jima Jarmusha vjerojatno najlucidniji primjer korištenja popularne glazbe u suvremenom filmu. Soda Fountain donosi primjere iz te filmske ‘pjesmarice’
Ne, KLFM se nije prodao niti reklamira nacionalnu dalekovidnicu. Činjenica da se već tjednima u kasnim satima poedjeljkom na trećem programu prikazuje jedan od filmova Akija Kaurismäkija je tek povod za ovotjedno izdanje emisije Soda Fountain, koje će se temeljiti na poveznici njegovog sineastičkog stvaralaštva i glazbe.
Naime, Finac Kaurismäki je uz Wima Wendersa i Jima Jarmusha zasigurno prvo ime koje vam pada na pamet kad se spomene suživot autorskog filma i suvremene glazbe. Također, velika će većina automatski određene njegove filmove povezati sa helsinškim sastavom Leningrad Cowboys koji je, istini na volju i formiran upravo za potrebe filmskog uradka Leningrad Cowboys go Amerika i njegova, uvjetno kazano nastavka Leningrad Cowboys meet Moses.
No, to je tek onaj vrh ledene sante koji strši iznad morske površine. Zagledate li se u dubinu, uočiti ćete pregršt manje poznatih ali vrijednih bisera! Čitav taj šaroliki izbor koji varira od kabaretske glazbe i finskog tanga preko ranof rock’n’rolla, rockabillyja, punka, pa sve do spomenutih Leningrad Cowboysa koji su priča za sebe savršeno se uklapa u Akijev specifični redateljski stil. Njegova ostvarenja, naime, odišu jednom specifičnom atmosferom u kojoj se dodiruju, preklapaju, pa i stapaju elementi naturalistički obojene socijalne drame, film noira, crnog humora, te jednog doživljaja kojega baš i nije lako opisati riječima, a južnim će Europljanima biti teško dokučiv, mada jako dobro egzistira u postojbinama kako one klimatske, tako i emocionalne hladnoće; dakle u podneblju Skandinavije, sjeverne Rusije i baltičkih zemalja.
Uvodna scena prvog dugometražnog Kaurismäkijevog filma, varijacije na radnju romana Zločin i kazna F. M. Dostojevskog možda ponajbolje govori o ulozi glazbe u ostvarenjima ovog vrsnog redatelja (a i sama može figurirati kao glazbeni video). Dok njegov Raskoljnjikov, ovdje nazvan Antti Rahikainen (glumi ga Markku Toikka) zaključuje smjenu u klaonici čerečeći zadnje svinjske i goveđe polutke te potom ispirući krv na podu vodom iz gumenog crijeva, u pozadini odjekuje čuvena Schubertova Serenada u verziji Harrija Marstia, čovjeka koji je tih ranih osamdesetih pretendirao na mjesto finskog Nicka Cavea (Marstio će se i sam pojaviti u istom filmu, u cameo ulozi barskog pjevača).
14 Franks & one Pekka. Legendarni, no nažalost pokojni Matti Pelonpää je zadnji desno.
Marstio nije jedini od lokalnih glazbenika čije su skladbe našle svoje mjesto u Akijevom filskom opusu. U više je navrata taj redatelj glazbeni background svojih uradaka obogaćivao skladbama čuvenog ‘finish tango’ pjevača Olavi Virte, kao i nažalost nedavno preminulog Topi Sorsakoskija i njegovih Agentsa, te brojnih drugih. No, Kaurismäki se nije zaustavio na lokalnim okvirima, te je vlastiti soundtrack popunio štovanim imenima sa međunarodne scene. Tipičan je primjer film I hired a contract Killer, u kojemu Truffautov pulen Jean-Pierre Leaud glumi razočaranog francuza na privremenom radu u Londonu. Nakon (ne)očekivanog otkaza Leaud će stupiti u vezu sa lokalnom bandom ubojica te zadnjim novcem naručiti vlastito ubojstvo. Neočekivani će ga susret sa spasonosnom djevojkom natjerati da odustane od užasnog plana, čime započinje jurnjava po derutnim ambijentima Whitechapela i Stepneyja, gdje će u jednoj zadimljenoj birtiji naletjeti na isto tako neočekivanu live izvedbu – veliki Joe Strummer ovdje javlja u ulozi barskog glazbenika koji uživo prezentira svoju skladbu Burning Lights.
Navedeni primjeri Marstia i Strummera jasno govore da Kaurismäki filmsku glazbu ne tretira tek kao zvučnu kulisu, već joj dodjeluje važnu ulogu koja se nadopunjuje s vizualnom komponentom radnje.
(intro: Calamari Union — Going to Eira) 01 Marstio – Serenade 02 The Renegades – Cadillac 03 Olavi Virta – Sä et kyyneltä nää 04 Marko Haavisto & Potahaukat – Jaa mun luo 05 Marstio – Älä kiiruhda 06 Melrose – Rich Little Bitch 07 The Strangers – Kolme Kitarra 08 Georg Ots – Muuttuvat laulut 09 Topi Sorsakoski & Agents – Kunhan palaan takaisin 10 Rauli Badding Somerjoki – Valot 11 Olavi Virta – Sateenkaaren tuollapuolen 12 Leningrad Cowboys – The Cossack Song 13 Leningrad Cowboys – Ballad of Leningrad Cowboys 14 Badding Rockers – Se jokin sinulla on 15 Reijo Taipale – Satumaa 16 Joe Strummer – Burning Lights 17 Olavi Virta – Ennen Kuolemaa 18 Marko Haavisto & Poutahaukat – Myrskyn keskella (intermezzo: Ariel — Mikkonen is dead) 19 Toshitake Shinohara – Yukino Furu Machio 20 Serge Reggiani – De velours et de Sole 21 Leningrad Cowboys – Those Were the Days 22 The Blazers – Old Scars 23 Georg Ots – Mustanmeren valssi 24 Leningrad Cowboys – Nolo Tengo Dinares 25 Leningrad Cowboys & Sakari Kuosmanen – Delilah 26 The Red Army Choir – Dark Eyes 27 Rauli Badding Somerjoki – Pilvet karkaa niin minäkin 28 Rauli Badding Somerjoki – Kuihtuu kesäinen maa 29 Tapio Rautavaara – Lokki 30 Marko Haavisto & Poutahaukat – Paha vaanii 31 Antero Jakoila – Bandoneon 32 Melrose – In the Meanwhile 33 Carlos Gardel – Volver 34 Toshitake Shinohara – Ogonek (outro: I hired a contract Killer — Working Class has no Fatherland)
Zanimljivo je spomenuti i Kaurismäkijevu parodiju na kultne Warriorse, njegov drugi film Calamari Union koji započinje scenom gdje u ambijentu napuštene kavane petnaestoro ljudi (od kojih se četrnaest njih zovu Frank, a tek jedan ima tipično finsko ime Pekka) planiraju spasonosni bijeg iz siromašnih četvrti Helsinkija ka obećavajućoj gradskoj obali, iako su u stvarnosti polazna i finalna točka tog putovanja; radnički Kallio i sredjeklasna Eira udaljeni nešto manje od kilometra. U jednoj će sceni nekolicina Frankova te Pekka zaglaviti u birtiji gdje sastav nazvan nikako drugačije nego Some Franks izvodi kultnu Stand by Me. Usput kazano, uvodnu je scenu Q. Tarantino fino iskoristio/parodirao na početku svojih Reservoir Dogsa.
Film Čovjek bez prošlosti (The Man without a Past) će u zvjezdane visine izbaciti Kaurismakijevog novog ‘kućnog glumca’, Markku Peltolu (koji ipak nije mogao nadmašiti vrhunskog, nažalost rano preminulog Matti Pellonpu), ali i odličnog glazbenika Maarka Havista koji sa sastavom Poutahaukat izvodi kako obrade rock evergreena, tako i vrhunske autorske skladbe.
Naravno, zvuk se katkad mora svesti na funkciju kulise, a Kaurismäki za takvim, moglo bi se reći uobičajenim modelom drugih redatelja poseže u situacijaima kada izvorni izvođač nije u mogućnosti pružiti svoj obol filmu, a razlozi mogu biti mnogobrojni – Olavi Virta, primjerice, poznat kao i ‘otac finskog tanga’ je u vrijeme nastanka prvog Kaurismäkijevog dugometražnog uratka bio mrtav već čitavo desetjeće, no svejedno ostaje jednim od autorovih najdražim kantautora, te skoro da nema filma u kojemu nije uvšten bar poneke segment neke njegove skladbe.
Iz nešto bliže prošlosti nam dolaze imena poput kultnog britanskog ‘sixties’ sastava The Renegades koji je, usput, svoju međunarodnu slavu stekao upravo nastupima u Finskoj. Lista bjelosvjetskih izvođača koji su spas od zaborava pronašli upravo u finskoj filmskoj renesansi po Kaurismäkiju ni izdaleka nije zaključena – tu su i francuski tango izvođač Carlos Gardel, talijan Serge Regianni te ruski estonac Georg Ots. Možda zbog domoljublja ili pak promocije lokalne, ostatku svijeta nepoznate finske glazbene scene, Kaurismäki je ipak prefereirao ‘domaća’ imena poput sastava Melrose i The Blazers, te kantautora kao što su Tapio Rautavaara, Annikki Tähti, Antero Jakoila ili Rauli Badding Somerjoki.
Posveta Mattiju, kultnom glumcu koji se pojavio u praktički svakom Kaurismakijevom filmu do svoje prerane smrti 1995., a mnogi će ga pamtiti kao fiktivnog managera Leningrad Cowboysa, odnosno Mojsija koji ih iz besćutne Amerike vodi natrag u obećanu Rusiju!
Bilo kako bilo, Leningrad Cowboys ostaju specifičan fenomen – vjerojatno jedini sastav koji je nastavio sa djelovanjem i postigao međunarodni uspjeh unatoč činjenici da su, kako je već kazano’, utemeljeni kao fiktivna glazbena grupa za filmske potrebe. Njihov je glazbeni izričaj barem u začecima trebao parodirati sovjetske pokušaje približavanja zapadnoj rock sceni, pa ne čudi što im je skoro čitav repertoar sastavljen od obrada popularih hitova iz pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Ipak, izdvajati dva igrana (Leningrad Cowboys go Amerika i Leningrad Cowboys meet Moses), te jedan domumentarni glazbeni film koji u stvari prikazuje njihov koncertni nastup nad ostatkom skladbi korištenih u filmovima Akija Kaurismäkija, bilo bi u najmanju ruku podcjenjivački prema temi ove emisije.
Rekoh, po pitanju ove metode Aki nije izdvojeni primjer, pošto je veliki broj ‘post novovalaca’ u pravilu dodjeljivao bitnu ulogu opskurnim imenima sa alternativne glazbene scene, ali i rock legendama – Wenders se tu nekako logički nameće (Chuck Berry u Alice in den Stadten, Nick Cave and the Bad Seeds i Crime and the City Solution u Der Himmel über Berlin, te posebice Madredeus čija je uloga u Lisbon Story mnogo više od epizodne) – no teško da je itko od njih uspio dostići taj nordijski šarm hladnih dana, formalnih međuljudskih odnosa, viška alkohola te ‘bijelih noći’ za koje je već spomenuti kršćanski fanatik Dostojevski rekao da ‘ubijaju ono ljudsko u čovjeku, te potiču na razbojstva i okrutnosti’!
Warriors? Reservoir Dogs? Ne, već scena iz filma koji se već samim nazivom sprda s “skandinavskom Jugoslavijom”!
Aki Kaurismäki je uspio, jer glazba u njegovim filmovima možda ponekad i katalizira, pojačava, no najčešće nadjačava i neutralizira takve negativne efekte!
Koilko nam god pojmovi cirkusa, kabarea i varijeta izlgedali pompozno svijetli i zabavni, nemojmo zaboraviti da pojedinci koji nas u tim prigodama “uveseljavaju” u svojoj duši nose bezbrojne ožiljke, te da je njihova vizija svijeta miljama daleko od tog lažnog, natapiranog sjaja pozornice. Nije to ništa novo, no može li se slična formula primjeniti i na etablirane veličine na kruni popularne glazbene scene? Što god mislili, odgovor je DA. Ukoliko pak ne vjerujete, ovotjedno će vas izdanje emisije Soda Fountain definitivno razuvjeriti!
Iskreno se nadam da će ovotjedno izdanje Soda Fountaina dočarati barem dio one atmosfere koja me redovito prožme čim s police izvučem te otvorim korice ovog nevjerojatno iskrenog i čistog književnog djela, kojeg danas bezobrazno guraju srednješkolcima pod obaveznu lektiru. Sve ostalo su prazna naklapanja.
