KLFM

Reflections on the Capital Punishment

 

Kao što je spomenuto u najavi subotnjeg eXita (2. siječnja 2016.), Soda Fountain se neće detaljnije pozabaviti analizama djelovanja u prethodnoj godini, već odmah prvim izdanjem u Novoj ide dalje! Uostalom, u spomenutoj ste najavi eXita imali priložene linkove na neka, po našem mišljenju bitnija izdanja Soda Fountaina iz 2015., a negdje u jesen je emitirana i posebna emsiija (Soda Fountain goes Statistics) u kojoj su bili uvršetni glazbeni brojevi najviše forsirani tijekom ove zamalo tri godine emitiranja.

Možda će nekima ovakav početak djelovati nezgrapno pa i uznemirujuće, no takav je modus operandi uredništva ove emisije – svaki trend koji ostavlja trag na društvu, ostavlja ga i u tkivu popularne kulture, a glazba je njezin najprihvatljiviji eksponent. To što je ovog tjedna na rasporedu upravo tema koja se naziva ‘smrtna kazna’ nije ništa neobično provrtite li arhivu te shvatite čime smo se sve bavili prethodnih godina. Opravdanje za ovakav potez nije potrebno, a ako ga baš toliko želite, pozovite se na neke od poznatijih prekooceanskih kantautora poput Bruce Springsteena, Steve Earlea pa i Boba Dylana, te provjerite kako njihov opus stoji po to pitanju. Definitivno ćete naći brojne glazbene naslove.

U Europi, u kojoj s iznimkom nekih zemalja bivšeg istočnog bloka (Rusija, Ukrajina, Bjelorusija) nema više smrtne kazne, ova tema nije toliko zastupljena u pop domeni, tako da i ne čudi da se među brojnim Amerikancima na popisu ističe tek četvero Europljana – Toyah, David Bowie, Robyn Hitchcock (The Soft Boys) te Elvis Costello. Tu je i dvoje australaca; Ed Kuepper i Nick Cave, a poznato je da je životno djelo ovog potonjeg ionako prepuno skladbi koje aludiraju na linč, likvidacije, te zakonski opravdane (ili neopravdane?) smrtne kazne.

No, možda bi bilo najbolje razmotriti pojedine priložene skladbe koje u širem konceptu dobivaju funkciju nosača same liste – neke od njih govore o stvarnim događajima i stvarnim osobama, dok su druge pak vrsno uobličene priče o ‘zločinu i kazni’. Također, ne baš zanemariv dio pjesama uvršten je sa soundtracka filma Dead Man Walkin’ (1995., redatelj i scenarist Tim Robbins, uloge Sean Penn, Susan Sarandon i dr.).

Listu otvara Springsteenova Nebraska, skladba uobličena po stvarnom događaju s konca siječnja 1958., kada su Charles Starkweather i njegova djevoka Ann Caril Fugate pobili veći broj ljudi (uključujući i vlastite roditelje) u višednevnom divljanju na teritorijima Nebraske i Wyominga. Isti je događaj uostalom poslužio i redatelju Terrence Malicku kao ispiracija za film Badlands (1973.), a njezine se natruhe uočavaju i u Natural Born Killers Olivera Stonea.

I saw her standin’ on her front lawn just twirlin’ her baton
Me and her went for a ride sir and ten innocent people died

From the town of Lincoln, Nebraska with a sawed off .410 on my lap
Through to the badlands of Wyoming I killed everything in my path

I can’t say that I’m sorry for the things that we done
At least for a little while sir me and her we had us some fun

The jury brought in a guilty verdict and the judge he sentenced me to death
Midnight in a prison storeroom with leather straps across my chest

Sheriff when the man pulls that switch sir and snaps my poor head back
You make sure my pretty baby is sittin’ right there on my lap

They declared me unfit to live said into that great void my soul’d be hurled
They wanted to know why I did what I did
Well sir I guess there’s just a meanness in this world.

/Bruce Springsteen, Nebraska/

Old Sparky, Florida State Prison

01 Bruce Springsteen – Nebraska
02 Suzanne Vega – Woman On The Tier (I’ll See You Through)
03 Steve Earle – Billy Austin
04 Toyah – Obsolete
05 Phil Ochs – Iron Lady
06 Zachary Cale – Hangman’s Letters
07 Mary Butler – Electric Chair Blues
08 Calexico – Victor Jara’s Hands
09 Bruce Springsteen – Dead Man Walkin’
10 Pearl Jam – Dead Man
11 Lee Hazlewood – The Girl On Death Row
12 Neko Case – Poor Ellen Smith
13 Nick Cave & The Bad Seeds – The Mercy Seat
14 Steve Earle – Over Yonder (Jonathan’s Song)
15 Thin White Rope – Theyre Hanging Me Tonight
16 Elvis Costello – Let Him Dangle
17 Judy Collins – Tim Evans
18 Ed Kuepper – Hang Jean Lee
19 Scott Walker – The Ballad of Sacco & Vanzetti
20 Johnny Cash – 25 Minutes To Go
21 The Soft Boys – Poor Will & The Jolly Hangman
22 Bob Dylan – Julius & Ethel
23 Lyle Lovett – Promises
24 Uncle Tupelo – John Hardy
25 Bruce Springsteen – Johnny 99
26 David Bowie – Wild Eyed Boy From Freecloud
27 Johnny Dowd – Judgement Day (version)
28 Nick Cave & The Bad Seeds – Long Black Veil
29 Tom Waits – The Fall Of Troy
30 Steve Earle – Ellis Unit One

Gas Chamber, San Quentin Prison, California

Vremenski najstariji događaj ‘opjevan’ u ovotjednoj listi se odnosi na bespotrebno smaknuće talijanskih useljenika, radnika Nicole Sacca i Bartolomea Vanzettija. Optuženi su za nedokazan zločin koji se zbio 1920. u Massachussetsu, a pogubljeni na električnoj stolici sedam godina kasnije u Charlestownu. Očiti razlog zbog kojega je tužitečjstvo forsiralo smrtnu kaznu jest Saccov i Vanzettijev anarhistički svjetonazor.

Donekle sličan slučaj jest suđenje braćnom paru Juliusu i Ethel Rosenberg, koje je, očekivano, završilo smrtnom presudom. Rosenbergovi su navodno Sovjetima dostavljali dokumente iz laboratorija u Los Alamosu, koji su se odnosili na ‘project Manhattan’, odnosno izradu prve A-bombe. Događaj je naknadno ovjekovječen u pjesmi Julius and Ethel Boba Dylana.

U domeni skladbi koje govore o slučajevima koji su se nažalost stvarno zbili jest i Victor Jara’s Hands sastava Calexico, Ed Kuepperova Hang Jean Lee (riječ je o djevojci koja je bila posljednja osoba nad kojom je u Australiji izvršena smrtna kazna), te neke skladbe Steve Earlea o kojima će još biti riječi.

Možda je najupečatljiviji broj ove liste skladba Promises Lyle Lovetta, svojevrsna lamentacija o pravdi, zločinu, pokajanju i iskupljenju; snimljena praktički na onoj granici koja razdjeljuje minimalizam i tišinu, koju tek narušava Lyleov glas i nenametljiva, reducirana akustična gitara.

If God is my witness
Then God is my savior
But if you are my judge
Then I’m already damned

And words are like poison
That sinks down inside you
And some things you do
You just don’t understand

/Lyle Lovett, Promises/

Doprinos Nicka Cavea je priložen u vidu obrade tradicionalne Long Black Vail, te kroz The Mercy Seat, još jedne lamentacije nedužnog osuđenika koji se pomirio sa predstojećim finalnim trenucima na električnoj stolici. Zanimljivo je da je Cave po pitanju ove potonje često mijenjao stavove – u početku je tvrdio da je riječ o stvarnom slučaju koji je života koštao jednog mladog brazilskog glumca, da bi u novije vrijeme tvrdio kako je tekst pjesme rezultat čiste fikcije i autorske slobode.

Analizirati svaku pojedinačnu pjesmu uistinu nema smisla, te bi ovu najavu najbolje bilo zaključiti s nekoliko skladbi Steve Earlea. Dotočni je u prvoj polovici devedesetih godina dvadesetog stoljeća izdržavao dvogodišnju kaznu zbog posjedovanja heroina i ilegalnog vatrenog oružja. No, zanimljivo je kako je pjesmu Billy Austin napisao još 1990., prije uhićenja, suđenja i odsluženja kazne. Naknadno je tvrdio kako to nije bio nikakav vid prekognicije, već vrisak njegovog već davno formiranog protivljenja smrtnoj kazni.

Na albumu Transendental Blues iz 2000., Earle će priložiti Over Yonder (Jonathan’s Blues), pjesmu napisanu po istinitom događaju. Naime, nedugo po izlasku iz zatvora i nastavku glazbene karijere, od kemikalija i alkohola proćišćeni i duhovno obnovljeni Steve se odlučuje na neočekivan i pomalo šokantan čin – pokušati će se približiti nekom osuđeniku iz Death Rowa, kako bi mu pružio utjehu u posljednjim trenucima. Izbor je pao na Jonathana Noblesa, ubojicu dvije djevojke koji se u zatvoru pokajao te prešao na rimokatoličanstvo (što mu je u južnjačkoj, protestantskoj teksaškoj kaznionici vjerojatno uzeto ako otegotna okolnost). Unatoč brojnim molbama upućenim teksaškom guverneru (koji se tada slučajno zvao George W. Bush), pa i samom predsjedniku Clintonu, Jonathan se nije uspio izvući, no Earle je bio uz njega do zadnjih trenutaka. Nobles je usmrćen injekcijom u teksaškom zatvoru Huntsville, 7. listopada 1998.

Ellis Unit, Huntsville, Texas

No, daleko najpotresnija Earleova pjesma ovakve tematike jest Ellis Unit One, koja se može naći na spomenutom soundtracku Dead Man Walkin‘. Steve je pripadni tekst o grozomornom isčekivanju egzekucije napisao s točke gledišta zatvorskog čuvara, ne jednog od onih lokalnih blokovskih ‘šerifa’, već osobe ispunjene razumijevanjem i empatijom, koja u noći pred egzekuciju neimenovanog osuđenika u snu proživljava njegove posljednje trenutke.

Uistinu, ukoliko ovoj civilizaciji treba artikulirani krik protiv smrtne kazne, onda je to definitivno ova Earleova pjesma!

Well, I’ve seen ’em fight like lions, boys
I’ve seen ’em go like lambs
And I’ve helped to drag ’em when they could not stand
And I’ve heard their mamas cryin’ when they heard that big door slam
And I’ve seen the victim’s family holdin’ hands

Last night I dreamed that I woke up with straps across my chest
And something cold and black pullin’ through my lungs
‘N even Jesus couldn’t save me though I know he did his best
But he don’t live on Ellis Unit One

Swing low
Swing low
Swing low and carry me home

Swing low
Don’t let go
Swing low and carry me home

/Steve Earle, Ellis Unit One/

powered & provided by ©eXit