The Church – Further, Deeper / Roger Waters – The Wall Live in Berlin

– – .

U nedjelju, 9. studenog se obilježava četvrt stoljeća od događaja koji je promjenio tijek suvremene povijesti – početka rušenja Berlinskog zida. Stoga ne iznenađuje što se ovotjedno izdanje emisije eXit pridružuje proslavi obljetnice donoseći kompletnu audio snimku Watersovog ‘The Walla’, kojeg je osam mjeseci kasnije uprizoren na nekoć ‘ničijoj zemlji’ između nekadašnjeg Zida i Brandenburških vrata! No, na početku poslušajte upravo objavljeni album ‘Further/Deeper’ australskih The Church, kojim su vratili naizgled zauvijek izgubljene pozicije! Još jedna napomena; ‘The Wall – Live in Berlin’ kreće nekoliko minuta iza 21.00 h.

 

a) The Church – Further/Deeper (2014.)

Činjenica: nakon solidnog no pomalo rasplinutog albuma Untitled #23 iz 2009., većina je štovatelja smatrala kako se skoro tri desetljeća duga priča o sastavu The Church pomalo privodi kraju. Detalji koji su uslijedili samo su gurali vodu na mlin definitivnog i neodložnog kraja. Počelo je s odlaskom ključnog člana, tekstopisca, pjevača i bas gitarista Steve Kilbeyja (koji se, istina, nedugo potom ipak vratio u bend), a početkom 2013. The Church napušta i druga temeljna uzdanica, gitarist Marty Wilson-Piper.

Srećom, takve su zloguke prognoze očito bile preuranjene. 17. listopada danju je svjetlost ugledao Further/Deeper, dvadesetipeti album The Churcha, iznenađujuće dobro ostvarenje koje je tako otklonilo svaku sumnju oko eventualne budućnosti sastava. Istina, neke su promjene ostavile traga na zvučnoj slici, a to se u prvom redu odnosi na tehnički pristup novog gitarista Iana Hauga (koji je prethodno svirao u Powderfingeru, a sredinom devedesetih s danas pokojnim Grantom McLennanom iz The Go-Betweensa surađivao je na projektu Far Out Corporation) koji niti može niti želi biti tek štura zamjena za Wilson-Pipera.

182669-a2fdc346-4f70-11e4-abaa-e04620637eb8Na prvi pogled Further/Deeper je poprilično monolitan album koji priziva neke slične, zaokružene uratke iz bogate diskografske povijesti sastava (Seance, Starfish, Gold Afternoon Fix), no zalaskom pod površinske slojeve uočavaju se dodatne nijanse među skladbama. Tako primjerice Laurel Canyon u skladu sa svojim imenom priziva psihodelična west-coast sazvučja šezdesetih, Globe Spinning svoju atmosferu pak duguje europskom sintetičkom zvuku ranih osamdesetih (jesu li David Bowie, Gary Numan ili John Foxx dostojna usporednica?), dok zaključna, osmominutna Miami savršeno sublimira sve bitne trenutke trodesetljetne genealogije The Churcha.

Još jedna zanimljivost jest način na koji funkcioniraju novopridošli Ian Haug i starosjedioc, ritam gitarist Peter Koppes. Unatoč neizbježnim otklonima od zvuka na kojeg smo navikli, njihova međusobna gitarska tkanja praktički nose ovaj album, na poprilično sličan način kako su to nekoć majstorski izvodili Wilson-Piper i Koppes. Gazda Kilbey i dalje forsira pomalo neodređene nadrealne poetske vizure, pa na koncu dobijamo ono što smo potajno i priželjkivali – klasičan album velikog sastava realiziran tako da ne zalazi na eventualne stranputice i sve zamke koje iste donose, ali svejedno prilagođen sredini druge polovice novog milenija.

The Church su također najavili i spektakularnu promotivnu svjetsku turneju koja je započela 01. studenog nastupom u matičnom Sydneyju, a sudeći po planovima, trebala bi zahvatiti i europsko tlo. Nažalost, poznavajući Kilbeyjev stav prema tranzicijskim zemljama, ista neće zahvatiti naše krajeve (maestro se, pretpostavljam, još nije oporavio od šoka kojeg je doživio u proljeće 2007. glede zagrebačkog i beogradskog koncerta, o čemu više možete doznati ako pretražite KLFM-ovu arhivu članaka), no istinske fanove ništa ne bi trebalo spriječiti da potegnu do Milana ili Graza te tako svjedoče scenskom uprizorenju jednog iznimnog sastava koji unatoč pogrešnim prognozama još nije rekao sve!

 

b) Roger Waters – The Wall: Live in Berlin

Koncem osamdesetih bilo je prilično teško pronaći dvije frustriranije osobe od Rogera Watersa i Mihaila Gorbačova. Prvi je, unatoč dvama solidnim samostalnim albumima, punio tek omanje dvorane koje primaju jedva četverocifreni broj posjetitelja (promatrajući usput kako njegov bivši sastav nabija bankovne račune i koncertira na popunjenim stadionima), dok se potonji suočavao s posljedicama vlastite reformatorske doktrine koja je na koncu dovela do okončanja ‘hladnog rata’, ali i njegove političke karijere. Nisu ni znali kako će tek koju godinu potom njihovo naslijeđe kumovati jednom od najspektakularnijih živih nastupa ikad!

Waters je kasnih sedamdesetih zamislio The Wall kao dvoranski, isključivo dvoranski koncept koji je dobrim dijelom referirao i na autorovo gađenje prema stadionskim nastupima. Negdje sredinom osamdesetih izletila mu je jedna nezgodna izjava – upitan misli li ikada ponovno uprizoriti The Wall, kazao je, smatrajući valjda kako takva mogućnost spada u domenu nemogućeg, “da, kada padne Berlinski zid”.

Dakle, pazite što govorite, jer htio ili ne, Roger je pristao nakon skoro deset godina iznova uprizoriti The Wall. Iako su neki od nastupa s izvorne The Wall turneje odrađeni u Njemačkoj, konkretno u Dortmundu, bilo je očito kako je bivši lider Pink Floyda doveden praktički i simbolički ‘pred zid’. Održati možda najspektakularniji nastup u karijeri u glavnom gradu države koja je kasnih tridesetih godina započela Drugi svjetski rat i koja je direktno kriva za Watersovu najveću životnu traumu, pogibiju oca u bitci za Anzio 1944., unatoč proteklom vremenu definitivno nije bila laka odluka.

wall berlinPrvotni je plan predviđao izvedbu na obljetnicu pada Berlinskog zida, odnosno 9. studenog 1990., no ionako već zgusnuti program obilježavanja nije ostavljao prostora za jedan takav spektakl. Pronađen je kompromis u terminu 21. srpnja, a kao mjesto uprizorenja odabran je Leipziger Platz, tik istočno od Potsdamer Platza, koji je godinama predstavljao prazni prostor, ničiju zemlju između Zida i Brandenburških vrata.

Suočen s tim ogromnim praznim prostorom te vlastitom megalomanskom vizijom scenskog zida (koji je u konačnici bio dugačak čak 180 metara!), Waters shvaća kako će njegov prateći sastav na mastodontskoj pozornici izgledati izgubljeno i neuočljivo te kreće u pregovore s nekim bitnim imenima međunarodne glazbene scene. Pored članova Watersovog Bleeding Hearts Banda, svoje su sudjelovanje potvrdili Marianne Faithfull, Thomas Dolby, Van Morrison, Scorpions, Sinead O’Connor, The Hooters, Joni Mitchell, Ute Lemper, Bryan Adams, Cindy Lauper, zatim Rick Danko, Levon Helm i Garth Hudson iz The Banda, kao i Rundfunk Orchestra, sastavljen od glazbenika iz Simfonijskog orkestra radio Berlina i Zbora Crvene armije. Pojedina su imena odbila poziv, primjerice Peter Gabriel, Bruce Springsteen, Eric Clapton, Rod Stewart i Joe Cocker. U njihove razloge nećemo dirati, no očito je kako je Clapton, primjerice, još bio pod dojmom trauma s promotivne turneje prvog Watersovog samostalnog albuma, Pros and Cons of Hitch Hiking (1984.).

Roger WatersWaters je donekle izmjenio izvornu listu The Walla, izbacivši skaldbu The Show Must Go On (koja je, zanimljivo, isključena i iz filmske verzije projekta iz 1982.), dok je finalna Outside the Wall zamijenjena zaključnom skladbom The Tide is Turning s njegovog drugog samostalnog albuma Radio K.A.O.S. (1987.). Imajući u vidu koncept tog ostvarenja, ova skladba koja pruža tračak nade u bolju budućnost zasigurno je bolji izbor od dvojbene Outside the Wall (koja je na koncu ipak nadodana kao kratki završni fragment).

Pripreme za nastup nisu tekle bez problema. Trebalo je uskladiti scenografiju, koreografiju i brojne gostujuće glazbenike, a zahtjevna scenska oprema i ozvučenje često su prekidali probe, izazivajući energetske kolapse zbog pretjeranog gutanja raspoloživih resursa. Srećom, netko se dosjetio mogućnosti korištenja dodatnih agregata, tako da je i taj problem riješen, mada je dodatno podigao troškove ionako preskupog spektakla.

Berlinsko je uprizorenje The Walla te večeri okupilo neočekivanih 350 000 ljudi, što opet nije rekord (kojeg i dalje drže Simon & Garfunkel sa svojim ‘povratničkim’ nastupom u Central Parku 1982. – pola milijuna posjetitelja), no svejedno je savršeno ocrtalo aktualno stanje u Europi koja je padom komunističkih režima te rušenjem Berlinskog zida u sveopćoj euforiji prepunoj nade započela dobijati nove ideološke i političke konture. Zračak nade. Trak sunčeve svjetlosti koji probija kroz prozorske grilje.

Satellite buzzing through the endless night
Exclusive to moonshots and world title fights
Jesus Christ imagine what it must be earning
Who is the strongest, who is the best
Who holds the aces, the East or the West
This is the crap our children are learning
But oh, oh, oh, the tide is turning
The tide is turning
Oh, oh, oh, the tide is turning

 Nažalost, tranzicija nekoć komunističkog, odnosno socijalističkog istoka nije protekla onako mirno i ležerno kako su, možda, u svojim vizijama pretpostavljali pomalo naivni vizionari među koje spadaju i Waters te Gorbačov. Ujedinjena je Njemačka posrtala pod teretom koji je nenamjerno ali uporno nametala bivša DDR, što se logičnim slijedom odražavalo i na pretpostavljenu ‘novu Europu’, pretvarajući je tek u nedostižnu utopijsku viziju. Skoro pola stoljeća više ili manje intenzivne izolacije došlo je na naplatu. Otimačina i pljačka zamaskirana u ideološko-vjersko-etničke ratove najprije je poharala balkanski poluotok, a kada je sve naizgled došlo na svoje, otvoreno je novo krizno žarište, Ukrajina. Izgleda kako je svjesno održavanje kaosa način na koji funkcionira svijet koji je izgubio nekadašnju bipolarizaciju, koja je unatoč hladnoratovskoj prijetnji bila itekako dijalektički funkcionalna.

wall-backstageKoliko god Roger Waters razbijao glavu takvim stvarima (ponekad, valjda u predahu od dušebrižništva glede pojasa Gaze), jasno mu je kako po tom pitanju više ne može napraviti ništa. Čovječanstvo nije ništa više od stoke solidno postavljene u odgovarajuće torove pod paskom pastira kojima je osobni interes u prvom planu, a takvoj negativnoj sinergiji nikakav The Wall ne može prenijeti onu suštinsku, sasvim očitu poruku.

Uglavnom, nema nade.

 

roger_waters_-_the_wall_-_live_in_berlin

01 Scorpions – In The Flesh?
02 Roger Waters, Ute Lemper & The Rundfunk Orchestrs & Choir – The Thin Ice
03 Roger Waters & Garth Hudson – Another Brick In The Wall (part 1)
04 Roger Waters – The Happiest Days Of Our Lives
05 Cindy Lauper & Thomas Dolby – Another Brick In The Wall (part 2)
06 Sinead O’Connor with The Band & The Hooters – Mother
07 Joni Mitchell & The Rundfunk Orchestra & Choir – Goodbye Blue Sky
08 Roger Waters, Bryan Adams & The Rundfunk Orchestra & Choir – Empty Spaces/What Shall We Do Now?
09 Bryan Adams – Young Lust
(oh my God, what a fabulous room – Jerry Hall)
10 Roger Waters – One Of My Turns
11 Roger Waters – Don’t Leave Me Now
12 Roger Waters & The Rundfunk Orchestra & Choir – Another Brick In The Wall (part 3)
13 The Last Few Bricks
14 Roger Waters – Goodbye Cruel World
15 Paul Carrack – Hey You
16 Roger Waters & The Rundfunk Orchestra & Choir – Is There Anybody Outhere?
17 Roger Waters & The Rundfunk Orchestra & Choir – Nobody Home
18 Roger Waters & The Rundfunk Orchestra & Choir – Vera
19 The Rundfunk Orchestra & Choir – Bring The Boys Back Home
20 Roger Waters, Van Morrison & The Rundfunk Orchestra & Choir – Comfortably Numb
21 Roger Waters, Scorpions & The Rundfunk Orchestra & Choir – In The Flesh
22 Roger Waters & Scorpions – Run Like Hell
23 Roger Waters, Scorpions & The Rundfunk Orchestra & Choir – Waiting For The Worms
24 Roger Waters – Stop
25 The Rundfunk Orchestra & Choir – The Trial
(Tim Curry as the Prosecutor
Thomas Dolby as the Schoolmaster
Ute Lemper as the Wife
Marianne Faithfull as the Mother
Albert Finney as the Judge)
26 All Together – The Tide Is Turning
27 Roger Waters – Outside The Wall

 

Povezani linkovi:

Berlin

Roger Waters: The Wall, Arena Zagreb

07/11/2014

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,