Joe Henry

20:00–23:00 – 6.5.2017.

Uistinu, tko je Joe Henry?

Joe Henry je relativno nepoznat, a opet sveprisutan glazbenik; kantautor koji bježi od klasifikacije pod tim nazivom, i koji kroz svoj opus, tek prividno definiran country/blues graničnicima provlači brojne utjecaje i stilove, da bi na koncu uspio kreirati vlastiti, prepoznatljivi melankolično baladični zvuk.

Svejedno, njegovi se albumi ne prodaju u velikim tiražima, a kritičari ga se, i to sasvim nepravedno, rijetko sjete pri sastavljanju godišnjih lista najboljih albuma. Ovo posebno bode oči iz razloga što je Joe Henry u svojoj skoro tri desetljeća dugačkoj karijeri snimio nekoliko uistinu vrhunskih ostvarenja; uradaka praktički neuporedivih s ičim s ostatka scene. Situacija postaje apsurdna u tolikoj mjeri da je Henry čak poznatiji kao producent, skladatelj filmske glazbe, ili pak autor skladbi za druge izvođače – između ostalog, pisao je pjesme za Roseanne Cash, Madeleine Peyroux, pa i za sestru vlastite žene.

joeh

Naime, Joe je od 1987. u braku s Melanie Ciccone, sestrom ultrapolularne Maddone, što su mediji iskoristili na krajnje stupidan i perfidan način, promatrajući njegovu karijeru kroz prizmu možda najveće nacionalne pop zvijezde kasnih osamdesetih. Istovremeno, kritika je sputavala mladog kantautora bezobrazno namećući usporedbe s pojedinim glazbenicima koji su neupitno utjecali na njega; konkretno s Tomom Waitsom (odnosno njegovom fazom prije potpisivanja za Island Records, dakle zaključno s albumom Heartattack & Vines), ali i Lyle Lovettom koji mu je generacijski znatno bliži (obojica su svoje nastupne albume snimili 1986.). Ovakvo kritičarsko divljanje zna obeshrabriti umjetnika u usponu, te na koncu postići kontraefekt, odnosno zadržati ga u okvirima koje su sami nametnuli. Stoga je Henryjeva relativna distanciranost prije posljedica opreza, nego nekakvog elitističkog povlačenja iz fokusa javnosti.

Joseph Lee Henry je rođen 2. prosinca 1960. u Charlotteu, NC; državi koja inače slovi kao ‘rasadnik’ vrsnih kantautora. Odrastao je u Michiganu, a od sredine osamdesetih kratko vrijeme živi u New Yorku, da bi se koncem desetljeća skrasio u Los Angelesu. Prva dva albuma nastaju za boravka u Brooklynu, i predstavljaju svojevrsno traženje, no zato će legendarni Shuffletown (1989.) konačno profilirati Henryjev izraz, čije će se finese izbrusiti na Short Man’s Room (1992.) i Kindness of the World (1993.). Kod ova tri ostvarenja bitnu ulogu igraju suradnici, tako da produkciju Shuffletowna potpisuje T-Bone Burnett, dok iduća dva uratka Henry snima uz pomoć članstva sastava Jayhawks.

Sredinom je devedesetih, dakle, Joe Henry već izgradio prepoznatljivu shemu koja se u narednim godinama neće bitno mijenjati, osim kada je riječ o povremenim malim stilskim doradama u vidu oblačenja poludovršenih skladbi u ruho soula, jazza, funka ili bluegrassa. No, temeljni je predložak uglavnom isti: melankolični, zadimljeno-barski nokturalni zvuk, no istovremeno bolno i blještavo dnevni, s natruhama traka podnevnog sunca na praznim skladištima i derutnim ciglenim zgradama. Jednostavno, Joe Henry je prije pjesnik ambijenta nego sadržaja, mada oba parametra igraju bitnu ulogu u formiranju konačne poetske forme, te glazbenog doživljaja. Stječe se dojam kako su stihovi ona središnja, glavna os Henryjevog stvaralaštva, i to je nepobitna činjenica, no isto tako ne znači da glazba u njegovom slučaju igra sporednu, nadograđujuću ulogu.

albums_JH

Talk of Heaven (1986.), Kindness of the World (1993.), Tiny Voices (2003.) i Blood from the Stars (2009.).

Nakon što je učvrstio vlastitu poziciju, Henry se donekle mogao opustiti, što mu je omogućilo ležerniji pristup pisanju i skladanju. Rezultat je vidljiv u nizu odličnih albuma od 1996. naovamo: Trampoline, Fuse, Scar, Tiny Voices, Civilian, Blood from the Stars, uz zasad posljednji, akustični Reverie iz 2011. (imajući u vidu nekakav trogodišnji prosječni razmak između izdanja, ove 2014. možemo očekivati novi uradak).

Kako je već spomenuto, Henry se vremenom profilirao i kao vrstan producent. Na listi njegovih ‘klijenata’ su tako i Jim White, Hugh Laurie, Billy Bragg, Ramblin’ Jack Elliott, Kristin Hersch, Ani Difranco, Aimee Mann i brojna druga štovana imena. No, rijetko je produkciju vlastitih skladbi prepuštao drugima, a u takvim bi slučajevima postavljao stroge kriterije glede izbora suradnika – pored već spomenutog T-Bone Burnetta, surađivao je s Danielom Lanoisom (album Fuse, 1999.) ili pak Craigom Streetom, čiji je utjecaj jasno vidljiv na jazziranom Scaru (2001.).

Slično producentima, i gostujući su glazbenici svojevsrna elita koja je prošla rigidnu Henryjevu selekciju – spomenimo tek Marc Ribota, Ornette Colemana, Carlu Azar ili Dona Byrona.

Za kraj se, uz još jedno naglašavanje Henryjevog karakterističnog pogleda na glazbenu scenu, te pripadni odmak od kako glazbenog, tako i medisjkog mainstreama; može navesti jedna izjava Steve Earlea, u kojoj pojašnjava razliku između studijske i izvrsne koncertne verzije vlastite skladbe Molly-O s albuma I’ll Never Get Out from This World Alive:

It’s a song, that exists because I have a friend called Joe Henry, who is pretty much the best songwriter ever. And he wrote a song about a serial killer in the 1800s that made me so jealous I could spit. So I couldn’t rest until I wrote something at least that fucked up.

05/05/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , , ,