KLFM

Pustopoljinama sveameričke depresije – Jay Munly & Steve Von Till

 

 

Kako putovati putevima posvemašnje američke depresije? Ovo je retoričko pitanje o kojemu se lako može diskutirati, no precizan odgovor jasno migolji iz ruku. Čak i ako se ograničimo na polje glazbene americane, broj imena koja se manje ili više uklapaju u takav model je više nego brojan. Stoga je za potrebe ovog prikaza izdvojen naizgled nepovezan niz od svega dva člana (što je ipak dovoljno da se nizom zove): Jay Munlyja i Steve Von Tilla. Ruku na srce, postoji taj neki senzibilitet koji premošćuje ostale eventualne  razlike u opusu ova dva štovana kantautora.

Dakle, nema druge nego krenuti redom – introducing Mr. Munly!

 

a) Jay Munly vs Shiva Mukti

Jay Munly jedan je od temeljnih stupova denverske underground scene koja je koncem osamdesetih stasala oko kultnog sastava The Denver Gentlemen. Ovo štovano ime predvodio je Jeffrey Paul Norlander, budući bas gitarist 16 Horsepowera, a bend je vrlo brzo katalizirao još neke ključne pojedince poput Davida Eugene Edwardsa, Slima Cessne te naravno Munlyja.

Uskršnji zeko Munly

 

Taj je Munly bio (i jest) posebna vrsta osobenjaka, čija se depresivna i usamljenička priroda manifestirala već karakterističnim vanjskim izgledom – riječ je o izrazito visokoj i mršavoj spodobi vječno zakrabuljenoj u crnom, uz karakterističan šešir ravnog oboda. Iako je javnosti uglavnom poznat kao drugi vokalni solist u sastavu Slim Cessna’s Auto Club, odnosno SCAC (a javlja se i u dva videa 16 Horsepowera – Haw i Clogger), Jay još 1996. objavljuje prvi samostalni uradak, album Blurry, a do konca deseljeća slijede i Munly de dar Hee te Galvanized Yankee. Istina, ta djela karakterizira idejno i stilsko lutanje, što u sprezi s lošom produkcijom i ne ostvaruje Bog zna kakav rezultat. No, zato je novi milenij prikazao Munlyja u pravom svjetlu. Godine 2002. izlazi odličan Jimmy Carter Syndrome, po potpisniku ovih redova (i ne samo njemu) najbolje Munlyjevo izdanje dosad, a izvrstan je i Munly & Lee Lewis Harlots iz 2004., objavljen na etiketi Alternative Tentcles Jella Biafre. Slijedi šestogodišnja stanka koja, istina, ima svoje opravdanje – Munly je tijekom tog vremena bio poprilično aktivan u SCAC, tako da idući album Petr and the Wolf, ovoga puta potpisan kao autorski rad sastava Munly & the Lupercalians, izlazi tek 2010. Konačno, taj razmak i nije toliko bitan, pošto je riječ o svojeglavom autoru koji ne poštuje pravila show bussinesa, niti mu sam business nešto znači.

Njegov je zvuk ogoljen ali ne prazan, tek je sveden na funkcionalni minimum koji zadovoljava formu. Isprepleću se elementi folka, countryja, barske glazbe, a sveopći je timbar u dovoljnoj mjeri mračan da se može klasificirati pod ionako nedovoljno definirano i ne baš olako objašnjivo stablo Gothic Americane.

Što nam to Jay želi reći?  Imajte u vidu da s tim čovjekom nije sve u redu i da mu treba dobar liječnik za glavu. Hm, možda nešto ovako?

 

Now, I will be accused of ripping off this song.
Pedantic journalists will say, “Oh! Leonard Cohen!”
But good people, let me tell you how it came to me.
I was vacationing with the son of Leonard C.
The night before our journey, we began to drink.
We finished off the bottle, our breath stank worse than a greek’s.
We stole into his father’s den, and reached inside a trunk,
Squaring up some argument ’bout failing the son flunks.
Adam had a sheat of paper, scratched out his father’s name.
He handed it to me, said, “This will bring you fame.”
He said we must be going, the morning’s drawing near.
I put the song inside the bottle and I always keep it near.

Adam, Adam, Adam, why’d you make a thief of me?
This will only darken my many feelings
Now I’m always talking to the corners of the room.
If I’m only that contact, I might slip right past my doom.

Now I’ve got fame and fortune, women out the door.
Take careful drinks from this bottle ’cause it will cut for sure.
The social clubs, now made fawn and circle around me.
They laugh at all my jokes as they share with me my drink.
I ride around in limos, my career is going fine.
I drink with the driver. We draw cards on who will drive.
I bought myself a luxury, a painting by Cris Moss,
Needful things, leather-bound books, Tom Petty’s old guitar.
I turn over the bottle, put what’s inside into my pen.
I send Adam a post card from every place I’ve been.
The pope he was kind enough to give me audience.
He blessed me as his child and I drank the blood with him.

This song, it has proven to be my provider.
I take a drink, I rarely eat, I sing my bread and butter.
I spilled … drink as I raise my bottle for another cheer.
It spilled over my lips and I could taste my sinful tears.

Munly u prihvatljivom izdanju

 

Now it is years later and the critics are aboard.
Say my words I rearrange over the same seven chords,
So Adam I return to you, I need my bottle refilled.
When he told me of his journey, in my throat there lodged a pill.
Seems Adam’s father heard my song, he said, “That kid’s not bad.”
But Adam fell upon his knees, confessed all to his dad.
His father hugged his shoulder blade, said “Forgive. Forget.”
They watered down the sin I sing by drinking one to it.
Now I’m sucking on a rock just to quench my thirst.
If I threw it at the bottle, I know then bottle would not burst.
My hands are womanly and soft, not chafing from this work.
The last time that I broke a sweat was from that song about it.
The papers say I’m washed up and no longer have the touch.
He will not far too much on his sinful crutch.
Now he must find another who will drink with me.
I’m thinking of one christian..

Nancy, Nancy, Nancy, your father sure could sing,
Walk your boots on over, and take a drink with me,
I will get her past the point of her common sense,
I will subtley imply her father’s disappointedment.
She’ll take my empty bottle, get up and leave the room,
Return with the bottle full, eager to hear me croon.
The critics all will say, “Oh, what a comeback!
I was always on your side. Let’s celebrate and toss one back.”
My thick uncultured hand has learned my ways are the ways of old men
My northern blood is turning cold, chilled from drinking my sin.
Underneath the wine-stained page, my own soul won’t creep through.
I guess I will find another. What’s a man to do?

I will make a list of children who have the revels’ bend.
When they drink with me, I’ll suggest revenge.
Maybe there are others who will drink with yours true.
Rufus Wainwright, watch out, boy. I’m coming after you.

 

Drink motherfucker, drink motherfucker, drink.
Drink motherfucker, drink motherfucker, drink.
Drink motherfucker, drink motherfucker, drink.

 

Dosta o Jay Munlyju. On je ionako neka vrsta veselije uvertire u mračna podneblja prema kojima plovimo. Pa i Shakespeare je u srce radnje svojih tragedija znao na trenutak uvesti kratke sekvence komedijaša kako bi ublažio sveukupni gorki dojam, a i William Faulkner je taj postupak svog legendarnog imenjaka često navodio kao opravdanje za činjenicu da je jedan rakurs (i to onaj uvodni) propadanja obitelji Compson u romanu The Sound and the Fury iznesen s gledišta idiota Benjyja.

Munly vs Mukti

 

I nemojte smetnuti s uma – Jay Munly jest psihijatrijski slučaj!

 

b)   Steve Von Till i srodni graničari

Carstva tame koja se polako naziru na obzorju pripadaju u prvom redu Steve Von Tillu, sinu (također) Steve Von Till-a, poznatog kalifornijskog advokata. Godine 1988. junior će zauzeti upražnjeno mjesto gitarista Chada Saltera u svježe pokrenutom sastavu Neurosis, bendu kojega danas kritičari olako svrstavaju pod ‘metal’ žanr, no ta je definicija previše štura, pogotovo što koncem osamdesetih neki pojmovi kao što su sludge ili doom još nisu niti bili skovani. Tako je formirana prednja napadna linija u vidu Steve Von Tilla i Scotta Kellyja. Pošto nam ipak nije namjera ovaj članak pretvoriti u traktat o Neurosisu, slijedi tek nekoliko najbitnijih podataka – sastav uz povremena zatišja djeluje već dvadesetiosam godina, te poprilično odskače od ostatka scene koja se podvlači pod zajednički nazivnik ‘metal’. Istina, kotrljajući i često spori riffovi na granici onoga što se možda može nazvati i droneom nisu niti će ikada biti isključiva svojina tog širokog pravca, pošto bi time u istu košaru upala i imena poput, primjerice, Swansa ili nekih slowcore sastava, poput Codeinea, dok je ritmička kompleksnost istih ujedno značajka trenda zvanog math rock. Bilo bi pogrešno zanemariti i Tribes of Neurot, projekt nastao unutar samog Neurosisa i oslonjen na rudimentarne, pa katkad i (kako samo ime sugerira) plemenske tonske strukture, te koji time dozvoljava veća odstupanja od zacrtanih suvremenih glazbeno ritmičkih shema.

Scott Kelly, druga polovica napadnog brida Neurosisa, i još jedan iz plejade ‘mračnih kantautora’

 

U redu, sada kada je položaj Neurosisa na glazbenoj sceni donekle pomaknut izvan stereotipne metal matrice, mogli bi se posvetiti specifičnosti dvaju spomenutih frontmana i njihovog vrlo zanimljivog pojedinačnog opusa.

Zanimljivo je da su i Von Till i Kelly svoje samostalne albume počeli objavljivati na razmeđi milenija. Nije riječ o zasićenju radom matičnog sastava, već o pokušaju donekle drukčijeg izričaja kroz poluakustičnu ili akustičnu formu koja njihove sudbinske, katkad i apokaliptične vizije oblači u folk ruho (zvuči li termin ‘death folk’ primjereno?).

Steve je prvi krenuo u eksperiment s neizvjesnim ishodom. Posljednje godine dvadesetog stoljeća snima svoj prvi solo uradak nazvan As the Crow flies (ili po naški, Zračnom crtom). Pojedinci su možda bili šokirani načinom na koji je Von Till upario tmurnu liriku i još mračniji akustični izričaj, mada su se elementi sličnog pristupa već i prije mogli uočiti u skladbama pojedinih autora koji su u pravilu figurirali kao crne ovce americane, bilo da je riječ o pokojnom Townesu Van Zandtu (koji je, ustanoviti će se, idol obaju boraca s napadnog brida Neurosisa), Marku Laneganu, jednom enigmatičnom Jandeku, pa kod nekih novijih imena kao što je primjerice Lonesome Wyatt. No, kantautorski je izražaj upravo to što mu i ime kaže, a doza crnila kojom će autor poput uplašene sipe obojiti svoje okruženje isključivo je njegova stvar, njegovo pravo, njegov način djelovanja.

Prva dva samostalna uradka Steve Von Tilla; ‘As the Crow flies’ i ‘ If I should fall to the Field’

 

Posjetite li službeni web gospodina Von Tilla, uočiti ćete da dotični kao svoje temeljne teme navodi prirodu, život, depresiju, smrt i sl., no treba razlikovati mračni izričaj od mračnjaštva, odnosno neizlječivog pesimizma. Ovdje nije riječ o tome, jer Von Till na sasvim uobičajenu i od drugih prethodno obrađivanu tematiku gleda tek s ponešto drukčije postavljene osmatračnice. U stvari, kad se jednom naviknete, shvatit ćete da su njegove pjesme predivne folk balade, a ta nekima morbidna tematika (kao i izraz)  je desetljećima prije već prošla kroz filtere jednog Brela, Cohena, Drakea, Townesa, Lee Piercea i drugih. Pa ako želite, čak i Nicka Cavea u nekim davnim, boljim vremenima.

 

You cut your eye teeth on stone
Your feet stood firm in the soil
Your life is survived by your deeds
We will remember and honor your name

A grave is a grim horse
To ride

I passed through the darkness this night
With my face pressed into the earth
Thin is the veil, thick is the skin
To cross the borderlands of flesh

A grave is a grim horse
To ride

As I lie on this house of bones
Speak to me now of time’s strange berries
Do ages repeat all the same?
Tell me what you see out there

A grave is a grim horse
To ride

To cross this bridge of shadow
Visions of silence all told
What the dead reveal to the living
My blanket can’t keep out this cold

A grave is a grim horse
To ride

 

 

Ukoliko je As the Crow flies patio od pojedinih dječjih bolesti, sljednik izdan 2002. (If I should fall to the Field) zvuči bitno zrelije, pružajući uvid u neke od autorovih najljepših skladbi – spomenimo To the Field, This River ili Hallowed Ground! Von Till će sredinom desetljeća proširiti područje djelovanja pod monickerom Harvestman (pada li vam na pamet Grim Reaper?), te snimiti dva albuma koja polažu više na naslijeđe space rocka (npr. Hawkwinda, koje primjerice i obrađuje, te Tangerine Dreama), što je jako lijepo – bez ironije! Steve je u svom dotadašnjem stvaralaštvu vrlo rijetko koristio sintetizator – kako standardni, tako i gitarski – no ta vrsta glazbala dominira na uglavnom instrumentalnim skladbama Harvestmana.

Steve Von Till u kreativnom zanosu

 

Zasad posljednji i može se s pravom kazati šokantni album Steve Von Tilla jest uradak krvozaleđivajućeg imena A Grave is a grim Horse (2008.). Već uvodna, naslovna skladba ukazuje na melankolične niti koje prožimaju čitav uradak. Nešto bogatiji instrumentarij odgovoran je za puniji, kompletniji zvuk, mada općenito nema drastičnog odskakanja od predefiniranog stila karakterističnog za As the Crow flies i If I sholud fall to the Field. Birane se obrade odlično uklapaju u koncept, bilo da je riječ o antologijskoj Clothes of Sand Nicka Drakea, instrumentalu The Acre Johna Faheyja, Lyle Lovettovoj baladi Promises te Spider Songu Townesa Van Zandta.

Smrt je sablasni konj, kako to kaže Steve Von Till. Obratite pažnju na gfafičko rješenje omota.

 

Ova je posljednja skladba itekako bitna, i to ne samo zbog već spomenute činjenice o Townesovom utjecaju na Steve Von Tilla i Scotta Kellyja, već i zbog njihova zajedničkog projekta iz 2012. realiziranog uz pomoć još jednog desperadosa američke doom metal scene, Winoa (Obsessed). Riječ je o tribute to albumu posvećenom, naravno, Townesu, i nazvanim jednostavno Songs of Townes Van Zandt. Iako je pokojnom velikom Teksašaninu posvećena hrpa tribute to albuma – recimo, Poet na kojemu Cowboy Junkies izvode nandmašnu verziju Highway Kind, ili pak There’s a Hole in the Heaven where some Sin slips through, koji će ostati zapamćen po majstorskoj obradi St. John the Gamblera u izvođenju Michaela J. Sheehyja te Kathleen (Tindersticks), no niti ostatak klijentele nije za baciti – naprotiv: Steve Wynn, Jim White, The Walkabouts, Johnny Dowd, Willard Grant Conspiracy, Knife in the Water i drugi.

‘Songs of Townes Van Zandt’; tribute to – album odrađen od strane Stevea, Scotta i Winoa

 

Unatoč ovim zamalo bezgriješnim kolekcijama posveta, Steveov, Scottov i Winoov pokušaj možda je najbliži onom Townesu svojstvenom feelingu koji oscilira između samoće, melankolije, depresije i tuge, te je samim tim najbliži premisi navedenoj na početku – posvemašnjim putevima američke depresije. Trenuci poput If I needed You, Black Crow Blues ili Snake Song prikazuju Von Tilla u savršenoj ravnoteži s pjesmama koje uz to i nisu njegove, a briljirao je i Scott Kelly jako dobrim izvedbama St. John the Gamblera i Lungs.

Putujući dakle cestom posvemašnje američke depresije, Von Till je trenutno zastao uz križanje s jednim prašnjavim teksaškim pokrajnjim puteljkom, tek da oda počast prije šesnaest godina preminulom velikanu.

Vrijeme je da promisli o idućim destinacijama!