75 estati e 16 inverni: Fabrizio De André

– – .

U srijedu, 18. veljače će se navršiti 75 godina od rođenja talijanskog kantautora Fabrizia De Andréa, čiji je značaj u globalnom smislu višestruko nadmašio onaj lokalni. Svejedno, unatoč otvorenom kozmopolitskom duhu, ovaj prerano otišli velikan u određenom smislu nikada nije napustio granice rodne Genoe.

 

U srijedu, 18. veljače navršava se 75 godina od rođenja Fabrizia De Andréa, vjerojatno najbitnijeg talijanskog kantautora druge polovice dvadesetog stoljeća. Naravno, ovaj superlativ i dalje izaziva brojne dvojbe među štovateljima i kritičarima, te će upravo tekst koji slijedi pokušati pojasniti u čemu je Faberova istinska veličina i što ga uzdiže nad ostalim, brojnim suvremenicima koji su također talentirani pjesnici i skladatelji s vrhunskim opusima – spomenimo tek Francesca De Gregorija, Gina Paolija, Lucia Dallu, Renza Arborea…

Fabrizio De André rođen je 1940. u jeku Drugog svjetskog rata i fašističke diktature, u poznatoj đenoveškoj obitelji koja se u to varljivo i nesigurno vrijeme jasno distancirala od Mussolinija i njegovih crnokošuljaških hordi. Zbog takvog neskrivenog protivljenja režimu, obitelj De André ranih četrdesetih napušta Genou, sklonivši se u relativnoj sigurnosti Revignana u Piemontu, a Fabriziov će se otac uskoro pridružiti partizanskom pokretu.

admin-ajax.phpPo završetku rata, obitelj se vraća u Genou. Mali Fabrizio kreće u osnovnu školu i vrlo rano iskazuje začuđujući glazbeni talent. Već kao dijete s jednocifrenim brojem godina, svirao je klavir i violinu, a uskoro će otkriti draži svojeg omiljenog instrumenta, akustične gitare. Postoji jedna najvjerojatnije istinita priča vezana uz Fabriziove dane provedene u internatu Cristoforo Colombo, prema kojoj je zamalo postao žrtvom pedofilski nastrojenog svećenika. Srećom, izbjegao je takvu zlu sudbinu, a potencijalni je nasilnik, zahvaljujući vezama Fabriziovog oca koji je u poslijeratnoj Genoi izvršavao brojne istaknute funkcije, udaljen iz škole. Svejedno, taj će incident ostaviti traga na budućem kantautoru koji će ne samo putem poezije, već i otvorenim izjavama žustro napadati instituciju Crkve. Untaoč tome, na neki će nedokučiv način ostati vezan uz kršćansko nasljeđe, posebice uz lik i djelo Krista kojeg smatra ‘prvim istinskim anarhistom’.

Rane su šezdesete doba kada dolazi do previranja na đenoveškoj glazbenoj sceni. Javljaju se nova imena poput Gina Paolija, Umberta Bindija te Luigija Tenca. Ovoj se sviti uskoro pridružuje i Fabrizio, no odmah postaje jasno kako njegovo shvaćanje kantautorstva jasno odudara od poprilično klasičnog poimanja istog od strane navedenih. Naime, De André je već tada pod uočljivim utjecajem francuskih šansonijera kao što su Jacques Brel, Gilbert Bécaud, Serge Gainsbourg te posebice Georges Brassens.

Spominjući Luigija Tenca, koji je nažalost ovaj svijet napustio vrlo mlad – 27. siječnja 1968. – izvršivši samoubojstvo u znak protesta zbog isključivanja njegove pjesme iz repertoara Sanremo festivala, nemoguće je izbjeći neke glasine koje su se naknadno javile. Naravno, nitko nije krivio Fabrizia, koji ionako nije niti bio vezan uz čitav događaj, no zli su jezici tvrdili kako je čitava situacija njemu došla kao naručena, pošto je time eliminiran njegov glavni konkurent, no bitno je napomenuti – i vrlo bliski prijatelj. Uostalom, Fabrizio je Tencu navodno posvetio pjesmu Preghiera in Gennaio, koja otvara njegov nastupni album. Navodno, pošto se Volume 1 pojavio koncem 1967., dakle koji mjesec prije Luigijeve smrti.

Pored spomenute Siječanjske molitve, ovaj izvrstan debut donosi neke od njegovih klasičnih pjesama poput Bocca di rosa, Via del Campo, La canzone di Barbara i Si chiamava Gesù, a tu je i skladba povijesne tematike Carlo Martello ritorna dalla battaglia di Poitiers, koju je napisao zajedno sa svojim prijateljem, glumcem i skladateljem Paolom Villaggiom.

Ono što na ovom te posebice na dva albuma koja slijede upada u oči (Tutti morimmo a stento i Volume 3, oba iz 1968.) jest skoro kristalno bolan i jasan utjecaj pojedinih prekomorskih kolega, u prvom redu Boba Dylana, Phila Ochsa i posebno Leonarda Cohena. No, De André neće ponoviti grešku brojnih europskih i američkih kantautora koji su doslovno ‘zapeli’ u začaranom krugu takvih utjecaja, već će svoju poeziju i glazbu graditi iz duše, prožimajući je elementima talijanske bella canzone, napolitanske tarantelle, jazza, bluesa ili pak progresivnog folka karakterističnog za tada aktualnu britansku canterbury scenu – dakle, svjesno sklapajući vlastiti glazbeni mozaik od praktički svih raspoloživih sredstava.

de-andré-siga

Neizbježna cigareta

Što se pak one tematske, odnosno budimo hrabriji pa recimo ideološke komponente tiče, sasvim je jasno da su na Fabrizijevo stvaralaštvo bitan trag ostavili kako beatnici i hippy pokret, tako i studentska previranja iz 1968. Sudeći po naknadno objavljenoj dokumentaciji, Fabrizio je tijekom te burne godine bio pod policijskom prismotrom. Također, nikada se nije libio sebe otvoreno nazvati anarhistom. Kako je sam u više navrata precizirao, studij prava je prekinuo kako bi imao više vremena za proučavanje djela Bakunjina i Stirnera, kao i francuskih naturalista i ruskih klasika. Očekivano, svi će se ovi utjecaji u određenim formama manifestirati u skladbama iz njegova kasnijeg opusa.

U prvoj je polovici sedamdesetih Fabrizio De André već neka vrsta nacionalne glazbene ikone u zapećku. I dalje niže izvrsne, sada već konceptualne albume kao što su La buona novella, inspiriran apokrifnim evanđeljima, Non al denaro non all’amore né al cielo na kojemu je svaka skladba parafraza neke od pjesama iz zbirke Spoon River Anthology američkog pjesnika Edgara Lee Mastersa, te izrazito socijalno angažirani Storia di un impiegato. Album Canzoni iz 1974. neka je vrsta predaha, djelo na kojemu De André donosi prepjeve skladbi svojih uzora (Brassens, Dylan, Cohen), a u sličnom se svjetlu može promatrati i godinu dana kasnije objavljen Volume 8 koji pored određenih obrada skladbi Franesca De Gregorija i Leonarda Cohena donosi i neke danas antologijske autorske pjesme poput La cattiva strada i Amico Fragile.

Očito je da takva hiperprodukcija lako dovodi do umora i zasićenja. Svjestan toga, Fabrizio De André uzima trogodišnju pauzu tijekom koje započinje doživotnu ljubavnu vezu s pjevačicom Dori Ghezzi te se nastanjuje daleko od urbane vreve rodne Genoe, na otoku Sardiniji. Smatrati te tri godine izgubljenim vremenom u kreativnom smislu naivno je i neutemeljeno. Uostalom, De André će postupno produljivati intervale među albumima, no činjenica je da je upravo takva pauza omogućila polagano sazrijevanje poetskog i glazbenog materijala koji će se godine 1978. ukazati u obliku njegovog dotad najboljeg ostvarenja, konceptualnog albuma Rimini.

Ono što ovaj album čini uistinu velikim jest njegova raznolikost koja naposljetku ipak ne narušava cjelinu, a posljedica je više uzroka. Spomenuto preseljenje na Sardiniju definitivno jest jedan od njih, a ne treba zaboraviti ni suradnju s kantautorom Massimom Bubolom koji je potpisan kao producent te koautor nekoliko skladbi. Rimini je uočljivo prožet američkim utjecajem – pored obrade Dylanove Romance in Durango, odnosno Avventura a Durango, tu je i bluegrassom obojena Zirichiltaggia, alegorijska Coda di lupo koja aktualnu političku situaciju u Italiji komparira s tematikom američkih Indijanaca Siouxa, kao i megahit Andrea, zanimljiv pokušaj sinteze priče o pogibiji vojnika u Prvom svjetskom ratu s jasnim tex-mex prizvukom koji kao da priziva Morriconeovu filmsku glazbu.

123

Neki od ključnih De Andreovih albuma: Volume 1 (1967.), Storia di un impiegato (1973.) Non al denaro non all’amore né al cielo (1971.), Volume 8 (1975.), Rimini (1978.), L’Indiano (1981.), Crêuza de mä (1974.), Le nuvole (1990.) i Anime salve (1996.).

Ovaj album donosi još jednu prekretnicu u De Andréovoj karijeri, pošto dotad rijetki koncertni nastupi postaju uobičajena praksa. Fabrizio je kao prateće glazbenike za ovu svrhu odabrao talijanski progresivni sastav Premiata Forneria Marconi, odnosno PMF, poznat po tome što od sredine sedamdesetih snima za diskografsku kuću Manticore u vlasništvu članova tria Emerson, Lake and Palmer. Dva nastupa s dotične turneje naknadno su objavljeni kao koncertni albumi.

Koncem kolovoza 1980. zbiti će se jedan nemili događaj, srećom s pozitivnim završetkom. Fabrizia i njegovu djevojku Dori Ghezzi otima skupina sardinijskih razbojnika, tražeći ne baš malenu svotu za njihovo oslobađanje. Nakon četiri mjeseca zatočeništva, par je oslobođen, zahvaljujući dijelom i financijskoj pomoći Fabriziova oca. No, posebno je zanimljivo to što je na suđenju koje je uslijedilo Fabrizio pokazao svu širinu svoje duše, oprostivši svojim otmičarima te zahtijevajući minimalnu kaznu, odnosno odbacivanje iste.

Ovo će pomalo gorko iskustvo ostaviti traga na idućem albumu nazvanom jednostavno Fabrizio De André ili, kako ga neki nazivaju, L’Indiano, po slici Indijanca na omotu. Ponovljena suradnja s Bubolom opet donosi plodne rezultate, a pored još jednog internacionalnog hita (Franzisca), ovo djelo donosi pregršt nezaboravnih skladbi kao što su Hotel Supramonte, inače referenca na proživljenu otmicu, Ave Maria te Fiume Sand Creek koja se dotiče jedne mračne stranice američke povijesti, bespotrebnog pokolja Čejena i Arapahoe Indijanaca od strane regularnih vojnih snaga, tj. konjice pod zapovjedništvom pukovnika Chivingtona, koji se zbio koncem studenog 1864. na obalama istoimene rijeke u današnjem Coloradu. Album je doživio ogroman komercijalni uspjeh – moglo bi se reći na sreću, pošto je Fabrizio dijelom ostvarene zarade vratio ocu novac posuđen za otkupninu.

Idućih nekoliko godina nisu baš sretno razdoblje za Italiju u cjelini. Nižu se teroristički napadi kako Crvenih brigada, tako i ekstremne desnice, cvate korpucija, a lokalna mafija koristi opći kaos kako bi uzela svoj dio kolača. Očito izmoren socijalno i politički angažiranom tematikom, Fabrizio si daje oduška te uz pomoć Maura Paganija iz PMF-a započinje rad na novom albumu koji će se pojaviti u ožujku 1984. pod nazivom Crêuza de mä. Već sam letimičan pogled na odabrano ime upućuje na đenoveški dijalekt kojim je prožet dobar dio priloženih skladbi, no u glazbenom je smislu album posveta sveukupnom mediteranskom nasljeđu, pošto su uočljivi elementi portugalskog fada, tarantelle, pa i glazbe karakteristične za sjever Afrike (Alžir, Tunis), kao i za istočno Sredozemlje (Libanon, Turska).

Clipboard01

Fabrizio, Dori i njihova kćerka Luvi na imanju na Sardiniji, 1980.

Le nuvole iz 1990. objavljen je nakon skoro šest godina pauze, što predstavlja dotad najveću stanku između dva De Andréova albuma. Fabrizio, koji se u međuvremenu vjenčao sa svojom dugogodišnjom djevojkom Dori, iznova poseže za modelom kolaboracije koji se na prethodnim uratcima pokazao izuzetno uspješnim. Stoga eklektična raznolikost ponuđenih pjesama ne treba čuditi, pošto su svojim obolom pridonijeli već dokazani suradnici Mauro Pagani i Massimo Bubola.

S ciljem promocije, Fabrizio početkom 1992. godine iznova intenzivira koncertnu aktivnost, no ovoga se puta ograničava na manje dvorane i kazališne prostore. Ujedno je prearanžirao neke starije skladbe, a njihov je novi zvuk velikim dijelom i zasluga bitno proširenog pratećeg sastava. Pojedini su nastupi iz ovog perioda zabilježeni u formi video zapisa te objavljeni na VHS vrpcama (naknadno i na DVD medijima) i predstavljaju vrijedan dokument koji prikazuje velikog kantautora na samom kreativnom i izvođačkom vrhuncu.

Kada je 1995. uz pomoć kolege kantautora Ivana Fossatija započeo rad na materijalu koji će iduće godine biti objavljen kao album Anime salve, Fabrizio vjerojatno nije ni slutio kako je riječ o njegovoj ‘labuđoj pjesmi’, odnosno posljednjem životnom ostvarenju. Znakovito, autor se ovdje hvata u koštac s brojnim temama koje su se provlačile kroz njegove prethodne uratke. Tako primjerice skladba Princesa govori o transseksualnom imigrantu iz Brazila, pomalo tmurna Disamistade (naknadno ju je obradio američki alt-country sastav The Walkabouts) priča priču o sukobu dvije sardinijske obitelji, Khorakhanè se bavi tematikom Roma (sjećate li se Sally s albuma Rimini?), Dolcenera je pak pjesma o neuzvraćenoj ljubavi, dok je Le acciughe fanno il pallone posveta teškom životu talijanskih ribara i težaka.

De_Andre

Pred nastup s PFM; 1979.

Nije li Fabrizio izvršio svojevrsnu rekapitulaciju vlastitog poetskog i glazbenog stvaralaštva predosjećajući skorašnji kraj? O tome možemo samo nagađati, no nedugo po objavi albuma kreće na još jednu veličanstvenu, do detalja isplaniranu turneju.

Nažalost, koncertni je projekt, kršten Anime salve kao i sam album, naprasno prekinut početkom 1998. kada je Fabriziju dijagnosticiran rak pluća. Pomalo tužno, no takva dijagnoza baš i nije iznenadila njegove štovatelje, pošto je maestro De André još od mladih dana bio strastveni pušač. Štoviše, potražite li njegove promotivne fotografije (pa i one iz životne dokolice), teško da ćete naići na neku na kojoj je dotični prikazan bez neizbježne cigarete.

Fabrizio De André umire u Milanu 11. siječnja 1999., otprilike godinu dana nakon dijagnosticirane bolesti. Pokopan je dva dana kasnije u rodnoj Genoi, a sprovodu je po nekim procjenama prisustvovalo dvadesetak tisuća ljudi, među njima i brojne osobe iz talijanskog političkog i kulturnog miljea. Grad je tog dana navodno bio doslovno zakrčen i u prometnom kaosu, što je slika koja donekle priziva sličnu situaciju pri ispraćaju jednog od Fabriziovih uzora jedanaest godina ranije u Parizu, Sergea Gainsbourga.

Nema ništa neobično niti sporno u tome što je danas, šesnaest godina nakon smrti, Fabrizio De André neka vrsta talijanske kulturne ikone. Ipak, mnogo je bitniji njegov doprinos i utjecaj u globalnom smislu. Uostalom, kako je rečeno na početku ovog teksta, njegov ga je otvoreni, kozmopolitski duh uvijek vodio izvan lokalnih okvira: Francuska, Velika Britanija, Rusija, Sjedinjene Američke Države, Portugal, Libanon – sve su to zemljopisne odrednice čije je literarno i glazbeno nasljeđe Fabrizio pohotno upijao, transformirajući ga u specifičan vlastiti izričaj. Svejedno, u određenom smislu nikad nije napustio granice rodne Genoe.

Promislimo li bolje, upravo u tim naizgled nespojivim činjenicama leži njegova istinska veličina.

via-del-campo

La città vecchia

Nei quartieri dove il sole del buon Dio non dà i suoi raggi
ha già troppi impegni per scaldar la gente d’altri paraggi,
una bimba canta la canzone antica della donnaccia
quello che ancor non sai tu lo imparerai solo qui tra le mie braccia.

E se alla sua età le difetterà la competenza
presto affinerà le capacità con l’esperienza
dove sono andati i tempi di una volta per Giunone
quando ci voleva per fare il mestiere anche un po’ di vocazione.

Una gamba qua, una gamba là, gonfi di vino
quattro pensionati mezzo avvelenati al tavolino
li troverai là, col tempo che fa, estate e inverno
a stratracannare a stramaledire le donne, il tempo ed il governo.

Loro cercan là, la felicità dentro a un bicchiere
per dimenticare d’esser stati presi per il sedere
ci sarà allegria anche in agonia col vino forte
porteran sul viso l’ombra di un sorriso tra le braccia della morte.

Vecchio professore cosa vai cercando in quel portone
forse quella che sola ti può dare una lezione
quella che di giorno chiami con disprezzo pubblica moglie.
Quella che di notte stabilisce il prezzo alle tue voglie.

Tu la cercherai, tu la invocherai più di una notte
ti alzerai disfatto rimandando tutto al ventisette
quando incasserai delapiderai mezza pensione
diecimila lire per sentirti dire “micio bello e bamboccione”.

Se ti inoltrerai lungo le calate dei vecchi moli
In quell’aria spessa carica di sale, gonfia di odori
lì ci troverai i ladri gli assassini e il tipo strano
quello che ha venduto per tremila lire sua madre a un nano.

Se tu penserai, se giudicherai
da buon borghese
li condannerai a cinquemila anni più le spese
ma se capirai, se li cercherai fino in fondo
se non sono gigli son pur sempre figli
vittime di questo mondo.

13/02/2015

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , ,