
THE BOO RADLEYS / Kingsize (1998)
Odlazak cara Carra u velikom stilu. Adieu Clo Clo!
Boy Division u svom najzanimljivijem izdanju
To Lose My Life je debi LP Londonskog glazbenog sastava White Lies, koji je do konca nultih na lokalnoj glazbenoj sceni stekao zavidno priznanje za svoju jedinstvenu mješavinu atmosferičnog zvuka i introspektivnog liricizma. Na krilima mračnih i proganjajućih tonova, ovaj album-prvijenac vodi slušatelje na ritmički izlet kroz teme smrtnosti, ljubavi i složenosti ljudskog postojanja. Zagonetni šarm White Liesa je pritom idealan suputnik koji kombinira upečatljive hookove sa sveprisutnom atmosferičnom emocionalnom rezonancom.
Ali album nije isključivo definiran samo svojom mračnom atmosferom, jer također prikazuje trenutke himnične energije i pulsirajućih ritmova. Pjesme poput Farewell to the Fairground i A Place to Hide unose osjećaj sjetnog gorenja i tjeraju dinamiku albuma u žaru tadašnjeg izričaja konvencionalne indie-rock glazbe. Tijekom čitavog trajanja albuma, White Lies pokazuju izuzetnu zrelost u pisanju pjesama, pokazujući dobro razumijevanje dinamike i sposobnost stvaranja catchy melodija. Produkcija Eda Bullera, člana benda The Psychodelic Furs, i dugog suradnika Pulpa i Suedea, zaokružuje iskustvo, stvarajući kohezivnu glazbenu cjelinu.
To Lose My Life je album koji vješto balansira tamu i svjetlost, sažimajući složenost tema koje obrađuje unutar svog melodičnog zagrljaja. To čini njihove poruke podjednako univerzalnim i osobnim. Atmosferični zvučni pejzaži i pronicljiv introspektivni liricizam uveo je bend na velika vrata u domenu globalne indie-rock scene. Ipak, kritika je album dočekala pomalo ”na nož”, što zbog (nekima) pomalo dosadnog narativnog izlaganja glavnog liricista Harryja McVeigha, što zbog tada već pomalo otrcanog baritonskog post-punk revivala koji je već viđen u glazbenim projektima kao što su Interpol ili Editors.
autor: Ivan Šarić, 13/06/2023
Arhiva

Ono što su nam BSS ostavili na samo 4 službena albuma kao bend ali uz još bar 44 izdanja članova tog kolektiva, sigurno možemo bilježiti kao jedan jako inspirativan dio glazbene povijesti. Doduše, ne tako davne povijesti ali bez neke naznake da bi se nešto ovako ludo moglo ponoviti u dalekoj budućnosti.

Biser talijanskog popa kao ovotjedna nezaboravna vatra.
playlist