Iz knjige ‘Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati’
Koja katastrofa je morala biti za Riversa Cuoma da pokaže skriveni ranjivi dio svoje persone i onda naleti na nerazumijevanje i odbijanje fanova i kritičara. Drugi album Weezera „Pinkerton“ je u tom trenutku na nekim mjestima slovio kao jedan od najgorih albuma godine, da bi kasnije bio revaloriziran i cijenjen kao ono što doista jest – hrabar i sirov prikaz emocija jedne slučajne rock zvijezde koja ima problema s prihvaćanjem svog novog statusa te jedan od najboljih albuma ikada. Kao u svakom pravom filmu o geeku iz susjedstva, Rivers Cuomo je nakon izlaska i uspjeha prvog albuma Weezera otišao a gdje drugdje nego na Harvard kako bi studirao klasičnu kompoziciju.
„Pinkerton“ je sniman tijekom te prve godine između njegovih predavanja i ispita, a pjesme je pisao, kako je sam rekao, dok mu se podgrijavala večera u mikrovalnoj jer je preostalo vrijeme morao pisati zadaće. Potpuno razočaran i shrvan besmislenim životom rock zvijezde u kojem susreće mnoštvo ljudi, a ni sa kime nema prisan kontakt – dok se pod njega bacaju groupies željne divljeg seksa s rock zvijezdom, a on želi pravu emocionalnu vezu – povukao se u kampus jednog od najprestižnijih sveučilišta na svijetu kako bi živio asketskim životom jednog intelektualca razočaranog u sebe i u svijet.
Bio je to naj-emo životni potez u povijesti popularne glazbe i, naravno, morao je potaknuti nastajanje emo žanra te natjecanje između izvođača kao što su Dashboard Confessional, Saves the Day i Jimmy Eat World tko će napraviti jači samoblamirajući ispovjedni album u kojem će iznijeti sav svoj emocionalni jad, seksualne frustracije i životni apsurd na dovoljno surov i sirov način. Nitko to nije uspio napraviti na tako velikoj pozornici kao Rivers Cuomo na svom drugom albumu s Weezerom. Dugi niz godina mu je bilo neugodno zbog tog albuma, nazivao ga je bolesnim i odvratnim, a nakon njega je odlučio pisati neosobne pop albume pa je i Weezer s vremenom postao nešto posve drugo. Kasnije, kako se oblikovala publika za ovakve projekte i počela ga cijeniti, tako je i on promijenio nazore i počeo osjećati ponos zbog „Pinkertona“, kako bi i trebao.
(Ivan Palijan, knjiga „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Tracklist:
| Tired of Sex | |
| Getchoo | |
| No Other One | |
| Why Bother? | |
| Across the Sea | |
| The Good Life | |
| El Scorcho | |
| Pink Triangle | |
| Falling for You | |
| Butterfly |
autor: Ante Marković, 26/02/2026
Arhiva
Švedska ima dugu i bogatu tradiciju kad je pop glazba u pitanju. Peti album Cardigansa osobniji je i mračniji od svojih prethodnika. Kolekcija je to jako lijepih pjesama prožetih melankolijom, Oh, Nina, you’re so..
Glazba može od dobrog filma napraviti sjajan film. Može omogućiti gledatelju da se emocionalno veže uz likove i njihove situacije, pomoći redatelju da ispriča priču; dotaknuti emocije, psihu i stvari koje ne možete vidjeti, te u nekim slučajevima podići film na jednu veću razinu. Upravo to radi Bob Dylan 1973.godine sa glazbom napravljenom za Pat Garrett and Billy the Kid američkog redatelja Sama Peckinpaha.
playlist
