The Black Crowes – The Southern Harmony and Musical Companion (1992.)
Najbolji rhythm and blues album sa početka sedamdesetih koji je eto, igrom slučaja, snimljen 1992. godine.
WEEZER / Pinkerton (1996)
Iz knjige ‘Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati’
Koja katastrofa je morala biti za Riversa Cuoma da pokaže skriveni ranjivi dio svoje persone i onda naleti na nerazumijevanje i odbijanje fanova i kritičara. Drugi album Weezera „Pinkerton“ je u tom trenutku na nekim mjestima slovio kao jedan od najgorih albuma godine, da bi kasnije bio revaloriziran i cijenjen kao ono što doista jest – hrabar i sirov prikaz emocija jedne slučajne rock zvijezde koja ima problema s prihvaćanjem svog novog statusa te jedan od najboljih albuma ikada. Kao u svakom pravom filmu o geeku iz susjedstva, Rivers Cuomo je nakon izlaska i uspjeha prvog albuma Weezera otišao a gdje drugdje nego na Harvard kako bi studirao klasičnu kompoziciju.
„Pinkerton“ je sniman tijekom te prve godine između njegovih predavanja i ispita, a pjesme je pisao, kako je sam rekao, dok mu se podgrijavala večera u mikrovalnoj jer je preostalo vrijeme morao pisati zadaće. Potpuno razočaran i shrvan besmislenim životom rock zvijezde u kojem susreće mnoštvo ljudi, a ni sa kime nema prisan kontakt – dok se pod njega bacaju groupies željne divljeg seksa s rock zvijezdom, a on želi pravu emocionalnu vezu – povukao se u kampus jednog od najprestižnijih sveučilišta na svijetu kako bi živio asketskim životom jednog intelektualca razočaranog u sebe i u svijet.
Bio je to naj-emo životni potez u povijesti popularne glazbe i, naravno, morao je potaknuti nastajanje emo žanra te natjecanje između izvođača kao što su Dashboard Confessional, Saves the Day i Jimmy Eat World tko će napraviti jači samoblamirajući ispovjedni album u kojem će iznijeti sav svoj emocionalni jad, seksualne frustracije i životni apsurd na dovoljno surov i sirov način. Nitko to nije uspio napraviti na tako velikoj pozornici kao Rivers Cuomo na svom drugom albumu s Weezerom. Dugi niz godina mu je bilo neugodno zbog tog albuma, nazivao ga je bolesnim i odvratnim, a nakon njega je odlučio pisati neosobne pop albume pa je i Weezer s vremenom postao nešto posve drugo. Kasnije, kako se oblikovala publika za ovakve projekte i počela ga cijeniti, tako je i on promijenio nazore i počeo osjećati ponos zbog „Pinkertona“, kako bi i trebao.
(Ivan Palijan, knjiga „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Tracklist:
| Tired of Sex | |
| Getchoo | |
| No Other One | |
| Why Bother? | |
| Across the Sea | |
| The Good Life | |
| El Scorcho | |
| Pink Triangle | |
| Falling for You | |
| Butterfly |
autor: Ante Marković, 26/02/2026
Vezane objave
Arhiva
Greg Graffin / Cold as the Clay ( 2006. )
Iako nisam neki ljubitelj solo projekata ljudi iz mojih najdražih punkrock bendova, ovaj album je jedan od onih koje često stavim u svoj plejer na Nedjeljno popodne, ili pak dok uživam uz dobru knjigu
FRANKIE GOES TO HOLLYWOOD / Welcome To The Pleasuredome (1984)
Ta Orvelova ’84 podarila nam najbolji album iz Liverpoola još od bijelog. Albuma.
