Album koji je te davne 1984. godine potpunu zbunio veliki EMI ali i kompletnu britansku glazbenu scenu. Jedno od onih izdanja koja nemaju klasičnu kategoriju ni tag. A Orwellova godina ta baš.
A medijska glazbena menažerija najteže barata s onima koje ne zna gdje dobro ukalupiti. Thomas Dolby je trebao biti novi EMI lutak pop glazbe ali sam autor baš i nije dijelio te planove. U sedam songova sa originalnog izdanja albuma ( CD izdanje iz 2009 je natrpano sa 8 dodatnih stvari koje nikako ne doprinose cjelokupnosti ovog dijela, čak suprotno) Dolby nam priča priče, melankoličan i živahan, metronomski precizan ali i jazzerski loose. Spreman raspredati o bitnom i nebitnom, koristiti klasične pop-rock forme ali i potegnuti za uvrnutom produkcijom i neklasičnim instrumentarijom.
Svakako, Thomas Dolby je jedna od najsvjetlijih točaka glazbe 80ih i Flat Earth ide u kategoriju one vanvremenske glazbe iz tog perioda koja samostalno može funkcionirati bilo kada. Možda samo još jedan otočki album iz istog perioda ima takav tretman. “Steve McQueen” od Prefab Sprout. Al to je neka druga vatra koju smo već ispričali.
please remember…
the Earth can be any shape you want it
any in the world
but don’t you point that ray gun at me
I might just explode
there are stones buried in your soul
and only a fool would blame the death of rock and roll
and in time you’ll come to understand
this flat old Earth is in your gentle hands
“Dissidents” (Thomas Dolby, Kevin Armstrong, Matthew Seligman) – 4:56
“The Flat Earth” – 6:41
“Screen Kiss” – 5:33
“White City” – 5:19
“Mulu the Rain Forest” – 5:00
“I Scare Myself” (Dan Hicks) – 5:40
“Hyperactive!” – 4:13
autor: el5egundo, 11/07/2018
Arhiva
Bum, tras, kreš. Thunder, Lightning, Strike. Kabum. Jedno od najuzbudljivijih izdanja te, i ne baš tako davne, 2004. Iako bi bilo jednako uzbudljivo i da je izašlo jučer. Postoje ti neki albumi koji jednostavno odvale trisku svoj glazbi koja je nastala prije.
Within a week we killed my parents and hit the road. Nema puno albuma koji djeluju na slušatelja jednako. Skoro ko Oliver Stone-ov Natural Born Killers. Adrenalin pumpa i agresija raste.
Kad te Frusciante prozove kao najvećeg gitaristu svih vremena ili Morissey pozove svirati za prvi Marrless i post Smiths album , Viva Hate i ti tako opleteš divote kao Suedehead ili Every Day is Like Sunday, onda si ti jedan od najvećih sinova Manchestera, Vini Rielly. I tvoj bend je The Durutti Column.
playlist
