KLFM

The Waterboys – Fisherman’s Blues (1988.)

Kako je Mike Scott pronašao novo u starom. I sebe u Irskoj.

Priča o albumu koji se snimao dvije godine i čije prošireno izdanje zauzima čak 7 (!) CD-ova je fascinantna i vrijedna dugometražnog biopica. Gurnimo na plakat par zvučnih glumačkih imena, začinimo sa, recimo, dodatnom fikcionalnom ljubavnom komponentom i imamo potencijalni hit koji bi mogao osvojiti širu publiku i širiti evanđenje po Waterboysima.

A možda ni ne bi trebalo dodavati stvari i možda se u nekom zakutku priče doista skriva fatalna nesuđena. Možda je ta ljubav bila uzvraćena, a možda dotična nije niti postojala i ja sam je sad izmislio u nedostatku pametnijeg posla. Ne znam, nisam istraživao toliko detaljno, jer opet, koliko god poriv za seciranjem bio jak, kod nekih stvari ne volim previše viriti ispod haube. Nije da ima potrebe za time, djela govore sama za sebe, ali kad ste već tu, sažmimo situaciju:

The Waterboys (tj. Mike Scott i tko god se zatekne kraj njega) su se lijepo uklapali u scenu osamdesetih u društvu bendova kao što su U2 (prije fascinacije Amerikom), Simple Minds i Echo & The Bunnymen. Tri uspješna albuma i jedan veliki hit (velika The Whole of the Moon) nisu ničim nagovijestili mogućnost radikalnog zaokreta, ali se ipak dogodio. Mike se 1986. odselio u Irsku i svoj jedini glazbeni projekt pretvorio u veliki (polu)akustični ansambl, čiji je hommage prema irskom, engleskom i američkom folk izričaju u pjesme ulio drugu, još moćniju, vrstu energije.

Mandoline, violine i klavir udaraju moćnije od zidova Marshalla kad ih se svira s uvjerenjem, a teme života, smrti, ljubavi i Boga dobivaju mnogo više smisla daleko od gradske buke. Daleko od studijskih trikova, samo bend koji svira i svira dok ne počne zvučati kao jedno biće koje prolazi kroz katarzu.

Pjesme ovog benda više ne zvuči kao traženje smisla života nego pronalazak i potpuna predaja istom negdje na irskim proplancima. Možda u društvu spomenute (djevojke koju sam izmislio), a možda na ugodnoj osami u društvu radova Dylana, Guthrieja, Morrisona, Yeatsa, Janscha, McCartneya, Joycea i svih davnih neznanih autora koji, kao i Scott, stoje iza nečeg uistinu bezvremenskog

Fisherman’s Blues i njegovih regularnih 58 minuta ne pripadaju 1988., nego, kao i Astral Weeks, svim godinama. Hvala ti, Mike.

I know I will be loosened
From bonds that hold me fast
That the chains all hung around me
Will fall away at last
And on that grand and fateful day
I will take thee in my hand
I will ride on the train
I will be the fisherman
With light in my head
You in my arms